“Da smo imali desetinu javne potpore Ukrajini, a dvadesetinu vojne, rat bi bio zaustavljen, sto tisuća života bilo bi spašeno; kao i tri izgubljene godine i domovi milijuna ljudi”. Tu izjavu Sarajlije Damira Šagolja, Pulitzerovom nagradom odlikovanog fotoreportera Reutersa i vojnika Armije BiH u ratu, prenosi britanski novinar Ed Vulliamy u tekstu za britanski Guardian, posvećenom 30. obljetnici početka opsade Sarajeva i paralelama rata u BiH s ruskom invazijom na Ukrajinu.

Ed Vulliamy jedan od najuglednijih inozemnih novinara koji su pratili rat u bivšoj Jugoslaviji. U kolovozu 1992., zajedno s britanskom televizijskom reporterkom Penny Marshall otkrio je zloglasne logore Omarska i Trnopolje, u kojima je vojska Republike Srpske na području Prijedora držala zatočene Bošnjake i Hrvate, i u kojima su ubijene stotine zatočenika. Vulliamy je bio prvi novinar poslije suđenja nacistima u Nuernbergu koji je svjedočio pred međunarodnim sudom za ratne zločine, kao svjedok optužbe na suđenjima Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), među kojima su i suđenja Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću. Za izvještavanje o ratu u BiH, osvojio je nekoliko uglednih britanskih novinarskih nagrada, a njegova knjiga “Rat je mrtav, živio rat” iz 2015. godine, o preživjelim žrtvama silovanja i logora u ratu u BiH, ušla je u uži izbor za nagradu Ryszard Kapuscinsky.

U članku “Ukrajina je važna, ali i Bosna je bila prije 30 godina. Gdje su tada bili prosvjedi?“, Vulliamy tematizira ravnodušnost međunarodne zajednice prema ratu u BiH i opsadi Sarajeva, pa čak i podršku koju su srpske snage dobivale sa Zapada. “Dok se Zapad s pravom okuplja u podršci Ukrajini, uragan nasilja nad bosanskim muslimanima i Hrvatima katolicima dočekan je zbunjenošću, apatijom i – u takozvanoj međunarodnoj zajednici – popuštanjem (appeasement), pa čak i s potporom srpskim agresorima. U Velikoj Britaniji, popuštanje su predvodili ljudi koje danas smatraju najuglednijim članovima Konzervativne stranke: John Major, Douglas Hurd, Malcolm Rifkind – s vjernim saveznicima na organiziranoj i intelektualnoj ljevici”, piše Vulliamy. Baš zbog toga, “komemoracije u Sarajevu predstojećeg tjedna ne mogu biti bolje tempirane i fokusirane na Ukrajinu, ne samo zato što su odjeci (obljetnice,op.a.) vrlo glasni, dubinski jasni i traumatično rezonantni”, piše Vulliamy, dodajući kako sarajevske komemoracije Ukrajincima kao da poručuju: “S vama smo ne samo zato što smo s vama, već zato što smo bili tamo.”

Novinar konstatira kako je ovoga tjedna prije tri desetljeća Bosnu i Hercegovinu potresao sličan zločin poput onoga u Ukrajini: “Nakon što su SAD i EU priznali mladu bosansku republiku, srpski snajperisti i topnici, podržani od Rusije, otvorili su vatru na glavni grad, Sarajevo, otpočevši najstrašniji pokolj u Europi od Drugoga svjetskog rata – dosad; čovjek se može samo moliti da Ukrajina, ako već nije, neće preuzeti tu užasnu titulu”, piše Vulliamy.

Novinar uspoređuje: “Dok Zapad naoružava otpor Ukrajinaca, embargo na oružje vezao je ruke začecima bosanske partizanske vojske i agresoru omogućio proračunatu, nadmoćnu vojnu prednost. Dok noćna mora u Ukrajini tjera ‘međunarodnu zajednicu’ da traži rješenje u roku od tri tjedna, u Bosni se to oteglo na tri godine. (…) Gotovo svaki muslimanski stanovnik istočne Bosne je ili ubijen ili raseljen, a mnoge su žene zatočene u logorima za silovanje. Sela i džamije spaljeni, ili izloženi nemilosrdnoj opsadi u izoliranim “sigurnosnim zonama” koje je proglasio UN. Na drugom kraju zemlje, ekipa ITN-a i ja otkrili smo gulag koncentracijskih logora za muslimanske i katoličke zatočenike u kolovozu 1992., koji su djelovali od svibnja, gdje su tisuće ubijene, mučene i silovane. (…) U srpnju 1995., tri krvave godine kasnije, 8.000 muškaraca i dječaka pogubljeno je u roku od pet dana nakon pada “sigurne zone” Srebrenice, a žrtve tog genocida predali su ubojicama same snage i vojnici UN-a, koji su se obvezali da će ih štititi”, piše, uz ostalo, Vulliamy, konstatirajući kako “Bosna nije samo stvar prošlosti: Satko Mujagić, preživjeli iz koncentracijskog logora Omarska, supotpisnik je otvorenog pisma balkanskih i mirovnih grupa o tenzijama koje trenutno stvaraju srpski saveznici Rusije, težeći secesiji od BiH u bosanskosrpskom ‘Donbasu'”.

Zašto, pita se Vulliamy, Bosna nije važna, i nije to bila ni prije 30 godina, a Ukrajina jest, premda naravno s pravom? “Možda je ljude Bosna šokirala, i bila je komplicirana, dok je u Ukrajini situacija očito ‘manihejska'”, jedan je od mogućih odgovora. Ali, “što je komplicirano ili moralno i politički zbunjujuće u ‘etničkom čišćenju’ – kako ga je nazvao sam čelnik bosanskih Srba Radovan Karadžić – u koncentracijskim logorima, logorima silovanja i smrti, u suvremenoj opsadi europskog glavnog grada? Za ‘Kijev’ čitajte ‘Sarajevo’ i obrnuto; za Mariupolj, ‘Goražde’ ili ‘Srebrenica'”, poručuje, među ostalim, novinar koji je otkrio srpske logore u Bosni.