OD BANKARA DO BIOENERGETIČARA: Duhovna obnova balkanskog gurua

Objavljeno u Nacionalu br. 705, 2009-05-19

MARKO MARČINKO, nekadašnji direktor Glumina banke, nakon brojnih privatnih i profesionalnih tragedija koje su ga zadesile proteklih godina, svoj je mir pronašao u jogi, tradicionalnoj đjotiš astrologiji i bavljenju bioenergijom

Na prvi pogled može zvučati nevjerojatno da bi direktor jedne banke mogao postati bioenergetičar koji se bavi jogom, proučava đjotiš astrologiju i prodaje revitaliziranu vodu. No, upravo to dogodilo se Marku Marčinku koji danas živi u Ljubljani, ali najmanje dvaput tjedno dolazi u svoj mali ured u Zagreb koji se, igrom slučaja, nalazi upravo iza leđa zgrade Hypo Alpe Adria banke na Sveticama gdje je nekad bilo sjedište njegove Glumina banke. U tom malom prostoru gdje se nekad nalazila mjenjačnica, danas se ne obrću novčanice nego zrači energija, dijele se astrološki savjeti na principu drevne vedske znanosti i izvorne astrologije đjotiš koja tumači misterij dharme i karme, te propagira način života koji je u ravnoteži s prirodom. Nekadašnji bankar danas je terapeut bioenergijom, a između bankarstva i bioenergije vidi jednu važnu poveznicu – povjerenje:

“Ja sam već zaboravio da sam bio bankar, ali kad se osvrnem na prijašnja iskustva, a poznavajući svoju bit, rekao bih da sam cijeli svoj život djelovao po humanim principima. Mnogi su me doživljavali kao terapeuta i u bankarstvu. Iako su ljudi u bankarstvu prvenstveno usmjereni na trku za novcem, rekao bih da su im, osim kredita, od velike koristi bili i moja priroda i sugestivnost. Ja sam već tada u sklopu Glumina grupe proveo u djelo svoj projekt otvaranja dviju ambulanti u kojima se djelomično provodila i alternativna medicina.”

No, preduvjet za potpuno “obraćenje” nekadašnjeg osnivača i predsjednika uprave Glumina banke bila je upravo medijsko-politička zavjera koju su mu smjestili prije 11 godina. Naime, da bi se spasilo ime Ivića Pašalića, Marko Marčinko bio je proglašen petim ortakom u aferi Dubrovačka banka. Kad je odbio sudjelovati u toj igri, njegova Glumina banka, tada šesta po veličini u Hrvatskoj, otjerana je u stečaj, a on izveden pred sud. Sramoćenje kojem su bili izloženi on i njegova obitelj najtragičniji epilog imalo je 31. kolovoza 2001. u samoubojstvu njegove supruge Milkice Marčinko, učiteljice u osnovnoj školi u Čazmi. Bila je to posljedica dugogodišnje depresije iz koje u tom trenutku nije vidjela izlaz. Protiv Marka Marčinka pokrenuti su dugotrajni sudski procesi koji su završili osudom na sedam godina zatvora. On sam dugo nije mogao prihvatiti činjenicu da se bori s vjetrenjačama:

“Kad je plasirana afera Glumina banka, u prvo vrijeme sam još tragao za ovozemljaskom pravdom i to me motiviralo. Vjerovao sam da ću kroz pravosudne procese dokazati svoju nevinost. Moje misli bile su usmjerene na to, stalno sam donosio nove dokaze kojih ima toliko da ih još nisam iscrpio. Rezultat je bio taj da se i moja vlastita i situacija moje obitelji samo pogoršavala. Nije bilo izlaza na racionalnoj osnovi, problem se racionalnim putem nije mogao razumjeti niti prihvatiti. Bio je to jedan koncentrat negativnih iskustava za mene i moju obitelj. Kao da se sve urotilo protiv nas. Jer ja sam, gledajući svoj život, svoju prirodu, svoje djelovanje, znao da sam nevin. Kako onda prihvatiti posljedice potpuno suprotne mom načinu djelovanja? Ja sam sebe vidio kao eksponenta jedne moralne vrijednosti koju sam promicao, uzajamnosti s klijentima koja je bila od interesa za širu zajednicu. A dogodila se suprotnost mom djelovanju, dakle, da sam izgubio slobodu i poslovnu poziciju, a moja obitelj je stradavala na sve moguće načine. Kad vam se takvo što dogodi, tragate za odgovorima koji nisu u sferi vaših umnih, mentalnih i osjetilnih sposobnosti.”

Sve je to, kaže, trebao proći kako bi shvatio da to što mu se dogodilo nije posljedica njegova djelovanja u ovom životu nego karma koju je nosio. Počeo je vježbati jogu, proučavati duhovnu literaturu i učiti osnove astrologije. Savjetovao je i pomagao drugim zatvorenicima. Njemu osobno pomoglo je pismo đjotiš majstora Tomislava Nikšića, kojeg je upoznao preko svog sina Krune i koji mu je rekao da je to što mu se dogodilo zadano njegovom natalnom kartom i da tu karmu nije mogao izbjeći. Kruno Marčinko prvi se put obratio Tomislavu kad se i sam našao pred opasnošću da završi u zatvoru.

“Došao sam s pitanjem da mi se predoči najgora opcija koja mi se može dogoditi. Tomislav mi je rekao da će moja žalba biti pozitivno riješena ako bude rješavana u jednom datumski točno određenom periodu. Kad sam ga pitao što će biti s ocem i ima li nade da ga skoro oslobode, rekao mi je da sljedećih godinu dana nema šanse. Na kraju se obistinilo sve upravo onako kako je bilo i prognozirano. ”

Bilo je to 2005., u vrijeme kad se Marko Marčinko nadao da će biti uvažena njegova žalba te da će dobiti pomilovanje od predsjednika Stjepana Mesića. No, kako se ništa nije dogodilo, on je jednostavno odustao od borbe.

“Izišao sam iz te drame, figurativno govoreći, kad sam sve svoje umne sposobnosti iskoristio, sve pokušaje da iziđem na slobodu i uvjerim ne znam koga da nisam kriv. Onda sam digao ruke i u komunikaciji s nebom rekao: ‘Ako te ima, znaš da nisam kriv, ja uopće više neću o tome razmišljati, to je sad tvoj problem. Nemam više snage, nemam volje, prepuštam sve tebi.’ Nisam mu baš bio previše zahvalan u tom trenutku, bio sam više isprovociran”, priča Marko Marčinko. Uslijedio je nakon toga jedan njegov odlazak u Zagreb na ispitivanje kad je odlučio da više nikome neće ništa objašnjavati. Njegov razgovor bio je više usmjeren na Boga nego na osobu koja ga je ispitivala.

“Rekao sam Onom gore: ‘Čuj, idem i ja, ali ja sam odsutan, mene to ne zanima. Što god ti zaključiš, ako jesi, zaključi, ja ti to prepuštam.’ A prijašnje iskustvo mi je govorilo da što više govoriš i objašnjavaš stvari koje ti idu u prilog, to ti je gore. Zato sam mislio – ostavi se toga, daj lijepo neka On to riješi kako zna. Došao sam skrušen, nezainteresiran. Iza toga je sve krenulo na dobro. Napustio sam ‘romantični kamp’ u Lipovici i završio tu epizodu. Ali bilo je to jedno zanimljivo mjesto, poluotovoreni tip ustanove koji mi je dodijeljen valjda kao nagrada, ne znam zašto. To je bilo odlično mjesto za rehabilitaciju, pravi spas. Lipovica je… Ma, svakom bih je preporučio. Šteta što sam tamo bio samo četiti i pol godine”, s nimalo gorčine šali se danas Marko Marčinko. On je 2006. najprije uvjetno otpušten iz zatvora, a u siječnju ove godine prošlo je i punih sedam godina od njegove presude te je danas potpuno slobodan čovjek. Za vrijeme boravka u zatvoru najprije preko podrške, a onda i putem osobnih posjeta upoznao je i svoju buduću suprugu Slovenku. Ona je bila brokerica i u početku je radio s njom, ali iskustvo koje je prošao sve ga je više odmicalo od klasičnog biznisa. Činjenica da ni u vrijeme najveće moći nije bio usmjeren na stjecanje vlastitih materijalnih vrijednosti olakšala mu je i gubitak koji je iskusio, kao i pogled na budućnost.

“Najvažnija je vjera da čovjek može ostvariti egzistenciju, a na kraju se ta egzistencija svodi na minimalno dobara. Ja i za vrijeme banke nikad nisam promijenio svoje životne navike, živio sam jednostavno i skromno kao i prije, sve sam usmjerio u vrijednosti banke i poduzeća, a na planu obiteljskog života i našeg materijalnog dobra nisam toliko radio jer me to nije interesiralo. Nisam želio sudjelovati u privatizaciji poduzeća jer sam to smatrao nasilnim činom. I dok je banka bila u najboljem periodu, ja sam svaki dan putovao na posao iz naše skromne kuće u Čazmi. Zato su mi i manje oduzeli jer mi nisu imali šta oduzeti. Imali smo samo sebe. Čak se i količina prijatelja znatno smanjila. Ostala je vjera u sebe i neke sposobnosti koje imam da ću na temelju njih moći ostvariti za sebe zadovoljavajuća dobra za život”, kaže Marko Marčinko. Svoja životna iskustva opisao je i u knjizi “Istina” koju je promovirao nakon izlaska iz zatvora. Iako je u knjizi detaljno opisao pozadinu napada na njega te opisao sve aktere te priče i citirao nelogičnosti iz presude kojom je osuđen, kaže da krivca za sve što mu se dogodilo ne traži u liku neke konkretne osobe.

“Izložio sam se riziku ne dopuštajući da se ruši banka. Kad se suprotstavite jednom takvom cilju, pokreće se cijeli jedan mehanizam i vi postajete meta. I kad vas nanišane, nema vam spasa. Uvijek se sugerira da je netko kriv za vašu nesreću. No, za to što se meni dogodilo ne treba tražiti krivca u jednoj osobi. Meni je to prvenstveno bilo karmički zadano. Nedavno sam u jednom restoranu sreo Ivića Pašalića, prišao sam mu i rukovali smo se. Bio je to jedan vrlo srdačan susret jer ja ne gledam ni u njemu osobno ni u drugim akterima te priče krivce za to što se dogodilo. Rekao mi je da mu je žao zbog svega što sam proživio. No na kraju smo se ugodno osjećali da smo jedan drugom mogli stisnuti ruku”, ispričao je Marko Marčinko. Taj slučaj je iza njega, a u njegovu životu ima mjesta samo za pozitivne misli i energiju.

Na pitanje kako je i kada otkrio u sebi potencijal bionergije, kaže da o tome, kao i o drugim alternativnim temama, postoje zablude jer bioenergitačari ne prenose vlastitu energiju:

“Mi smo samo kanal za transfer energije. Treba samo biti čistog srca i dobre namjere te znati tehniku. Bioenergija ne može naškoditi, a može biti od velike koristi jer pomaže organizmu da pojača imunitet. Na primjer, ženama s lošom cirkulacijom poboljšava krvotok, čime se automatski eliminira slaba točka u organizmu i poboljšava opće zdravstveno stanje. Mi samo koristimo znanja i iskustvo iz prirode. Zato se i živa voda uklapa u naš repertoar jer sadrži bioenergetski potencijal.”

Marko Marčinko u novi posao osnivanja Centra za revitalizaciju na Sveticama, u sklopu kojeg promoviraju i koncept žive vode, ušao je sa svojom suprugom, sinom Krunom Marčinkom i đjotiš majstorom Tomislavom Nikšićem. Živa voda stvara se protokom kroz specijalnu slavinu, odnosno nastavak za pipu Revitan. Riječ je o posebno oblikovanoj cijevi s unutarnjom dvostrukom spiralom i s ugrađenim frekventnim generatorom kojim se voda iz gradskog vodovoda, kako tvrde, “oživljuje”, odnosno čisti od negativnih elemenata. Izumitelj “žive vode” je 86-godišnji Slovenac Igor Sajovec, koji je za Iskru izumio i predgrijač za paljenje dizel motora. No, ona nema komercijalnu namjenu nego je prije svega namijenjena ljudima koji žele živjeti u balansu s prirodom. Kruno Marčinko kaže da su mnogi već osjetili blagodati žive vode:

“U Sloveniji je vršeno istraživanje na grupi od 50 ljudi i svima se nakon konzumiranja žive vode poboljšalo stanje. Najbolji su primjer životinje koje instinktivno osjećaju. Pas jedne gospođe pije samo iz zdjelice u kojoj je živa voda. U Italiji, gdje se također širi taj koncept, vlasnik trkaćih konja počeo im je davati živu vodu i uočio je silne promjene. U Sloveniji se živa voda primjenjuje i u poljoprivredi. Pipa se montira na traktor i usjeve više ne treba prskati pesticidima ili zasipati gnojivom. Od žive vode plodovi su snažniji. Samo pijenje tri litre žive vode dnevno ljudima korigira tlak. Ova voda nema kamenac, odnosno ima ga u drugom obliku, jer se on transformira. Kao što se ljudske mane mogu transformirati u vrline.”

Putem Centra za revitalizaciju i svog poduzeća “Tetragram” Kruno Marčinko nudi pojedinačna i grupna savjetovanja pa čak i programe tvrtkama o načinima kako postići bolje poslovne rezultate podizanjem razine svijesti zaposlenika:

“Ideja je predočiti ljudima drukčiji način života i pogled na svijet kojim će svaki pojedinac postupno djelovati na promjenu postojećeg ekonomskog sustava koji se bazira na bezobzirnoj ekploataciji ograničenih prirodnih sirovina i neravnopravnoj raspodjeli resursa. Dobar početak za promjene bio bi da svaki pojedinac preispita vlastito djelovanje i količinu želja, počne živjeti u skladu s prirodom te shvati da mu za potpunu sreću nije potrebno sve ono što nameću razne multinacionalne kompanije. Postupnom promjenom svijesti prevladat će se i postojeća ekonomska kriza.”

Tomislav Nikšić kaže da je prema položaju planeta, odnosno kretanuju Jupitera razdoblje promjena počelo u studenome 2007. i da će u studenome ove godine poprimiti ubrzane promjene čiji će glavni tok završiti u studenome 2011.

“Dogodit će se spontano povezivanje ljudi koji imaju razvijenu svijest i koji žude za promjenama. Đjotiš filozofija usmjerava tijek sudbine i povećava slobodnu volju pojedinaca. Đjotiš je svjetlost. Marko Marčinko u svojoj natalnoj karti ima predispozicije da bude đjotiš, da osunča ljudske živote”, kaže Tomislav Nikšić koji sa sinom Damodarom svira u grupi Dharma kshetra’, što znači put ispravnosti.

Na inicijativu Krune Marčinka, a u sklopu aktivnosti Centra za revitalizaciju, u Malom Lošinju održat će od 11. do 14. lipnja i seminar “Metafizika gospodarstva”. Ondje će biti riječi i o tome kako prevladati postojeću ekonomsku krizu, s naglaskom na poziciju pojedinca i njegovo snalaženje u globalnim strujama. On kaže da poslovnu scenu danas prate veliki sresovi i nesklad kao posljedica neravnoteže između želja i mogućnosti njihove realizacije. Centar za revitalizaciju ima za cilj približiti pojedincima načela ispravnosti i metode koje će im olakšati životno putovanje.

Marko Marčinko podupire razmišljanja i ideje svog sina, o kojima će biti govora i na Lošinju, i kaže da je prva kriza nastupila na tržištu kapitala kad su dionice postale interesantne široj publici i prosječni čovjek je zaključio da može zaraditi. Svi su počeli kupovati dionice i zarađivati na tome.

“Mnogi su laici ušli u tu špekulativnu igru. Jedan špekulativan posao je ljudima približen tako da mogu iz toga stvarati kapital. Ne svojim primarnim zanimanjem nego putem ulaganja u vrijednosne papire. I to je trajalo godinama, producirali su se novi papiri, razni certifikati, a temelj cijele priče bilo je povjerenje koje je odjednom poljuljano. Ubrzani se rast vrijednosti dionica zaustavio, one su počele strmoglavo padati, uzdrmano je povjerenje, kao i sami temelji takvog posla. Tu su ogromnu ulogu odigrale i banke koje su vrlo stimulativno prilazile pučanstvu i masovno dijelile kredite. Najednom se stanje promijenilo, nestala je iluzija i počele su se pojavljivati posljedice. Međutim, problem se ne može riješiti samo sanacijom banaka, jer cijeli sustav počiva na krivim temeljima. Bankarski sektor je već proizveo negativne efekte i oni će se vratiti. Problem je što su svi usmjereni prema materijalnom, vlada sveopća agresija, rivalstvo i strah i u tom konfliktu nema sretnog društva, dok se priroda iscrpljuje. Zanemaruje se da je svemir jedno biće i da je sve povezano. Zna se da čovječanstvo ugrožava prirodu, ali se ništa oko toga poduzima. Kako ne bismo projicirali krizu u budućnosti, ljude treba usmjeriti na ravnotežu mentalnog i fizičkog zdravlja. Mi želimo da se malo o tome razmišlja. To je ideja koja oduvijek postoji. Mi samo promičemo te vrijednosti i nadamo se da će to nekog dotaknuti.”


Predsjednik uprave Dubrovačke banke Neven Barač u intervjuu Nacionalu otkrio je kako je u veljači 1997. sklopio tajni ortakluk s Miroslavom Kutlom, HDZ-ovim tajkunom koji je tada bio na vrhuncu moći, Vinkom Brnadićem, predsjednikom Nadzornog odbora Dubrovačke banke, Petrom Luburićem, šefom dubrovačkog SZUP-a, i Ivićem Pašalićem, političkim savjetnikom predsjednika Franje Tuđmana. Ortački ugovor zapravo je bio scenarij za otimanje Dubrovačke banke njenim dioničarima. Četvorica ortaka potpisali su se na tajni sporazum punim imenom i prezimenom, dok je Ivić Pašalić označen kao “neimenovani peti ortak poznat svim ostalim ortacima”. Neven Barač odlučio je raskinuti daljnji ortakluk i obustaviti Kutli daljnje kredite pa je stoga smijenjen s upravljačke funkcije, a preostali ortaci organizirali su otmicu jedinih primjeraka ortačkog ugovora iz javnobilježničkog ureda Anice Hukelj. Nakon Baračeva intervjua Nacionalu, Kutle je isprva uvjeravao javnost da je sve Baračeva izmišljotina. Potom je bio spreman priznati postojanje ugovora, ali i svim sredstvima spasiti Ivića Pašalića koji je bio njegov politički pokrovitelj. U ožujku 1998. banuo je u sjedište Glumina banke u Branimirovoj ulici i zatražio od Marka Marčinka da sebe umjesto Pašalića proglasi petim, neimenovanim ortakom. Kad je Marčinko to odbio, Kutle mu je zaprijetio odmazdom. Glumina banka, koja je zahvaljujući kapitalu hrvatskih iseljenika i malih domaćih štediša brzo izrasla u šestu banku u Hrvatskoj, programirano je uništena od državnih institucija. Kad je tadašnji načelnik splitske PU Marko Bekavac optužio Marčinka da pere prljavi hercegovački novac, prestrašeni štediše masovno su tražili povrat svojih uloga, što nijedna financijska kuća na svijetu ne bi mogla izdražati te je banka osuđena na stečaj, a protiv Marka Marčinka počeli su dugotrajni i besmisleni sudski procesi.

Komentiraj