OKRŠAJ VATIKANA I BRUXELLESA: EU dva puta u 24 sata porazila papu

Objavljeno u Nacionalu br. 468, 2004-11-02

Dva pokušaja uplitanja pape Ivana Pavla II.u politiku Europske unije neslavno su propala u istom danu: Sveta Stolica nije uspjela u svom nastojanju da homofobni Rocco Buttiglione ostane kandidat za člana Europske komisije, niti u tome da se u novi ustav EU uvrsti tvrdnja o kršćanskim korijenima Europe

Talijanski premijer Silvio Berlusconi, koji je trebao u Rimu organizirati svečano potpisivanje novog europskog ustava, osmišljavanje te ceremonije povjerio je jednom od najvećih talijanskih filmskih i kazališnih redatelja, 81-godišnjem Francu Zeffireliju, nominiranom 1968. i za Oscara za film “Romeo i Julija”. Zeffirelli je Berlusconijev politički istomišljenik, bio je i član talijanskog Senata izabran na listi Berlusconijeve stranke Forza Italia, a ima velikog iskustva u radu na takvim stvarima, jer često režira razne ceremonije za talijansku državu i za Vatikan.

Osnovna njegova ideja bila je da potpisivanje novog europskog ustava bude ujedno i podsjećanje na činjenicu da je upravo u Rimu otpočela izgradnja današnje Europske unije kad su 25. ožujka 1957. potpisani Rimski ugovori kojima su Francuska, Belgija, Luksemburg, Italija, Nizozemska i tadašnja SR Njemačka potpisali prve sporazume o zajedničkoj ekonomskoj europskoj politici. Zato je odlučeno da se novi europski ustav potpiše u istoj dvorani u kojoj su prije 47 godina potpisani Rimski ugovori, Sala degli Orazi e Curiazi u Palazzo degli Conservatori na rimskom trgu Campidoglio.

Riječ je trgu koji je na mjestu nekadašnjeg starorimskog Kapitola u prvoj polovici 16. stoljeća projektirao Michelangelo, kao i tu jednokatnu palaču. Jedna od najvećih dvorana te palače, Sala degli Orazi i Curiazi, tako nazvana po velikoj slici na zidu dvorane koja prikazuje prizor iz starorimske povijesti, bila je upravo mjesto gdje su 1957. potpisani Rimski ugovori, ali je Zeffirelli odlučio ponešto promijeniti scenografiju, pa je premjestio stol za svečano potpisivanje tog povijesnog dokumenta. Dok su 1957. najviši predstavnici šest zemalja, koje su zapravo počele osnivati EU, sjedili ispod spomenute velike slike, Zeffirelli je odlučio da predstavnici zemalja potpisnica ustava pojedinačno dolaze za stol ispred drugog zida, gdje se nalazi veliki kip pape Inocenta X., i tu potpišu novu ustav.

Taj kip isklesao je 1650. barokni kipar Alessandro Algardi još za života tog pape, a prikazuje Inocenta X. kako blagoslivlja, pa je Zeffirellijeva inscenacija trebala biti simbolična, kao da svaki od potpisnika dobiva ujedno i papin blagoslov. No ne samo da Inocent X. nije bio nikakav zagovornik moderne Europe, nego je i sadašnji papa Ivan Pavao II. vrlo nezadovoljan dokumentom što su ga najviši predstavnici zemalja članica EU potpisali u toj dvorani ispod kipa njegova prethodnika Inocenta X.

Papa Inocent X., čija je desetogodišnja vladavina Katoličkom crkvom bila obilježena općom korupcijom i tvrdnjama da crkvom ne vlada on, nego njegova bogata sestra Olimpia, u povijesti je poznat u prvom redu po tome što se ediktom usprotivio Vestfalskom miru, kojim je 1648. završen Tridesetogodišnji rat, a kojim su europske zemlje dobile puni suverenitet. Njime je u Europi uvedeno načelo ravnopravnosti religija, čime je počelo novo razdoblje Europe kao kontinenta ravnopravnih nacija, koje više nisu vrednovane po svojim vjerama, pa je tako prestalo razdoblje vjerskih ratova.

Kao što se Inocent X. suprotstavljao tadašnjem ključnom dokumentu preustroja Europe, tako se i današnji papa Ivan Pavao II. suprotstavljao nekima od ključnih odredaba novog europskog ustava, kojim počinje novo razdoblje EU. Kad je prije dvije i pol godine počeo rad na europskom ustavu, otvorilo se pitanje kako će u preambuli ustava biti definirana zajednica što je čine zemlje članice EU. Rasprava o tome dugo je dominirala radom Europske konvencije, posebno osnovanog tijela, sastavljenog od 105 političara i stručnjaka iz zemalja EU koji su pod predsjedanjem bivšeg francuskog predsjednika Valeryja Giscarda d’Estainga trebali napisati novi ustav.

Njihov je zadatak bio vrlo težak i delikatan, jer su morali u jednom dokumentu definirati sve one zajedničke vrijednosti koje su idejni temelj okupljanja zemalja EU, te prirodu tog okupljanja opisati i kodificirati kroz zajednički ustav. Oko mnogih, čak i vrlo načelnih pitanja nije bilo većih neslaganja, jer su se svi delegati brzo složili da pišu ustav za zajednicu država utemeljenu na demokraciji, slobodnom poduzetništvu, ljudskim pravima i sličnim vrijednostima demokratskog parlamentarizma i otvorenog društva. No kad se počelo raspravljati o ishodištima tih zajedničkih vrijednosti, nastao je spor, jer je znatan broj delegata smatrao da su to vrijednosti njihove kršćanske vjere i da to treba napisati u zajedničkom dokumentu. Na rad ustavne komisije utjecale su i zemlje koje su tek ove godine postale članice, a jedna od njih, Poljska, posebno je tražila da se ta kršćanska ishodišta spomenu u dokumentu.

No postojao je i snažan otpor toj ideji. Najveći otpor pružala je Francuska, koja je strogo sekularna zemlja još od Francuske revolucije 1789., gdje je crkva strogo odvojena od države te u čijem se ustavu vjera ni u kakvom institucionalnom državnom smislu ne spominje. Još nekoliko članica ima sličan stav, čak i pretežno katoličke države poput Španjolske i Belgije, koje u svojim ustavima ne spominju katoličku vjeru kao službenu. Italija je to izbacila iz svog ustava 1945. No iz nekih zemalja dolazile su inicijative da se ? makar u blagoj formi ? kršćanski korijeni spomenu u tom dokumentu, osobito je mnogo takvih prijedloga dolazilo iz nekih političkih krugova iz Britanije, gdje je anglikanska crkva državna. O tome se čak raspravljalo u Domu lordova, gornjem domu britanskog parlamenta, gdje je znatan broj sudionika u raspravi ocijenio da bi se u europskom ustavu trebali spomenuti kršćanski korijeni europske civilizacije, jer je “kršćanska baština Europe ključan dio njenog identiteta, koji nema takvih veza s drugim vjerama, hinduizmom ili islamom, na primjer”.

Iako Vatikan izravno ne utječe na političke procese u EU, čiji nije član, zauzeo je službeni stav da bi se u spomenutom dokumentu kršćanstvo trebalo spomenuti. Da bi to postigao, počeo je agitirati među katolički orijentiranim političarima, članovima Europske konvencije. Vatikan je početkom 2003. u Rimu organizirao savjetovanje katolički orijentiranih političara i intelektualaca, koji su se založili da se u dokumentu utvrde kršćanski korijeni Europske unije, pa su ti političari primljeni i u Vatikanu na visokoj razini. Primio ih je vatikanski tajnik za odnose s državama nadbiskup Jean-Louis Tauran, koji im je rekao da na tom pitanju surađuju s drugim kršćanskim crkvama te da se posebno angažiraju u zemljama gdje su “dekristijanizacija i agresivni laicizam posebno snažni”. Rad te grupe pismom je podržao i predsjednik Europske komisije Romano Prodi.

No unatoč tim naporima u veljači 2003. u prvom nacrtu novog europskog ustava kršćanstvo nije bilo spomenuto. Čula su se objašnjenja da je tako učinjeno iz nekoliko razloga: iako u EU žive većinom kršćanski vjernici, ima i znatan broj ateista i agnostika, koji bi uvrštavanje kršćanstva u taj dokument mogli shvatiti kao pritisak na sebe. Spomenuto je da to nije učinjeno i stoga što u EU žive i sve brojniji pripadnici drugih vjera, posebno mnogo muslimana, koji također moraju imati ravnopravni položaj. Napokon, čulo se i da bi kršćanska odrednica u europskom ustavu bila nepremostiva prepreka širenju EU i na Tursku, koja ne samo da nije kršćanska država, nego u njoj jača islamizam, pa je na posljednjim izborima pobijedila islamistička Stranka pravde i napretka. Turska je, doduše, politički uređena kao sekularna zemlja, ali njeno muslimansko nacionalno biće moglo bi, ako se EU definira kao unija kršćanskih zemalja, postati i formalna prepreka primanju Turske u EU, ali i eventualnom kasnijem širenju EU i na druge muslimanske zemlje u Sjevernoj Africi i na području nekadašnjeg SSSR-a.

Papa se s takvim stavovima nije slagao. S prozora svoje palače u veljači 2003. vjernicima na Trgu Svetog Petra je rekao: “Budući europski ustav trebao bi spomenuti kršćanske korijene ovog kontinenta. To ne bi ni u kojem smislu umanjilo sekularnu prirodu Europske unije. Naprotiv, to bi pomoglo da se kontinent štiti od dvostruke opasnosti ideološkog sekularizma s jedne, te sektaškog integralizma s druge strane.” Neki su novinski komentatori u tim papinim riječima detektirali i glavni motiv zašto on inzistira na kršćanskom definiranju ujedinjene Europe ? jer takvim definiranjem želi zaustaviti znatan pad religioznosti u Europi posljednjih godina.

No u EU nisu ga nisu poslušali pa je novi europski ustav ostao jednako sekularan kao u prvom nacrtu. Papa je u lipnju, priznavši poraz, javno rekao: “Nedopustivo je da se režu korijeni na kojima smo nikli.” Uvijek je bio velik zagovornik europskih integracija. Još za vrijeme hladnog rata, prije nego što je postao papa, govorio jer o svojoj nadi “da će jednom Europa zajednički disati s oba svoja plućna krila, i sa Zapadom i s Istokom”. Vatikan se i danas zalaže za daljnje širenje Europske unije na istok, pa je prošlog tjedna ? govoreći o Ukrajini ? priopćio da “podržava povratak svih istočnih zemalja u njedra velike europske obitelji”.

Koliko je papa nezadovoljan time što europski kršćanski korijeni nisu uključeni u europski ustav moglo se vidjeti prošlog četvrtka kad je primio dosadašnjeg predsjednika Europske komisije, katoličkog političara lijevog centra Romana Prodija, s kojim ima odlične odnose, a kojem je rekao: “Sveta Stolica uvijek je podržavala formiranje Europske unije, čak i prije nego što je ona stvorila svoje pravne temelje, te je stalno pratila sve faze njene dogradnje. No ona osjeća da ima dužnost otvoreno iznijeti opravdana očekivanja velikog broja kršćanskih stanovnika Europe. Stoga Sveta Stolica sve podsjeća da je kršćanstvo, u svojim raznim iskazivanjima, pripomoglo oblikovanju zajedničke svijesti europskih naroda i dalo velik doprinos formiranju njihove civilizacije. Neovisno o tome konstatira li se to u službenim dokumentima ili ne, to je neporeciva povijesna činjenica koju historija neće moći zaboraviti.”

Na sam dan potpisivanja europskog ustava kardinal Giovanni Lajolo, koji se u Vatikanu bavi međunarodnim odnosima, u torinskom dnevnom listu La Stampa izrazio je žaljenje što se ne spominju kršćanski korijeni Europe: “Spominjanje kršćanskih korijena Europe u preambuli Ustavnog ugovora željeli su mnogi stanovnici kontinenta, katolici, pravoslavci i protestanti. Da je to spomenuto, to nikako, kao što neki tvrde, ne bi moglo štetiti svjetovnosti političke strukture. Više nego protukršćanske predrasude, koje ne začuđuju, začuđuje kulturna kratkovidnost: jer spominjanje kršćanskih korijena ne znači ideološko ograničavanje, nego znači podsjećanje na klicu koja se razvila kroz europsku povijest i iz Europe se proširila cijelim svijetom.”

No tog petka, 29. listopada, kad je potpisan europski ustav, Vatikan je doživio još jedan neugodan udarac od EU. Svečano potpisivanje odvijalo se u sjeni velike krize, koja se nadvila na EU nakon što je Europski parlament najavio da neće potvrditi listu članova nove Europske komisije, pa je mandatar za predsjednika Europske komisije Jose Manuel Barroso morao odustati od svoje liste novih članova Europske komisije i zatražiti odgodu izglasavanja liste dok ne napravi promjene u njoj.

Članovi Europskog parlamenta socijalističke, liberalne i zelene orijentacije objavili su da će glasovati protiv liste zato što je na njoj talijanski predstavnik Rocco Buttiglione, dosadašnji član Berlusconijeve vlade, njegov ministar za europske integracije, koji je u novoj Europskoj komisiji trebao preuzeti resor pravosuđa i zaštite ljudskih prava. No u trosatnom svjedočenju pred odborom Europskog parlamenta izazvao je zgražanje većine zastupnika jer je izjavio da je “homoseksualnost grijeh”, ali da neće protiv homoseksualaca kao član Europske komisije ništa poduzeti jer “ipak ne smatra da je to zločin”. Poslije je dao i negativnu izjavu o samohranim majkama, a i zbog izjava o ulozi muža i žene u obitelji veliki broj zastupnika objavio je da je on neprimjeren za člana Europske komisije.

Buttiglione se branio da samo izražava svoj katolički svjetonazor te je obznanio da smatra kako su napadi na njega udar na katolike, Katoličku crkvu i katolički svjetonazor. Rekao je da svoje izjave neće povući, jer ne može govoriti suprotno svojoj savjesti, ali i da se neće vlastitom voljom povući s liste. U neugodnu krizu umiješao se i Vatikan te energično stao iza Buttiglionea. U Vatikanu je 18. listopada na konferenciji za tisak kardinal Renato Raffaele Martino oštro je govorio protiv onih koji se protive Buttiglioneovu mjestu u Europskoj komisiji. Rekao je da je to dokaz kako su kršćani u cjelini, a katolici posebno podvrgnuti pritisku “nove inkvizicije kojom dominiraju novac i arogancija”. On je rekao: “Ona je na sve spremna, na pritiske, na javno diskreditiranje, samo ako to posluži ušutkavanju drugih glasova.”

Neki ogorčeni talijanski katolički intelektualci opisali su antikatolicizam kao “antisemitizam moderne sekularne Europe”, a irski katolički biskup Joseph Duffy iz Cloghera izjavio je u irskim novinama: “Slučaj Buttiglionea znak je da kršćanski vjernici ne mogu aplicirati za određene poslove unutar Europske unije.”

Papa Ivan Pavao II., susrevši se s Prodijem dan prije potpisivanja europskog ustava, apelirao je da se Buttiglione ipak ne izbaci iz Europske komisije: “Izražavam nadu da će poteškoće koje su se pojavile posljednjih dana u vezi s imenovanjem nove Europske komisije biti prebrođene rješenjem koje će uvažiti obje strane i uskladiti sve stavove.”

Ali upravo je skup vodećih ljudi ujedinjene Europe u Rimu bio iskorišten za to da se u neformalnim razgovorima dogovori brzo rješenje tog spora. Njemački kancelar Gerhard Schroder energično je zatražio da se spor oko novog sastava Europske komisije riješi za najviše 15 dana, jer će inače prerasti u opasnu krizu, s čime su se očito i drugi složili. Tvrdi se da je u rješenju krize ključnu ulogu odigrao španjolski premijer Jose Luis Rodriguez Zapatero, koji je i javno rekao da je za krizu kriv Buttiglione i da se kriza može riješiti uklanjanjem Buttiglionea.

Šefovi država očito su se u bilateralnim neformalnim kontaktima u petak složili da se Buttiglione, koji je i sam prisustvovao svečanom potpisivanju ustava, mora žrtvovati. To je rečeno i talijanskom premijeru Silviju Berlusconiju, koji je u petak navečer objavio kako “Buttiglione ostaje njegov ministar”, čime je zapravo objavio da povlači njegovu kandidaturu za Europsku komisiju. Bila je to priznanje poraza Buttiglionea, Berlsuconija, koji ga je kandidirao i ustrajao i nakon izbijanja skandala na toj kandidaturi, ali je to ujedno poraz i pape, jer očito u EU nisu uvažili ono što je on samo 24 sata prije rekao Prodiju.

 

Komentiraj

Source:Maroje Mihovilović