OBITELJI BURNE PROŠLOSTI: Židovi koji su izgradili moderni Zagreb

Objavljeno u Nacionalu br. 483, 2005-02-15

Nova knjiga povjesničara Ive Goldsteina ‘Židovi u Zagrebu 1918. – 1941.’ pokazuje kako je međuratno doba za zagrebačku židovsku zajednicu bilo zlatno doba, a autor knjige i članovi obitelji Prister, Dajht i Kraus govore o zanimljivim sudbinama njihovih predaka i osobnim vezama sa židovskom tradicijom

“Napisati cijelu povijest zagrebačkih Židova bilo bi isto što i napisati povijest grada Zagreba i kad bi čovjek zamislio Zagreb bez Židova, bio bi to mrtav i pust grad”, citira Ivo Goldstein, povjesničar i autor knjige ”Židovi u Zagrebu 1918.-41.”, poznatu izjavu Lavoslava Šika, nekadašnjeg odvjetnika i potpredsjednika Židovske općine. “Malo je nelogično da knjiga koja se bavi Židovima u Zagrebu od 1918. do 1941. iziđe tri godine poslije “Holokausta u Zagrebu” koji je objavljen 2001. No takav je bio slijed istraživanja  u “Holokaustu u Zagrebu” otac Slavko i ja prikazali smo uništenje ovdašnje židovske zajednice, dok u ovoj knjizi opisujem što je to uništeno i kakav je bio društveni, gospodarski i kulturni utjecaj Židova u Zagrebu”, priča Godstein. Utjecaj je u svakom slučaju bio ? s koje god strane pogledali ? primjerice, objekti Židovske općine u Palmotićevoj ili srušene sinagoge u Praškoj koja bi uskoro trebala biti obnovljena ili paviljon na Zrinjevcu koji je Zagrebu darovao Eduard Prister. Rudolf Lubinski-Lövy projektirao je zgradu Hrvatskog državnog arhiva na Marulićevu trgu i zgradu Socijalnog osiguranja u Mihanovićevoj. U međuratnom razdoblju ističe se Slavko Löwy, koji kao jedva 30-godišnjak radi na brojnim projektima u Zagrebu i drugdje po Hrvatskoj; neki od njih antologijskog su značaja. Osim njega, djeluje i barem desetak vrhunskih židovskih arhitekata. Kazališnu scenu tog vremena teško je zamisliti bez Lee Deutsch i Josipa Papića. Oskar Herman i Oskar Alexander bili su u prvoj ligi hrvatskih slikara, a Beno Stein vrhunski intelektualac. Hinko Gottlieb bio je jedan od najboljih prevodilaca. Ivo Stern bio je osnivač Radio Zagreba. U međuratnom Zagrebu djelovalo je stotinjak židovskih liječnika i približno toliko odvjetnika. Dosta je odvjetnika bilo u članstvu nadzornih i upravnih odbora u mnogima od 200 banaka i novčarskih kuća tadašnjeg Zagreba. Treba znati da je Zagreb 20-ih godina bio iznimno jak privredni centar u koji su dolazili živjeti ljudi iz okolnih zemalja, iz Rumunjske i Poljske, ali i zapadne i srednje Europe.

DVIJE KNJIGE O ŽIDOVIMA ‘U Holokaustu u Zagrebu prikazali smo uništenje Židova, a u ovoj opisujem kakav je bio njihov politički i društveni utjecaj’

“Nastojao sam navesti glavne odlike odnosa unutar židovske zajednice, ali i njihov utjecaj unutar Zagreba. Pred rat statistike Židovske općine bilježe 10.300 članova, a u javnosti se govori o 12 do 13 tisuća Židova u Zagrebu. Bila je to heterogena zajednica čija je većina pripadala srednjem sloju, neki su bili cionisti, drugi vjernici, a neki su bili ateisti pa čak i sasvim asimilirani u hrvatski nacionalni korpus. Gledano politički, dio Židova vezao se uz HSS, neki su bili bliski beogradskom režimu, a jedan dio pripadao je komunističkom pokretu”, pojašnjava Goldstein socijalno-političku sliku tadašnje zagrebačke židovske zajednice.

Premda su Goldsteini do 1941. živjeli u Karlovcu, i njihova obiteljska priča vrlo je zanimljiva. “Prvi Goldstein od mojih predaka koji je doselio u Hrvatsku bio je moj pradjed Aron. Bio je rođen u Szatmaru, ili Satumareu, gradu u Erdelju, na tromeđi Rumunjske, Mađarske i Ukrajine, a obitelj je potom živjela u nedalekom Munkacsu. Potjecao je iz brojne, siromašne i vrlo religiozne obitelji i već kao 16-godišnjak morao je poći trbuhom za kruhom. Nekim vezama stigao je 1890. u Karlovac i počeo raditi kao kalfa u knjižari Lisandera Reicha. Upoznao je njegovu sestru Adolfu i planula je ljubav koja je 1894. završila brakom. Adolfin otac i moj prapradjed bio je prvi karlovački rabin, Aron Reich koji se 1853. doselio u Karlovac iz austrijskog Gradišća. On je 1874. u ime židovske zajednice u Hrvatskoj na svečanoj akademiji u Zagrebu pozdravio osnivanje modernog sveučilišta”, priča Ivo Goldstein.

POLITIČKA PRIPADNOST Dio Židova se vezao uz HSS, pojedini su bili bliski beogradskom režimu, a jedan dio komunističkom pokretu

Lisander i Adolfa imali su brata Jakova koji je 80-ih godina 19. stoljeća otvorio poznatu knjižaru u Vinkovcima, a mladi supružnici Goldstein najprije su otvorili trgovinu mješovitom robom u Topuskom, odakle su se preselili u Orljavac u Požeškoj kotlini. “Otišli su 1911. živjeti u Tuzlu u kojoj je moj pradjed otvorio poznatu trgovinu staklom koje se neki stari Tuzlaci i danas sjećaju po kvaliteti”, opisuje Goldstein bosansku fazu u svojoj porodici.

Imali su šestero djece, među kojima je bio i njegov djed Ivo, koji se rodio 1900. Još u Tuzli postao je vatreni cionist koji je smatrao da svaki pravi Židov treba otići u Palestinu i ondje se baviti poljoprivredom, koja je bila prvotno zanimanje izraelskog naroda još prije 2000 godina u Palestini. Diplomirao je agronomiju u Beču, zatim se nakratko vratio u Tuzlu i onda otišao u Palestinu i osnovao zajedno s prijateljima zadružno selo blizu Haife. “No teško su radili, a rezultata gotovo i nije bilo, pa se 1928. moj djed Ivo zajedno sa suprugom koju je upoznao u Palestini ? mojom bakom Leom ? vratio u domovinu, u Karlovac gdje je preuzeo ujakovu knjižaru. Idućih 13 godina ta je knjižara bila okupljalište karlovačkih intelektualaca sve do 1941. i uspostave NDH”, opisuje Goldstein.

Ustaška vlast u Karlovcu je uspostavljena 10. travnja, a dva i pol dana poslije uhapšen je Ivo Goldstein s još dvadesetak viđenijih građana svih nacionalnosti koje je nova vlast smatrala opasnima. Prebačen je u zagrebački zatvor u Petrinjskoj, potom u logor Danicu kod Koprivnice i onda u Jadovno kod Gospića. U Jadovnu je ubijen potkraj srpnja ili prvih dan kolovoza 1941. Baka Lea od srpnja do listopada bila je u zatvoru, a potom je zahvaljujući nekim prijateljima puštena i odmah se sklonila u talijansku zonu u Kraljevici, 13-godišnji Slavko bježao je iz Karlovca u nedaleki Banski Kovačevac, gdje ga je sklonila obitelj Đerek, a 9-godišnjeg Danka djed Aron uzeo je k sebi u Tuzlu. I Danko i Slavko uspjeli su se domoći Kraljevice, gdje su se tek u siječnju 1942. našli svi troje zajedno, bez oca i bez tuzlanskog dijela obitelji koja je sva stradala Jasenovcu i Auschwitzu. U travnju 1942. Lea, Slavko i Danko prešli su na oslobođeni teritorij i pridružili se partizanima. Lea Goldstein cijeli je rat provela u sanitetskoj službi Narodnooslobodilačke vojske, najdulje se bavila organizacijom higijene u partizanskim bolnicama, stric Danko je bio kurir pri Agitpropu Centralnog komiteta, a otac Slavko je bio član borbenih partizanskih jedinica, završivši rat s nepunih 17 godina u činu poručnika.

LJUBITELJ UMJETNOSTI Eduard Prister naslijedio je bogatstvo i više ga je zanimala umjetnost nego trgovina pa je gradu darovao Glazbeni paviljon

U Karlovac su se vratili 1945. i uskoro se preselili u Zagreb gdje je Slavko krenuo na studij. Nakratko su 1949. emigrirali u Izrael, ali uskoro su se svi vratili u Zagreb. Otad je u obitelji Goldstein bilo mnogo manje dramatičnih i tragičnih događanja. Slavko Goldstein se bavio filmom, bio urednik na Radio Zagrebu, potom urednik i direktor u izdavačkim poduzećima. Ivo Goldstein četvrta je generacija u obitelji kojoj je knjiga egzistencija. “Nisam pretjerano vezan uz tradiciju, među ostalim i stoga što mi je pokojna majka Vera bila Hrvatica. Osim toga, odrastao sam u socijalizmu kad se vjerski odgoj nije mogao imati, tako da sam kod kuće više čuo o grčkoj mitologiji negoli o Bibliji”, jezgrovito ovaj povjesničar opisuje svoj život.

Ni Boris Prister, muzejski savjetnik iz Hrvatskog povijesnog muzeja, nije osobito vezan za tradiciju, no dobro poznaje bogatu povijest svoje obitelji koja potječe iz Gradiške na Soči. U gradu u kojem su Pristeri 1948. stekli golemo bogatstvo prodavajući stoku austrijskoj vojsci do danas je sačuvano židovsko groblje na kojem je pokopan i najstariji poznati pripadnik te utjecajne i bogate židovske obitelji ? Jakov Coen Prister. Svog prvorođenog sina Emanuela u ljeto 1840. poslao je u Zagreb s golemim bogatstvom od 40.000 forinti.

“Emanuel je očev novac u Zagrebu znatno oplodio. U 40-ak godina života u ovom gradu postao je vlasnik cijele lijeve strane današnje Praške ulice, a njegova je stoka pasla na golemoj livadi na mjestu današnjeg Zrinjevca. Posjedovao je zemljište i velike staje na Črnomercu i u donjoj Ilici. S Pongratzom i Sternom osnovao je Tvornicu kože, jednu od najstarijih zagrebačkih tvornica, a bio je i dioničar Paromlina, Hrvatske eskontne banke i Plinare”, priča Boris Prister. Dodaje kako je, osim po golemom bogatstvu, njegov prvi zagrebački predak Emanuel bio poznat i kao velik humanitarac. Pomagao je Židovskoj bogoštovnoj općini i školi u Zagrebu, a u Muzeju grada Zagreba do danas je sačuvana kamena ploča koja je vjernike podsjećala da je upravo Emanuel ustupio zemljište i darovao velik novac za gradnju sinagoge. Zanimljivo je da je Prister gradu Zagrebu darova i troškovnike i nacrte vodovoda, koje je planirao sam izgraditi. Od toga je odustao, ali ipak je potaknuo Poglavarstvo da izgradi vodovod koji je otvoren 1878.

“Emanuelov sin Edurad je, za razliku od oca, imao puno manje sluha za biznis. Iako je naslijedio golemo bogatstvo, od trgovine ga je puno više zanimala umjetnost i radije je darovao novac negoli ga zarađivao. No ipak je u Ilici, na mjestu današnje NaMe, izgradio prestižni hotel ‘K caru austrijskom’, a postao slavan po Glazbenom paviljonu na Zrinjevcu koji je darovao gradu.” Osim Glazbenog paviljona na Eduarda Pristera i danas podsjeća velebna grobnica obitelji Prister pod mirogojskim arkadama, koju je kipar Ivan Rendić sagradio ne bi li tako Eduardu zahvalio što je pomogao njegovo školovanje u Italiji.

PROMJENA PREZIMENA Slavko Deucht je, iživciran što kajkavci nisu točno izgovarali Deutcht, fonetizirao obiteljsko prezime u Dajht

“Moji preci bili su utjecajni i bogati, ali ništa ne traje vječno, pa ni njihovo bogatstvo. Ono se rastopilo nakon sloma Austro-Ugarske 1918. kad su novac i ratne obveznice postali hrpa bezvrijednog papira. Obitelj Prister ubrzo je osiromašila tako da je već moj djed Alfonzo živio u unajmljenom stanu i bio običan činovnik”, prepričava Boris Prister, čiji je otac Bruno Prister završio Muzičku akademiju i postao poznati skladatelj i profesor glazbe. O svojim mračnim dvjema godinama u koncentracijskom logoru u Dahauu djeci gotovo nikad nije pričao. Boris Prister, arheolog koji već 30 godina radi kao savjetnik u Hrvatskom povijesnom muzeju, unatoč bogatstvu i ugledu svojih predaka, danas, kako kaže, sa suprugom i kćeri živi skromno i nema ništa od nekadašnjeg bogatstva.

Ugledna zagrebačka akademska kiparica Vera Dajht ? Kralj potječe iz stare židovske obitelji Deucht. Djed i baka njezina oca u Hrvatsku su iz Mađarske došli prije gotovo 200 godina. “Moja prabaka rodila se u slavnoj židovskoj obitelji Schwartz iz koje potječu brojni zagrebački uglednici poput skladatelja, dirigenta i dugogodišnjeg profesora Glazbenog zavoda Antuna Schwartza. Moje djed Deucht bio je trgovac, baš kao i moj otac koji je nakon mature na zagrebačkoj Trgovačkoj akademiji završio tehničku školu u Njemačkoj. Po povratku u Zagreb naslijedio je djedovu trgovinu, a poslije je sam otvorio veliku ciglanu u Dugom Selu”, priča nagrađivana kiparica Vera Dajht koja je završila Likovnu akademiju kod Frane Kršinića i Antuna Augustinčića. Veli da je ciglana koju je njezin otac sagradio razlog zbog kojeg se već u ranoj mladosti zaljubila u glinu. Prisjeća se kako je njen otac bio blizak prijatelj dr. Aleksandra Lichta te da su zajedno osnovali cionističku organizaciju u Zagrebu. Velik prijatelj njezina oca bio je i direktor zagrebačke Obrtničke škole koju je Vera Dajht trebala upisati nakon mature.

OGNJEN KRAUS ‘Mi pripadamo sekularnim Židovima, identitet ne povezujemo samo s religijskom tradicijom, ali je poštujemo’

“Taj naum poremetio je rat. Otac je, srećom, bio jako mudar i na vrijeme je osjetio da se nešto opasno sprema. Tako se cijela obitelj, jedno po jedno, 1941. uspjela iz Zagreba prebaciti u talijansku okupacijsku zonu u Crikvenici.” No cijela obitelj Vere Dajht ipak je internirana u logor Kraljevica. Tada su, priča, ona i sestra prvi put bile razdvojene od oca, što ih je itekako plašilo. “Jako smo se bojale jer nismo znale ni što se događa ni što će se dogoditi. Srećom, svi smo preživjeli i nakon kapitulacije Italije partizani su moju obitelj prebacili na oslobođeni teritorij.” Vera Dajht još se i danas sjeća kako ih je na putu prema slobodnom teritoriju na brodu uhvatila strašna bura zbog koje su dva dana bezuspješno pokušavali pristati u Senju. Kad su napokon uspjeli, čekao ih je naporan put.

“Pješačili smo preko Vratnika u Liku. Sjećam se da je to zaista bilo strašno. Ali unatoč iscrpljenosti tada mi se u um urezao onaj prekrasni pogled na Kvarner. Prizor je to koji mi se i danas ponekad pojavi u sjećanju”, prisjeća se ugledna zagrebačka kiparica. Kaže kako mnoge često zbunjuje što se prezime njezinih predaka pisalo Deucht, a njezino i njezina oca Dajht. No on je, nezadovoljan što kajkavci izvorno Deucht nikako nisu uspijevali točno izgovoriti, odlučio fonetizirati prezime i otada se cijel obitelj počela potpisivati sa Dajht. Vera Dajht?Kralj sa suprugom živi i zagrebačkoj Ilici i dane provodi u svom umjetničkom ateljeu gdje izrađuje kipove i originalan nakit.

Moji preci, koji su koliko znam bili trgovci, poduzetnici i obrtnici, doselili su se u Hrvatsku početkom 19. stoljeća kad su se Židovi smjeli naseljavati u ovim područjima Austrijske carevine. Obitelji od kojih potječem doselile su se iz Moravske i Češke; moj pradjed Ignacs Krausz i prabaka Berta, rođ. Herrnheiser, živjeli su u Daruvaru, gdje se rodio i moj djed Josip, a iz Bjelovara je obitelj moje bake Ruže, pradjed Samuel Schwarz i prabaka Nanete rođ. Löwy?, priča nam Ognjen Kraus, predsjednik Židovske općine Zagreba i Koordinacije židovskih općina u Hrvatskoj, o korijenima svoje obitelji u Hrvatskoj. U Zagrebu Krausovi žive od početka 20. stoljeća, od dolaska Ognjenovog djeda Josipa u Zagreb 1906. godine. Josip Kraus već je 1908. godine postao tajnikom Hrvatskog trgovačkog društva ?Merkur?, preteče socijalnog osiguranja u nas. Kao njegov tajnik i ravnatelj Bolesničke blagajne imao je ključnu ulogu u razvoju tog društva, ali i u modernizaciji općeg socijalnog osiguranja. Njegovim zalaganjem sagrađen je moderni društveni dom Merkura u Zagrebu. Bio je među inicijatorima izgradnje Merkurova sanatorija, koji je otvoren 1928. godine. ?Upravo on je primjer tipične židovske egzistencije na prijelomu stoljeća i početkom 20. stoljeća: imao je snažan židovski identitet, ali je bio potpuno integriran u sredinu i već kao student se identificirao s glavnim hrvatskim problemima?, istaknuo je Ognjen Kraus. Josip Kraus se politički angažirao još za studiju u Beču, pišući protiv režima Khuena-Héderváryja i zalažući se za federalističko uređenje Austrougarske. ?U Zagrebu se rodio moj otac, tu sam se rodio ja i moja sestra blizanka Živa, moj sin Jaša i njegov brat Saša, moj posinak koji nosi moje ime?, objašnjava Kraus svoju povezanost sa Zagrebom. Krausovi su iz Zagreba izbivali jedino u doba ustaških progona, pa je Ognjenova baka Ruža umrla Švicarskoj 1943. godine, neposredno pošto je dobila vizu za odlazak u slobodne zemlje svijeta. Ruža je možda najpoznatija po tome što je 1918. godine utemeljila kino-kazalište ?Urania? za mladež, koje je djelovalo u prostorijama kino-kazališta ?Apollo? u Ilici 31, a dijelom ga je i subvencionirao grad, kako bi se omogućio pristup tadašnjoj sirotinjskoj djeci i siročadi. Svojim poučnim i zabavnim filmskim programom kino ?Urania? znatno je doprinijelo popularizaciji filma u međuratno doba. Ognjenov otac Ivo prvim se transportom švicarskih interniraca vratio u Zagreb, među ostalim zato jer je želio da mu se djeca koja su bila na putu rode u Zagrebu. ?Moj je otac odrastao u doba kad su Židovi bili priznati i poznati kao integralni dio zagrebačke sredine i kulture; on pripada generaciji za koju su karakteristični mješoviti brakovi, tako sam i ja oženio nežidovku, svoju kolegicu po struci Sanju, rođ Milković. Otac je obožavao Zagreb i vratio se u njega, iako je moja majka Herma rođ. Delpin, koja je bila Slovenka i nije imala teških židovskih opterećenja, bila uvjerena da bi u nekoj europskoj sredini imali bolji i sretniji život?, kazao nam je Kraus. Kao student, Ivo Kraus se uključio u akcije ljevičarske omladine u Beogradu i Zagrebu, zbog čega je više puta hapšen. Godine 1941. bježi u Sušak, gdje kao ilegalni aktivist radi na organizaciji antifašističke borbe. Početkom 1942. interniran je Italiju, a poslije njezine kapitulacije, bježi u Švicarsku gdje se uključuje u rad Komiteta Narodnog oslobođenja Jugoslavije za Ženevu. Nakon što se sa ženom Hermom vratio u Zagreb, Ivo Kraus postaje pravni referent u Ministarstvu trgovine, a od 1947. radi u Okružnom javnom tužilaštvu za grad Zagreb kao pomoćnik, te od 1955. kao zamjenik javnog tužioca. ?Moj je otac zaslužan za spašavanje rijetkih ostataka zagrebačke sinagoge. Neposredno poslije rata prekapao je po ostacima razorene sinagoge u Praškoj ulici i pronašao kapitel stupa iz predvorja, koji se danas čuva u općinskoj zgradi u Palmotićevoj 16?, objašnjava nam Kraus. Za razliku od svog oca, Ognjen Kraus se odlučio za medicinu, ugledajući se na majku, a sestra Živa za umjetnost, za koju su Krausovi preci imali žicu. Nakon diplome na Medicinskom fakultetu, usavršavanja u Londonu, Parizu, Hradec Kralovu i Budimpešti, Ognjen Kraus došao je do mjesta predstojnika Klinike za urologiju KB Sestara milosrdnica. Za svoj rad, osobito odnos prema pacijentima, dobio je 2001. godine priznanje, Plaketu grada Zagreba kao liječnik i humanist. Od kada je 1993. godine Ognjen Kraus postao predsjednik Židovske općine Zagreba, težišta njegova programa bili su materijalno osamostaljenje ŽO Zagreba, homogenizacija židovske zajednice u Hrvatskoj te socijalno-humanitarni i kulturni rad. Najveći je projekt izgradnja židovskog centra sa sinagogom, na zemljištu stare sinagoge, porušene 1942. godine, koji se priprema petnaestak godina. ?Kao i moj otac, djed i baka, i mi pripadamo sekularnim Židovima, što znači da svoj identitet ne povezujemo samo s religijskom tradicijom, ali je poštujemo. No, uz težak i odgovoran posao, već godinama kao volonter nastojim da ova zajednica održi svoj kontinuitet i identitet, a u prvom redu da i materijalno stane na vlastite noge. Bez obzira na malobrojnost zajednice, ona je izuzetno aktivna i posljednjih desetak godina, otkako je postala samostalna europska židovska zajednica, ona se afirmirala zaslugom poznatih ali i manje poznatih članova. Mnogi su kao stručnjaci, javni radnici, umjetnici, književnici stekli velik ugled. I mlada generacija se sve više uključuje u rad zajednice, školovana je, ima izražen židovski identitet i vjerujem da će nastaviti tradiciju svojih predaka?, zaključuje Kraus.

Komentiraj

Source:Robert Bajruši, Marina Biluš, Viktor Zahtila