Od psihičkog dna do momčadi s ambicijama: Evo kako je Paolo Tramezzani preporodio Hajduk

Nakon katastrofalnog prvog dijela sezone, malo tko je vjerovao da Hajduk može potonuti još dublje. Kadrovsko-taktička lutanja pod palicama Igora Tudora, njegovog nasljednika Harija Vukasa, a potom i Bore Primorca zakucale su splitske ‘Bijele’ na sredinu prvenstvene ljestvice, daleko od pozicija koja bi na kraju sezone vodila u kvalifikacije za Europu. Ono što je možda bilo još i gore po splitsku momčad je dojam da su igrači, a i struka, mimo lošeg rezultata psihički dotakli dno, te prihvatili svoju poziciju ostavljajući preostali dio sezone isključivo kao pripremu za iduću.

Međutim, novi predsjednik Lukša Jakobušić na Poljud je u sklopu svog novog posla došao kao figura pobjedničkog pedigrea, odnosno čovjek pod čijim je vodstvom dubrovački Jug harao europskim vaterpolom. Bilo je jasno da se klub pod njegovom palicom neće zadovoljiti pozicijom na sredini tablice i neigranjem europskih kvalifikacija iduće sezone, već juriti rezultat, došao on preko prvenstva ili osvajanja Kupa. Hajdukov novi šef tako je na svoju ruku započeo zimski ‘mercato’ vrativši u klub Lovru Kalinića, a potom si je za najbližeg suradnika odabrao najboljeg sportskog direktora lige, Mindaugasa Nikoličiusa, dotadašnjeg šefa struke Gorice. Sljedeći je korak bilo imenovanje novog trenera, pošto je bilo sasvim jasno da se Primorac na toj poziciji nije ugodno osjećao, pa opcija njegovog ostanka do kraja sezone, iako razmatrana, nije više dolazila u obzir.

Potraga za trenerom u početku i nije bila tako uspješna, pogotovo zato jer Jakobušić u njegovom imenovanju sasvim sigurno nije htio (ili nije smio) pogriješiti, u smislu da dovede trenera kojemu bi Poljud bio samo još jedna usputna stanica. Upravin su izbor prema kuloarima prvotno bili hajdukovci, redom Jurić, Leko i Bilić, no nije bilo realno da ih se dovede, dok je s Portugalcem Silasom navodno zapelo oko veličine stručnog stožera. Svjestan trenutka, povukao se Jakobušić na plan B, te je na Poljud kao grom iz vedra neba stigao Paolo Tramezzani, na glasu kao stručnjak primarno orijentiran na lov na bodove, tipičnog talijanskog stila koji svoj nogomet gradi iz obrane. Tako je pred Talijanom postavljen težak zadatak postavljanja momčadi na noge i hvatanja jednog od prvenstvenih mjesta koje vodi u Europu, a da stvar bude gora, svoju je momčad na prvu utakmicu morao povesti već četiri dana nakon svog imenovanja.

Iako se u analizama Tramezzanijeve prve utakmice protiv Šibenika pisalo da će se o nekim ozbiljnijim zaključcima o njegovoj igri ipak morati pričekati, ispostavilo se da je ta utakmica bila prototip onih kakvih će talijanski stručnjak gajiti u prvom dijelu svog mandata. Hajduk je tu utakmicu, kao i još šest ove godine, dobio s pragmatičnom minimalnom pobjedom, ne stvarajući puno konkretnih akcija i prilika te se oslanjajući primarno na individualnu kvalitetu pojedinih igrača. Bio je to svojevrsni ‘catenaccio’ stil koji se odnosio primarno na čvrstu obranu i destrukciju protivničkog napada, čekajući vlastite prilike iz polukontri i kontri koje su trebale, barem jednom po utakmici, uroditi pogotkom. Ono što je bilo evidentno je izuzetno brz i velik napredak u fazi obrane, gdje je Hajduk iz utakmice u utakmicu bivao sve bolji i sigurniji, ne primajući više jeftine pogotke kao u mandatima Tramezzanijevih prethodnika.

Međutim, takav način igre funkcionirao je samo protiv na papiru objektivno slabijih protivnika, iako bi se ‘Bijeli’ nekad protiv istih i pomučili, kao protiv Slavena, dok bi iole jače ekipe uglavnom odnosile po bod ili tri Talijanovoj momčadi. Uvelike je tome kumovala formacija s tri stopera koju je u početku favorizirao Tramezzani, koja je uz čvrst defanzivni blok često donosila i manjak kreacije u napadu s nedovoljno igrača u završnici. Rezultiralo je to nedovoljnim preuzimanjem rizika u fazi napada, gdje se kreacija akcija svodila uglavnom na individualnu kvalitetu prvo Caktaša, a onda Livaje, uz potporu Umuta, Fossatija i(li) Biuka.

Zatim se dogodio period od pet susreta iz kojih je Hajduk uzeo samo pet bodova, od čega je dvaput remizirao sa Slaven Belupom, gdje se činilo da Tramezzani nije uspio ispraviti greške koje je njegova  momčad činila u prethodnim utakmicama. Talijan je bio suočen s mnoštvom kritika, mimo skandala ‘Kastrati’ i afere ‘Adidas’, a onda je na vidjelo izašlo ono što je većina percipirala kao njegov inat.

Bio u pitanju stvarno njegov inat ili jednostavno nemogućnost u ustrajanju slične taktike kao u prijašnjim utakmicama radi nedostatka kadra, Tramezzani je širem hajdučkom puku pokazao jednu trenersku kvalitetu koja na Poljudu nije često viđana u posljednje vrijeme, a to je činjenica da nije bio tvrdoglav.

Uslijed velikog broja ozljeda u ekipi, a i recentne neefikasnosti u napadu, Talijan se odlučio isprobati sustav s četvoricom otraga, te visoko postavljenim krilima Biukom i Kačaniklićem, što ih je lišilo velikog broja defanzivnih zadaća pošto su Čolina i Todorović veliku većinu vremena provodili na svojoj polovici. Počeo je Tramezzani utakmicu i s mladim Ljubičićem u napadu, čije su kretnje uvelike olakšavale posao Livaji, koji je dobio još slobodniju ulogu ‘desetke’ prilikom kreacije napada. Evidentne su bile i nove uloge Fossatija i Jurića, koji kao da su zamijenili one prijašnje, pošto je Talijan bio nešto više orijentiran na defanzivne zadaće i iznošenje lopte iz svoje polovice, dok se Jurić sve više priključivao napadu, što mu je donijelo i dvije asistencije u posljednja dva kola.

Samom promjenom formacije, Hajduk je dobio više igrača u završnici, što je rezultiralo i sa više iskorištenih gol prilika. Kao dokaz tome, dovoljno je pogledati gol razliku ‘Bijelih’ u zadnjih 6 susreta: 13 zabijenih i 3 primljena pogotka su brojke koje isključivo pokazuju promjenu unutar Tramezzanijeve trenerske paradigme i za svaku su pohvalu, a kada se u obzir uzme da je od 13 zabijenih golova čak 8 završilo u mrežama najjačih prvenstvenih ekipa, ove brojke djeluju još impresivnije.

Iako se mora naglasiti da je Tramezzanijev dolazak na klupu popraćen prvotno ispunjavanjem kratkoročnog cilja i rezultatskog imperativa, drugi dio njegova mandata oslikava momčad s ambicijama, te daje dojam ozbiljne ekipe koja je spremna boriti se za rezultate, i prvenstvene i one u kupovima. Međutim, njegova trenerska priroda nije ona razvojna, te je dojam da bi se mogla kositi s klupskom politikom kakvu žele gajiti Jakobušić i Nikoličius, a tu prvotno mislim da razvoj mladih igrača poput Biuka, Ljubičića, Skorupa, Sentića ili Ćubelića. Talijan je želio momčad sastavljenu od gotovih proizvoda, što je najbolje pokazao zimski prijelazni rok kada su svlačionicu popunili Kalinić, Livaja, Kačaniklić i Fossati. Dojam je da Biuk i(li) Ljubičić ne bi zaigrali ni ono što jesu da nisu u velikoj mjeri doprinijeli momčadi, a kao najbolji dokaz tome može se uzeti Tramezzanijev odnos prema Ljubičićevoj minutaži u nekoliko posljednjih kola. Bilo kako bilo, Talijana se donekle mora i razumjeti, pošto je ipak ovosezonski cilj bio rezultatski imperativ i hvatanje nekog od mjesta koje vode u Europu. U tom se smislu neke njegove odluke čine nešto logičnijima.

Na recentno pitanje o ostanku u trenerskom kormilu ‘Bijelih’ Tramezzani je izjavio da će se klub i on u sljedećih par dana dogovoriti. Što god da se odlučilo, činjenica je da se ova polusezona na kraju pokazala uspješnijom nego što su mnogi predviđali, kada se u obzir uzme da je Hajduk u trenutku Tramezzanijevog dolaska za Goricom zaostajao velikih 15 bodova.

Katkada je jednostavan stil i pomalo rudimentaran nogomet evidentni ključ za uspjeh kojeg mnogi zanemaruju i, kako bi se reklo, odviše ‘filozofiraju’. Svjedoci smo tako brojnih eksperimenata provedenih na Poljudu posljednjih sezona, od napadača na desnom beku, stopera na centarforu i brzih promjena načina igre koji priliče Manchester Cityju ili Liverpoolu. Činjenica je da nijedna od ovih inovativnih metoda i nogometnih ideja nije bila tako uspješna poput Tramezzanijeve, pogotovo u datom kontekstu u kojem se klub našao. Stoga ovaj momčadski, a i Talijanov individualni podvig, svakako treba pozdraviti i podržati u daljnjem procesu konkretnih promjena na Poljudu.

Komentiraj