Günter Wallraff sanja o tome da organizira njemačku mrežu kontrole kršenja prava na radu

[quote_box_center]

  • Najpoznatiji njemački istraživački novinar za Nacional govori kako i u 70. godini undercover reportažama upozorava na nepravde u društvu

[/quote_box_center]

Njegovo lice jedno je od najpoznatijih u Njemačkoj, pa ipak uvijek iznova uspije ući u neku novu ulogu i u svojim undercover reportažama otkriti što je trulo u zemlji, javnosti pokazati život kakav mainstream izvještavanje preskače. Za najnoviju reportažu, prvu nakon duge pauze, Günter Wallraff, najpoznatiji njemački istraživački novinar, ušao je u kožu paket-kurira u tvrtki General Logistics Systems i više mjeseci istraživao uvjete rada u toj, jednoj od najbrže rastućih branši u Njemačkoj i Europi. Pod lažnim imenom i prerušen u mlađeg muškarca ondje je otkrio “živodernicu sa sistemom”, a reportaža, ujedno i povod za razgovor s Wallraffom, u Njemačkoj je izazvala val reakcija.

“I sâm sam iznenađen odjekom, nisam znao da sam očito pogodio živac”, kaže Wallraff, koji od emitiranja svakodnevno dobiva po desetak mailova od dostavljača i vozača iz cijele zemlje i različitih poduzeća. “Ne radi se samo o GLS-u, uvjeti su grozni i u Hermèsu, DPD-u i svim ostalim tvrtkama. To je brdo očajnika, propalih, doživotno financijski i zdravstveno ruiniranih ljudi, a kako je fluktuacija u branši visoka, radi se o tisućama ljudi”, kaže Wallraff, koji je ovdje očito našao svoju novu misiju. Ukupno u Europi oko 300.000 ljudi dostavlja knjige, vino, tehniku, odjeću, i sve ostalo što se kupuje preko interneta i što – obično besplatnom dostavom – stiže na kućnu adresu naručitelja.

WALLRAFF JE POKAZAO da je slanje paketa sve samo ne “besplatno”. Dok je obrt sredstava u branši posljednjih deset godina narastao za 30 posto, a samo u Njemačkoj godišnje se pošalje više od 2 milijarde paketa, vozači zarađuju nešto više od 3 eura po satu bruto – daleko ispod njemačkog prosjeka na poslovima niskih kvalifikacija. Voze i po 14 sati dnevno sedam dana u tjednu, falsificiraju knjige vožnje kako bi prikrili da ne uzimaju zakonom propisane pauze, kljukaju se lijekovima da bi ostali budni, zdravstveni problemi i prometne nezgode su česti, obiteljski život gotovo ne postoji. Tko god dođe do sljedeće stepenice u poduzeću, i postane voditeljem tima, preuzima i ukupnu financijsku odgovornost, te je izložen kazni zbog i najmanjih prekršaja ugovora, nerijetko završava u stečaju. U reportaži Wallraff pokazuje više takvih slučajeva, u kojima je upitna budućnost čitavih obitelji.

“Cilj mi nije kao obično u novinarstvu nešto objaviti i onda prijeći na sljedeću temu. Ne, osjećam se obaveznim izgurati je do kraja”, priča Wallraff, koji zna da zbog svoje reputacije budi određena očekivanja. “Grize me savjest oko toga što bih stvarno mogao napraviti kad bih bio bolje organiziran i ne bih sve improvizirao, tada bih mogao pokrenuti još mnogo toga. To i jest moj problem, i svaka ovakva akcija je zapravo očajnički pokušaj” navodi, a onda svejedno nabraja što sad slijedi: financijski zbrinuti informante koji su za reportažu izašli u javnost, zaposliti dvoje asistenata koji će pročešljavati sve dospjele slučajeve, sljedeći tjedan ugovoren je razgovor u firmi Hermès, najesen “hearing” s kuririma, sindikatima, političarima… “Ne možemo prihvatiti da se u demokraciji ovako ljudima oduzimaju prava, da ih se ovako troši, oduzima im se zdravlje, da ih se gura u financijsku propast.”

WALLRAFF ĆE U listopadu napuniti 70 godina, ali kad se za neku temu “zapali”, ima energiju mladića. Uvijek se tu radi o nekoj nepravdi, o nečemu što “mora na vidjelo”, što “ne možemo dopustiti”. Jedna od njih je i iranska fetva protiv muzičara Shahina Najafija, koji zbog opasnosti za život trenutačno živi pod zaštitom na tajnoj lokaciji u Njemačkoj i kojega je u prvim danima nakon fetve sklonio u svojoj kući. Wallraff pokazuje mailom upravo pristiglu izjavu za tisak grupe umjetnika i intelektualaca koji izražavaju podršku Najafiju, rezultat kampanje koju je organizirao uza sve svoje ostale projekte. Citira nikaragvanskog pjesnika i oslobodilačkog svećenika Ernesta Cardenala: “I čuda treba organizirati!”, i dodaje: “Možda baš Shahinov slučaj ubrza kraj režima, tko zna?”

901a527a134a0c8967caeca8e4ff7d52_700x550
Da bi došao do dobre priče, Wallraff se ne libi ni promijeniti rasu

RAZGOVOR VODIMO u kölnskoj četvrti Ehrenfeld, u Wallraffovoj kući, jednoj u nizu starih radničkih kućica, koja iza neugledne sive fasade krije vrt obrastao ružama, njegovu “privatnu Toskanu”. U prostoriji punoj skulptura i knjiga, navodno “jedinoj urednoj u kući, druge su prekrivene kaosom papira”, prominentno mjesto na policama zauzimaju brojni prijevodi Wallraffova bestselera “Na samom dnu”, knjige koja je prije četvrt stoljeća u Njemačkoj otvorila široku društvenu debatu. Izgleda da ni današnje, premda manje eksplozivne reportaže, ne nose manje posla: za vrijeme razgovora više puta zvoni telefon, Wallraffov asistent organiza termine za vikend, za sat vremena najavljen je dolazak francuske TV ekipe. Wallraff se žali da u ovakvim, “vrućim” fazama može zaboraviti obiteljski život, da ženu, dvoje unuka i pet kćeri ne viđa već danima. Sve to naziva “pozitivnim stresom” koji se istopi noću, kad pasionirani maratonac trči svoju uobičajenu rutu. “Ali stvarno je puno, a tu je sad još i taj glupi jubilej Bild Zeitunga! To mi uopće ne odgovara! Pa, zar ga ne mogu odgoditi?” smije se čovjek koji je, kao neprijatelj br. 1 najtiražnijeg njemačkog lista, svakako i jedan od najtraženijih partnera za intervjue u povodu 60. obljetnice Bilda. Godine 1977. Wallraff je pod imenom Hans Esser više mjeseci radio kao novinar u Bildovoj redakciji, a trilogija koja je proizašla iz toga pokazala je neprofesionalne, neetičke Bildove metode, listu donijela ukore Novinarskog vijeća i teško ga ocrnila u javnosti, a Wallraffu višegodišnje pravne bitke protiv Springerova koncerna. Čovjek koji je dao ime metodi socijalno angažiranog novinarstva, koju rječnik Duden navodi glagolom “wallraffen” – nešto kao “valrafirati” – još od šezdesetih godina i prvih reportaža iz industrijskih pogona pokazuje kako zapravo živi radnička klasa ove visokoindustrijalizirane zemlje. Premda su direktori velikih tvrtki tada držali Wallraffovu sliku u ladici kako bi spriječili da se uvuče i u njihovo poduzeće, on je uvijek iznova bio u akciji: zbog protesta protiv diktature završio je u grčkom zatvoru, u ulozi trgovca oružjem praktički je spriječio državni udar portugalskog generala Antonija Spinole, u Siriji se sastao s kurdskim vođom Abdullahom Öcalanom, putovao je u Izrael za vrijeme drugog Zaljevskog rata, radio kao strani radnik u Japanu – i o svemu tome pisao. “Ja sam zapravo hendikepiran”, ozbiljno me uvjerava. “Kao učenik sam bio jako loš u teorijskim predmetima, uvijek sam sve morao iskusiti na vlastitoj koži. Inače sam miroljubiv čovjek i uvijek prvo vidim ono dobro u ljudima, ali kad se u meni probudi taj jedan impuls, onda se probudi i spremnost na borbu.”

Günter Wallfraff uvijek reagira kad je riječ o nepravdi, i uvijek pod novom maskom
Günter Wallfraff uvijek reagira kad je riječ o nepravdi, i uvijek pod novom maskom

WALLRAFFOVA JE najpoznatija knjiga “Na samom dnu” iz 1985., za čije je potrebe preuzeo identitet turskoga gastarbajtera Alija Leventa Simirlioglua i kao radnik u McDonald’su, u Thyssenovoj čeličani i na njemačkim gradilištima otkrio nedovoljnu zaštitu na radu, protuzakonite prakse zapošljavanja, trikove utaje poreza, i povrh svega neprijateljstvo, pa i mržnju, prema strancima. Knjiga je odjeknula u cijeloj Europi, prevedena je na tridesetak jezika, samo u Njemačkoj je prodana u gotovo 4 milijuna primjeraka, prema čemu je ksenofobičan bestseler Thila Sarrazina, kaže Wallraff, “mušičji drek”. Dovela je do široke debate o uvjetima u industriji i položaju stranih radnika, ali i konkretne promjene, poput podizanja standarda zaštite na radu, kontrole prakse zapošljavanja u podtvrtkama i drugoga. Nažalost, kaže, od Alija Simirlioglua i pedeset godina od dolaska prvih gastarbajtera, Njemačka još nije načistu sa svojom multikulturnom realnošću. “Useljenici koji ovdje odavno žive i koji su saživjeli s obje kulture i orijentiraju se prema nečemu novome danas su samosvjesniji. Ali i dalje ih se ovdje shvaća kao strane, u tome je glavni problem”, kaže i dodaje da ga ipak veseli što se ksenofobija više ne koristi u predizbornim borbama, poput one 1999. u Hessenu, koju je demokršćanin Roland Koch vodio s ciljem zabrane dvostrukog državljanstva. “Ljudi su išli na štandove CDU-a i pitali gdje se mogu ‘potpisati protiv stranaca’. Više se ne igra na tu kartu i nadam se da je tema dokrajčena, ali treba paziti.”

ONO ZA ŠTO SE Wallraffa u Njemačkoj cijeni, kao čovjeka koji je vlastoručno uvijek iznova uspio uzdrmati uspavanu javnost, jest i ono zbog čega ga se kritizira. Nekad je bio “socijalistički provokator” koji šteti Njemačkoj, danas ga kritičari prozivaju egomanom ili se podsmjehuju kad s perikom na glavi ili obojen u crnca otkriva nepravdu. No on je rijedak, možda jedan od zadnjih autora koji novinarstvo shvaćaju kao sredstvo socijalne borbe, i od toga ne odustaje. “Jednostavno ne mogu drugačije, ja sam kompulzivni počinitelj i bilo bi mi kukavički reći idem dovde i ne dalje, sada ću se malo odmoriti. Ne, u vječnom miru ćemo svi imati dovoljno dugo vremena uživati”, smije se Wallraff.

OD DEVEDESETIH je godina, djelomično iz zdravstvenih razloga, dugo mirovao, a ponovo se “aktivirao” 2007. godine, kad je započeo seriju reportaža za tjednik Zeit, u kojima je u više uloga pokazao kako se Njemačka promijenila od Alijeva doba: prekarijat danas više nije na pokretnoj traci u industrijskim pogonima, već u call-centrima, pekarnicama jeftinog kruha za velike lance supermarketa, skloništima za beskućnike. “Pojam ‘radničke klase’ više ne odgovara stvarnosti”, kaže. Nesigurne su egzistencije danas u uslužnim djelatnostima, u trgovini, među tisućama prodavačica lanca drogerija Schlecker koje su izgubile posao kad je tvrtka prije dva tjedna otišla u stečaj. “Njemačko čudo zaposlenosti” Wallraff naziva statističkom manipulacijom u situaciji u kojoj svako četvrto mjesto nije normalno plaćeno mjesto s punim radnim vremenom, već rad na minimalcu, za leasing tvrtke, bez punih radničkih prava. “Velik postotak više uopće ne izlazi na izbore, to su ljudi koji žive i rade pod tim uvjetima. Za njih su svi političari isti, oni su odustali i od sebe i od demokracije. A to je opasno, jer kao što su socijalističke zemlje implodirale, tako je i ovaj visokouzgojeni turbokapitalizam dosegao vlastite granice. Moramo prokleto dobro paziti i biti sretni da, za razliku od susjednih zemalja, još nemamo desno populističku stranku”, kaže Wallraff. Ipak, i u zemlji relativno visoke socijalne sigurnosti poput Njemačke dolazi do raslojavanja, do novih borbi preraspodjele dobara. “U konzervativnom se tisku često govori o paralelnim društvima na dnu, uvijek je podtekst bio taj da su si siromašni sami krivi, da su sami odgovorni za situaciju, gaji se određeni prezir, ali ja pravo paralelno društvo i asocijalno ponašanje vidim kod superbogatih”, kaže Wallraff, i dodaje da se često uhvati u ideji da bi agente Službe za zaštitu ustavnog poretka trebalo preškolovati. “Onda bi ih ‘undercover’ trebalo poslati u pogone da istraže drži li se uprava prvog članka njemačkog ustava koji jamči nedodirljivost ljudskog dostojanstva!”

ALI PRIJE NEGO što agenti Službe budu preškolovani, taj posao još obavlja Wallraff. San mu je da organizira njemačku mrežu kontrole kršenja prava na radu, ali sve projekte je stopirao kad je shvatio koliki si je posao otvorio novom reportažom. “Ako se ovdje ništa ne pomakne, mogu reći da u ovoj zemlji više ništa nije moguće. U redu, priznajem da mi je uzor uvijek bio Sizif”, smije se Wallraff i kreće u anegdotu o tome kako je u školi bio loš, ali je nastavniku nedostajalo nekoliko đaka za starogrčki pa je mladom Günteru i još nekolicini ponudio bolju ocjenu iz latinskog pod uvjetom se upišu i na starogrčki.

Komentiraj

PODIJELI
NACIONAL je već 20 godina najutjecajniji politički tjednik u Hrvatskoj.