OBEĆANJE S ISTOKA: Naivni Vladin doček tajnovitih ruskih naftaša

Objavljeno u Nacionalu br. 845, 2012-01-24

Tvrtka Zarubježnjeft, koja želi koncesiju za istraživanje hrvatskih naftnih polja, predstavljena je kao veliki investitor iako je po prihodima četiri puta manja od Ine

“Zarubježnjeft je jedna od najvećih naftnih kompanija. Naravno da je moguće i korisno i nužno surađivati s njom. Ja ću predsjedati zajedničkoj komisiji koja će se baviti dijelom opisa radnih mjesta, što i na kojim prostorima će biti njihova ulaganja, što će biti zajednička, a gdje će se samo koristiti kapaciteti – to će biti procjena našeg interesa i strategija na kojima radimo”, izjavio je potpredsjednik hrvatske vlade Radimir Čačić prošlog tjedna nakon sastanka s predstavnicima te ruske kompanije. Danima nakon toga Zarubježnjeft bio je u središtu pozornosti hrvatske javnosti, kako zbog najave o milijardu eura vrijednim investicijama u Hrvatskoj u idućih pet godina, tako i zbog čudnih poslovnih aranžmana s hrvatskom državnom kompanijom Janaf.

Unatoč brojnim nejasnoćama u tom poslu i nerazjašnjenom angažmanu nepoznate tvrtke White Falcon Holding, Čačić je suradnju Janafa i Zarubježnjefta načelno ocijenio prihvatljivom rekavši da u toj suradnji “ne vidi problem”. Doda li se tomu najavljeno osnivanje zajedničke komisije za ulaganja, može se zaključiti da je Zarubježnjeft stekao status ključnog ruskog investitora u Hrvatskoj. Ipak, usprkos Vladinu oduševljenju najavljenim ulaganjima niz informacija i pokazatelja dovodi u pitanje vjerodostojnost predstavljenih investicijskih planova Zarubježnjefta.

Kako je za Nacional ispričao ugledni domaći naftni stručnjak, koji je zbog prirode svog posla htio ostati anoniman: “Kad neka tvrtka najavi da će u pet godina, usred krize, u nekoj državi investirati milijardu eura, to nužno izaziva pozornost javnosti. Tako se dogodilo i u slučaju Zarubježnjefta, no te njihove planove nitko nije analizirao hladne glave, pa tako ni Vlada. Prema onome što je objavljeno u medijima ispada da najveći dio od tih milijardu eura otpada na razne oblike zajedničkih ulaganja s Janafom. Takva ulaganja sama su po sebi problematična, jer je Janaf kompanija koja se bavi polureguliranom djelatnošću pa mora održavati dobre odnose i s Inom i s nizom drugih naftnih kompanija.

Zapravo, ako Vlada ikad odluči da Janaf ide u zajedničke poslove s privatnim kompanijama, sigurno bi postojao cijeli niz kompanija, većih važnijih i značajnijih od Zarubježnjefta koje bi za to bile zainteresirane. Izravno sklapanje takvih aranžmana s jednom tvrtkom nipošto ne bi bilo dobro prihvaćeno u međunarodnim investicijskim krugovima, pogotovo zato što se radi o poprilično zatvorenoj kompaniji. U Vladi bi se trebali zapitati što uopće znaju o Zarubježnjeftu. Koliki su tehnički resursi te kompanije? Koliki im je investicijski potencijal? Na koji način posluju? O tome se u javnosti zna vrlo malo, a bez odgovora na ta pitanja nemoguće je procijeniti ozbiljnost Zarubježnjefta, bez obzira na to što se radi o ruskoj državnoj kompaniji.”
Iako je u hrvatskoj javnosti, pa i od Radimira Čačića, Zarubježnjeft predstavljen kao naftni div – jedna od najvećih ruskih naftnih kompanija, vrlo je teško doći do bilo kakvih podataka koji bi poduprli takvu tvrdnju. Na službenim internetskim stranicama kompanije posljednji dostupan financijski izvještaj kompanije je iz 2008. godine, u međunarodnim medijima ti izvještaji također nisu dostupni, a prema podacima koje je Nacional pribavio iz ruskih poslovnih registara Zarubježnjeft je 2010. ostvario prihode od prodaje robe, radova i usluga od 31 milijarde rubalja – nešto više od milijardu američkih dolara, te profit od 20 milijardi rubalja – oko 660 milijuna dolara. Ti iznosi, ako su točni, znače da se Zarubježnjeft teško može nazvati naftnim divom.

Čak je i hrvatska Ina je 2010. imala prihode od 4,5 milijardi američkih dolara, četiri puta više od Zarubježnjefta. Nadalje, prema podacima iz istih izvora, Zarubježnjeft godišnje proizvodi oko 6 milijardi tona nafte, od čega najveći dio otpada na proizvodnju u Vijetnamu, gdje je ta tvrtka prisutna već desetljećima.
Upravo poslovi u Vijetnamu godinama su bili praktički jedini izvor prihoda Zarubježnjefta. Još 2009. na prihode iz te zemlje otpadalo je 99,6 posto ukupnh prihoda kompanije. Taj udjel u međuvremenu se smanjio, prvenstveno zato što je Zarubježnjeft preuzeo dio bogatih naftnih nalazišta u Nenetskoj oblasti na sjevernom Uralu. Zahvaljujući tim nalazištima, ali i kupnji prve rafinerije – one u Bosanskom Brodu, prihodi kompanije proteklih godina rastu, no i dalje su poprilično skromni u usporedbi s drugim velikim ruskim državnim naftnim kompanijama.

Primjerice, najveća ruska državna naftna kompanija Rosnjeft 2010. ostvarila je prihode od 63 milijarde dolara i operativnu dobit od gotovo 20 milijardi. Takve prihode u desecima milijardi dolara imaju i druge velike ruske naftne komapnije kao što su Lukoil, Gazpromnjeft, Surgutnjeftegaz i TNK/BP, a višestruko veće prihode od Zarubježnjefta imaju čak i manje ruske komapnije čija je proizvodnja ograničena samo u jednoj oblasti, kao što su Tatnjeft iz Tatarstana ili Bašnjeft iz Baškortostana. Sve u svemu, čak i da su poslovni prihodi Zarubježnjefta i višestruko veći nego što je navedeno u podacima koje posjeduje Nacional, izvjesno je da ta kompanija ne spada među deset najvećih ruskih naftnih kompanija, a s obzirom na te prihode vrlo je dvojbeno ima li ona kapaciteta da financira milijardu eura vrijedan investicijski ciklus.
Drugi važan pokazatelj, koji, osim o financijskom, svjedoči i o poslovnom i tehnološkom statusu te kompanije, jest činjenica da Zarubježnjeft nije uvršten na godišnju listu 250 najuspješnijih svjetskih energetskih kompanija koju izdaje specijalizirani naftni magazin Platt’s. Na tu listu uvršteno je 12 ruskih kompanija, uglavnom naftnih i plinskih, od čega pet među prvih dvadeset, neovisno o tome radi li se o privatnim ili državnim kompanijama.

Također, valja reći da je od tvrtki u regiji austrijski OMV na 53. mjestu, a mađarski MOL na 132. Činjenica da Zarubježnjefta na toj listi nema također ukazuje na to da ta kompanija ne uživa naročit ugled u globalnom naftnom sektoru.
Dakako, to ne znači da je Zarubežnjeft loša tvrtka ili da ne raspolaže stručnim i financijskim resursima, da njene investicije ne bi trebale biti dobrodošle u Hrvatskoj, no budući da je čelnik te tvrtke Nikolaj Brunič najavio da žele razvijati zajedničke poslove s državnom kompanijom – Janafom, nužno je da se ti resursi objektivno vrednuju. Gospodarski odnosi Hrvatske i Rusije već su godinama zakočeni, uvelike i radi loše politike bivše hrvatske vlade koja je iz nerazumljivih razloga zanemarila više izravnih ruskih ponuda za sudjelovanje u velikim energetskim projektima. Neuspjesi tih pregovora godinama su bili prepreka jačanju ekonomske suradnje, a hrvatska vlada je propustila i priliku da stvori tržišne uvjete koji bi poticali investicije ruskih kompanija u Hrvatskoj. Takvih investicija bilo je vrlo malo, a neke od njih završile su fijaskom, poput propalog preuzimanja sisačke željezare od ruske kompanije Mečelj. Zapravo, pokazalo se da su, za razliku od politički dogovaranih poslova, jedine ruske investicije koje su u Hrvatskoj ostavile traga bile one koje su se temeljile isključivo na tržišnom pristupu. Primjerice, najveći ruski investitor u Hrvatskoj je naftna kompanija Lukoil, koja je prije tri godine kupila mali lanac benzinskih postaja Europa mil i odonda uložila znatna sredstva u njegovo širenje.

S tim na umu, jasno je kako je preduvjet za daljnji razvoj rusko-hrvatskih gospodarskih odnosa otvoren i transparentan pristup u skladu s tržišnim načelima. Najavljene investicije Zarubježnjefta možda će uistinu biti takve, ali za to će morati promijeniti način na koji su poslovali dosad, kao što je sklapanje konzorcija s Janafom i nepoznatom off-shore kompanijom, to više zato što su sa sličnim optužbama već bili suočeni u Bosni i Hercegovini prilikom preuzimanja Naftne industrije Republike Srpske.
Tu tvrtrku, koja obuhvaća rafineriju nafte u Bosanskom Brodu, rafineriju ulja u Modriči i lanac benzinskih postaja Petrol, 2007. preuzela je dotad nepoznata ruska tvrtka NjeftGazInKor. Iako se u tamošnjoj javnosti tvrdilo da je vlasnik te tvrtke Zarubježnjeft, istina je da državna tvrtka ima samo 40 posto udjela. Ostalih 60 posto NjeftGazInKora, pa tako i Naftne industrije Republike Srpske, u vlasništvu je triju nepoznatih ruskih tvrtki. Formalno, vlasnici tih tvrtki osobe su potpuno nepoznate i u široj javnosti i u naftnom sektoru.

Brojne nevladine udruge, među kojima i bosanskohercegovački Transparency International, više su puta tvrdili da takva vlasnička struktura možda skriva tajne vlasnike iz političkog vrha Republike Srpske, ali ruski ulagači su to demantirali.
Druga optužba u vezi s privatizacijom te kompanije odnosila se na obećana ulaganja Rusa u rafineriju. Naime, umjesto ulaganja u rafineriju, NjeftGazInKor je rafineriju kreditirao. Prema revizorskim podacima, tvrtka je 2008. plasirala dva kredita rafineriji nafte u ukupnom iznosu od 112 milijuna eura, po iznimno visokoj kamatnoj stopi od 12 posto. Potom je potkraj 2008. i Zarubježnjeft kreditirao rafineriju, sa 124 milijuna konvertibilnih maraka, i 2010. odobrio još jedan kredit od 73 milijuna konvertibilnih maraka. Takav model ulaganja izazvao je velike prosvjede malih dioničara Rafinerije, koji drže oko 20 posto vlasničkog udjela, koji su tvrdili da skupim kreditima, umjesto da ulaže, ruska kompanija izvlači novac iz Rafinerije. Posljedica je bila golemo akumuliranje gubitaka rafinerije, koji su krajem 2010. iznosili oko 180 milijuna eura, iako je tek godinu i pol ranije dio dugova pokriven smanjenjem kapitala tvrtke od 36 posto. Dakako, Zarubježnjeft sve te optužbe odbacuje, tvrdeći da su dugovi posljedica modernizacije i da će rafinerija uskoro biti profitabilna: “Kad su u pitanju investicije u Rafineriju, ne radi se o obećanim nego o neophodnim investicijama potrebnim za normalan rad Rafinerije. Pravo većinskog dioničara jest da sam odredi trenutak realizacije dokapitalizacije tvrtke, a kreditno zaduživanje je apsolutno uobičajen način osiguravanja sredstava za traženu namjenu.Rafinerija trenutačno prerađuje naftu samo za Optima Grupu. U kasnijoj fazi, nakon završetka faze rekonstrukcije i modernizacije koja će omogućiti povećanje dubine prerade, Rafinerija će moći obavljati uslužnu preradu i za druge zainteresirane poslovne subjekte.

Budući da trenutačna dubina prerade nije na zadovoljavajućoj razini zbog negativne bilance poslovanja, sadašnjeg načina organizacije poslovanja, veći dio negativne bilance poslovanja prenesen je na Optima Grupu pa i mali dioničari od ovakvog poslovanja mogu imati samo korist, jer se ne radi o preuzimanju profita, nego o preuzimanju negativne bilance poslovanja”, stoji u njihovu odgovor na Nacionalov upit. Objektivna slika poslovanja te kompanije nužnost je u svjetlu najava te tvrtke da želi pokrenuti zajedničke projekte s državnim Janafom. Privlačenje stranih investicija hrvatska je nužnost, no jednak je imperativ i da one budu transparentne u okviru zakonskih propisa.

Komentiraj

Source:Marko Biočina