NOVI TREND 2019.: Trap cajke – hip hop uz folk zavladao glazbenim svijetom

Objavljeno u Nacionalu br. 1092, 29. ožujak 2019.

Posljednjih godina pojavio se novi glazbeni trend nazvan trap cajke. Opijati, oružje, kriminal, nasilje, simboli moći i bogatstva, lake žene – sve je to ikonografija koja se povezuje s novim glazbenim pravcem čiji predstavnici zarađuju milijune spajajući hip hop i folk

Prema službenim podacima Hrvatske diskografske udruge, najpopularnije pjesme u radijskom eteru 2018. godine su sljedeće: “Ako te pitaju” (Petar Grašo), “Nama se nikud ne žuri” (Vatra ft. Massimo), “Ako voliš ovu ženu” (Bebek i Dragojević), “Mijenja se vrijeme” (Nina Badrić) i “Do posljednjeg retka” (sveprisutna Mia Dimšić). To je slika popularnosti stvorena na nerealnoj osnovi, a evo i zašto. Ista ta Hrvatska diskografska udruga početkom prošle godine provela je veliko istraživanje o navikama slušanja glazbe u Hrvatskoj, prema kojem čak 93 posto ispitanika sluša glazbu putem YouTubea. S te strane gledano, pjesme svih pet najemitiranijih izvođača u Hrvatskoj putem YouTubea nisu zajedno dostigle ni polovicu pregleda samo jednog hita Raste, Jala Brata, Bube Corellija itd. Na primjer, pjesma “Euforija” beogradske pop zvijezde Stefana Đurića Raste pregledana je putem YouTubea preko 66 milijuna puta, a to je samo jedan od desetak njegovih hitova. Pjesma “Ona’e” Jale Brata, Buba Corellija i Cobyja ima preko 73 milijuna pregleda. I to samo prošle godine. Buba Corelli odnosno Amar Hodžić prošle godine izbacio je hit “Balenciaga” koji je pregledan preko 67 milijuna puta, dok je Jasmin Fazlić odnosno Jala Brat sa Severinom 2017. godine otpjevao pjesmu “Otrove” koja je do danas već prešla 76 milijuna pregleda. Usporedbe radi, svih pet nabrojanih popularnih hrvatskih izvođača zajedno nemaju ni 50 milijuna pregleda na YouTubeu tijekom cijele 2018. godine. Iako je hip hop unazad desetak godina dominantan glazbeni žanr, kako u svijetu tako i u Hrvatskoj, glazbeni urednici diljem hrvatskih radiostanica preferiraju mainstream pa radijski program zvuči kao da stalno emitiraju jedne te iste izvođače. Što zapravo već desetljećima i čine.

U posljednjih 28 godina turbofolk i njegovi podžanrovi postali su zvučna kulisa noćnog provoda mladih i svih onih sklonih zabavi bez granica. Granice su već odavno izbrisali i internet i društvene platforme, a u skladu sa svojevrsnom mantrom mladih “YOLO buraz” (You Only Live Once), sve su kočnice otpuštene. Droga, alkohol, razne vrste opijata, oružje, kriminal, nasilje, simboli moći i bogatstva, lake žene, prostitutke, golotinja, obilje zlata i lošeg ukusa, gotovo su neizostavan dio imidža popularnih glazbenika ili onih koji bi to željeli postati. Dominantni hip hop i turbo folk, uz pripadajuću ikonografiju i stil života, spojili su se i nastao je novi glazbeni žanr, kolokvijalno nazvan trap cajke (iako bi primjereni naziv tom novom glazbenom žanru bio Balkan gangsta folk beat jer je američki hip hop gangsta rap spojio s folklorom urbanog Balkana).

 

‘Ako su oko nas droga, oružje i nasilje, čemu svjedočimo, zašto o tome šutjeti? Ne treba to glorificirati, ali ne smijemo uvoditi cenzuru tamo gdje joj nije mjesto’, kaže Ivan Ristić Rista

 

“Najlakše je reći da je muzika za nešto kriva. I onda će se tako izbjeći ozbiljno rješavanje problema. Ako su oko nas droga, oružje i nasilje, a svjedoci smo da toga zaista ima, onda zašto o tome šutjeti? Naravno, ne treba to glorificirati, ali ne smijemo biti radikalni i uvoditi neke cenzure tamo gdje im nije mjesto. Neka publika sama cenzurira tako da jednostavno ne kupi ulaznicu za koncert tog izvođača”, rekao je Ivan Ristić Rista, jedan od najboljih poznavatelja srpske i regionalne hip hop scene te glavni i odgovorni urednik internetskog portala My People posvećenog hip hop kulturi, koji najveće glazbene zvijezde u regiji prati od njihovih početaka. A tko su zapravo spomenute nove glazbene zvijezde Balkana, predstavnici trap-cajki?

Stefan Đurić Rasta nadimak je dobio zbog rastafarijanske frizure, Srbin je rođen u Prištini 1989. godine, živi u Beogradu. Otac mu je filozof, a majka znanstvenica i zaposleni su na beogradskom sveučilištu. Rasta je popularnost stekao kroz radijski “Reggae show sa Stefanom”, a na scenu je ušao kao autor, producent i izvođač koji je spojio hip hop, folk i pop, uz neizbježno korištenje autotunea, prisutnog u većini pjesama suvremene produkcije r’n’b i trap glazbe. Riječ je o kompjuterskom softveru za automatsko podešavanje vokala koji koristi algoritme za analizu zvučnog signala, koji je prva promovirala Cher u pjesmi “Believe” još 1998. godine, a 2013. godine dodatno ga je popularizirao rap sastav Migos u hitovima koji broje više stotina milijuna pogleda na YouTubeu. Rasta se publici predstavio singlom “Kavasaki” 2014. godine i odmah postao jedan od najtraženijih pjevača u regiji. Spomenuti singl prešao je brojku od 54 milijuna pregleda na YouTubeu, kao uostalom i većina njegovih hitova. Bez problema puni arene, a publicitet je povećao 2016. godine vjenčanjem s turbo folk zvijezdom Anom Nikolić, s kojom je snimio hit “Slučajnost”, ali i od koje se rastao već 2018. godine.

Jala Brat je Sarajlija Jasmin Fazlić rođen 1986. godine koji je karijeru počeo u rap grupi BluntBylon, a gostovao je i na albumu poznatog tuzlanskog repera Frenkija. Prekretnicu u karijeri i dolazak na vrh omogućile su mu pjesme “Dom” i “Casino”, a bio je i koautor pjesme “Ljubav je”, koja je 2016. godine na Eurosongu predstavljala BiH. S Bubom Corellijem, s kojim često surađuje, snimio je 2016. godine album “Kruna” te 2018. godine album “Alpha i Omega”.

I Buba Corelli, odnosno Amar Hadžić, rođeni je Sarajlija, a karijeru je započeo s hip hop grupom G Recordz. S Rastom je 2015. godine snimio pjesmu “Habibi” i potvrdio status zvijezde u regiji s pjesmama koje su redom pregledane više od 30 i 40 milijuna puta. Njihov visoko producirani trap i videospotovi, korištenje autotunea, pokazivanje simbola moći te nerijetko otvoreno konzumiranje droge i pokazivanje oružja, pokazali su se kao dobitna kombinacija i nove generacije jednostavno ih obožavaju. Što je to u njihovim pjesmama, videoestetici i stilu života toliko privuklo nove generacije?

“Prije svega, treba reći da su i Rasta i Buba Corelli i Jala Brat, kao i Coby, kojega niste spomenuli, na najbolji način iskoristili to novo slušanje muzike. Danas je sve fora, danas je sve dobar singl, dobar marketing, dobar spot. Ovi izvođači imaju dobre spotove, prebacili su se iz forme albuma u formu singlova, podigli su svoju produkciju na višu razinu. U svoj zvuk ubacili su melos koji je na ovim prostorima popularan već desetljećima i stvorili taj novi hibrid. Moram napomenuti da je Rasta otkad se pojavio imao takav neki zvuk, samo je tijekom godina postao sve bogatiji primjesama i produkcijski kvalitetniji. Buba i Jala ipak su se transformirali iz jakih repera, gdje je jedan forsirao tekst, a drugi tehniku, u novi zvuk. Samo su ubacili ono što je već prošlo kod nekih autora i uspjeli su u tome. Ne smijemo zaboraviti spotove, koji su jako dobro snimljeni i uvijek prikazuju neke atraktivne lokacije ili kadrove i jednostavno ih želite gledati. Rasta je s pjesmama ‘Kavasaki’, ‘Kavali’ i sličnima pokazao kako se pravi hit: ubaciš par brendova, ubaciš njega koji to nudi, nju koja to želi, neku destinaciju i to je to”, objasnio je Ivan Ristić.

 

‘Izvođači trap cajki imaju dobre spotove, a u svoj zvuk ubacili su melos koji je na ovim prostorima popularan već desetljećima i stvorili taj novi hibrid’, kaže Ivan Ristić Rista

 

Ristić je istaknuo da taj novi hibrid nije nimalo privlačan ljubiteljima stare škole hip hopa i repa, uz napomenu: “Kad nam je sve dostupno, traži i slušaj ono što ti se sviđa, zašto bi gubio vrijeme na ono što ti se ne sviđa? Na primjer, na radijski ili televizijski program.”

S dijagnozom da je novi glazbeni trend svojevrsni odraz današnjeg vremena, slaže se i Ida Prester. Ona već godinama živi neko vrijeme u Beogradu, neko u Zagrebu, a s grupom Lollobrigida, ali i sve popularnijom grupom Maika s kojom je prošle godine održala desetke koncerata širom Europe, dio je glazbene scene.

“To je moderna klupska muzika, bijeg od svakodnevice. Klinci danas ne žele teške teme, popovanje ni intelektualiziranje. Dosta im je toga kroz školu i medije s naslovnicama iz crne kronike. Žele izaći i ‘raznijet’ se’, a gdje ćeš bolje nego uz muziku koja je zamišljena kao soundtrack baš za to. Ako ništa drugo, bar su preskočili granice i tako pokazali dugi nos politici koja i dalje ‘zakuhava’. Isti izvođači trešte od Ljubljane do Skoplja i nema više nacionalističkog tereta.”

Novi glazbeni trend stvorili su glazbenici rođeni neposredno pred rat i taj im rat, kao i nekadašnja zajednička država Jugoslavija ili nacionalizam, baš ništa ne znači, osim dosadne teme kojima ih opterećuju u školi ili kod kuće. Žele se samo dobro zabaviti, važni su im simboli moći, bogatstva, rasipničkog života, lude zabave, neskriveno konzumiranje narkotika, posjedovanje oružja, brzi auti…

Krešo Bengalka, hrvatski predstavnik malo tvrđe rap škole i trapa, prošle godine u intervju za Nacional naslovljenom “U Splitu je teže doći do kvalitetnog povrća nego do droge”, a u povodu izlaska svog albuma “Split ZOO“, rekao je što misli o obilju droge, alkohola, oružja i nasilja u popularnim hitovima i videospotovima:

“Danas se priča ne može prodati ako nema tri bitna elementa, a to su seks, nasilje i droga. Počevši od knjiga, iako ih nisam puno pročitao u životu, pa do filmova i serija, nijedna zanimljiva priča ne postoji bez negativne strane i takvih niskih strasti. To je slika društva u kojem živimo, a ne samo Splita. Nasilje se iskorijeniti ne može, može se samo usmjeriti. Ja sam svoje pubertetske nagone takvog tipa usmjerio u mikrofon, tu se izderem koliko god mogu i prijetim kome god hoću, a da se pritom nitko ne osjeća uvrijeđenim.”

Mislav Miličević, voditelj i novinar Radija 101 i kolumnist portala Muzika.hr, iznio je svoje mišljenje o toj temi:

“Po mojem uvidu u modus operandi aktera naše scene, spotovi su puka refleksija njihovih želja, nikako i stvarnog stanja stvari. Teško je vjerovati da dečki u srednjim ili ranim dvadesetima imaju novca za život koji prikazuju u svojim videouracima. Tako da, bez brige, ne živi se tako dobro od repanja, falili ste profesiju ako su vam želje usmjerene takvom životu.”

Pitali smo ga koju osnovnu preokupaciju izražavaju hrvatski reperi u svojim tekstovima.

“Do prije nekoliko godina tekstovi su bili isto što i gore navedeni videospotovi – želje, uz pokoju anegdotu iz stvarnog života. Rap je uvijek bio igra dokazivanja te je posve jasno da će svi igrači sa scene htjeti ispasti što jači i opasniji. Danas, pak, živimo u vremenu u kojem se sve izvrće naopako, pa su tako i neki rap tekstovi ostali sadržajno isti – no postali su autoironični. Najbolji primjer za to je novi hit singl zagrebačkog dua Kuku$ Klan: “Mala oće dick pick, oće k…c / Oće ovo bit hit? oće k…c.” Ima tu i socijalnih tema – nešto manje, doduše, posljednjih godina jer mladi su danas distancirani od socijalne slike oko sebe, što se odražava i na samu liriku”, smatra Mislav Miličević.

 

‘Klinci ne žele gubiti vrijeme na ‘umjetnost’, svi bi se odmah utopili u lovi. Sve je instant, i spotovi i izvođači. Ako ne vide nešto primamljivo – ćao, doviđenja’, smatra Ida Prester

 

I Ivan Ristić komentirao je realnu osnovu tekstova i stila života, odnosno kriminalnog i nasilnog ponašanja:

“To je prije svega stvar imidža i zaista nema nikakve veze s nasilničkim ponašanjem. Ok, droga i oružje jesu oko nas, ali ne u toj mjeri u kojoj se govori o tome. Također, moram reći da sigurno postoji dio publike koja živi takav život, ali većina publike su tinejdžeri koji su možda vidjeli tek desetinu toga o čemu se govori u pjesmama. Htio bih spomenuti još jedan detalj, a to je da je taj novi muzički pravac, hibrid rapa s drugim melosom, stvorio jake karaktere u pjesmama, tj. izvođači pjevaju u prvom licu, ali to nisu oni, nego neki izmišljeni karakter. I ni po čemu se to o čemu oni repaju ne razlikuje od, na primjer, filma ‘Južni Vetar’, ali nitko nije pitao glavnog glumca tog filma Miloša Bikovića živi li on uistinu taj život.” Naime, film “Južni vetar” Miloša Avramovića atraktivan je akcijski film o srpskom podzemlju koji prati upravo glazba o kojoj govorimo, a koji je na samom početku prikazivanja krajem 2018. godine u prvih mjesec dana u Srbiji pogledalo preko 500.000 gledatelja.

S obzirom na neskrivenu promociju seksa, droge i nasilja, Ida Prester također smatra da je to poza:

“Koliko znam i pratim, rekla bih da su oni svi samo jako dobri biznismeni. Poznajem Relju i Cobyja iz Bassivity ekipe, oni rade s Rastom, Senidom i mnogim drugim popularnim izvođačima iz te trap-folk struje. To su jako talentirani dečki i cure, koji imaju dugogodišnje karijere u drugim žanrovima. Bassivity su pioniri hip hop produkcije u Srbiji, Senidah već 10 godina radi u alter-rock projektima. Nema tu love. Jedini koji na balkanskoj sceni imaju normalnu plaću za svoj trud su estradnjaci. Moraš se svidjeti masi da bi preživio, tako je uvijek bilo. Ako hoćeš biti kul, onda budi Rock’n’Roll. Imat ćeš ugled, svi će ti reći – respect, ali ćeš moći svirati na trima festivalima i u dvama klubovima cijele regije. Pa se promijenila priča, prilagodilo se novom vremenu. Tko nije, ostao je sviruckati prijateljima za 300 eura. Vide to i klinci, nisu blesavi. Ne žele gubiti vrijeme na ‘umjetnost’, svi bi se odmah utopili u lovi. Nemaju nove generacije više strpljenja ni vremena. Sve mora biti odmah i sad. Naučeni su na ‘klik’ kao najdužu vremensku jedinicu. Sve je instant. Takvi su i spotovi, takvi su i izvođači. Spot te treba ‘progutati’ u prvih 10 sekundi. Ako ne vide nešto dovoljno primamljivo – ćao, doviđenja, prvi sljedeći im je ‘just a click away’. Zato je danas za mladu generaciju jako bitna kultura šoka. Sve mora biti prenaglašeno, iskarikirano, drsko, stražnjice razlijepljene preko ekrana, hrpe para, kilogrami droge. Koliko je to njihovo stvarno okruženje – nemam pojma, sigurno se tu lijepe svakakvi likovi čim je lova ušla u priču. Ali mislim da je to većinom scenografija za klince koji u transu kupuju sve što im ponude.”

Dio hip hop i rap scene već preko 20 godina je i Marin Ivanović – Stoka. Osim što je snimio šest albuma, po vlastitom priznanju je tih 20 godina živio kao ovisnik te je u više navrata odlazio u komunu za odvikavanje od kokaina. Naposljetku je 2017. godine izjavio da je ovisnost definitivno iza njega i objavio pjesmu ispovijedna karaktera “Stara škola kreka – iz tame u svjetlo”, na temelju koje je postavio monodramu u kojoj sam glumi. Uvjeren je da nije sve samo poza, već je droga raširena među mladima, a takvi spotovi samo pospješuju i populariziraju njeno konzumiranje:

“Droga je i te kako prisutna. Puno više nego prije. U naše vrijeme klinci bi eventualno probali travu, a danas je tom klincu od 17, 18 godina potpuno normalno da već šmrče speed i da je već probao bijelo. Kada takav jedan klinac vidi da je netko otvoreno pričao o kokainu u nekom spotu, naravno da pod utjecajem tih milijunskih pregleda i tog zvuka, u pijanom stanju poželi konzumirati neku težu drogu. Neka curica dođe, misli da je to fancy kad joj neki diler, stariji lik, ponudi crtu bijelog. Ona to proba i jedva čeka sljedeći izlazak da opet potegne i nađe nekoga koji ima i spremna je napraviti sve da bi to dobila. Droga je napravljena da bude dobra i pod utjecajem te muzike i pokazivanjem svega toga u tim spotovima, samo se pomiče dobna granica i mladi sve ranije upadaju u labirint ovisnosti. Što o lakim, a što teškim drogama.”

 

‘Nijedna priča ne postoji bez negativne strane i niskih strasti. To je slika društva u kojem živimo. Nasilje se iskorijeniti ne može, može se samo usmjeriti’, smatra Krešo Bengalka

 

Ivanović smatra da je današnja generacija jednostavno sve nekako okrenula u drugom smjeru:

“Imao sam priliku živjeti 20 godina kao ovisnik i kada ja pričam o drogi, to ima neki drugi smisao nego kada o tome repa neki klinac koji je tek zapalio joint. Normalno da je to nekom klincu motivacija jer mu njegov idol određuje put. Klinac možda i ne pomišlja na to, ali mu društvo i ono što je nametnuto, a to je video koji ima puno milijuna pregleda, kaže da je to kul i da mora to napraviti. Nedostatak kvalitetne glazbe kompenzira se svime time jer moraju zadiviti publiku pokazivanjem bolesnih stvari koje jednostavno nisu primjerene. Rap više nije rap, nego je trap. Trap se pomiješao s cajkom i svaka pjesma ima autotune. Svaka pjesma svodi se na isto pokazivanje luksuza. Svaki refren ide u smjeru pokazivanja para, nabrajanja nekih fancy gradova koje nabrajaju klinci iz selendri i pokušavaju zadiviti generaciju kojoj se vidi ispran mozak i koja pada u delirij takvih pjesama. Curice se pokazuju gole i sve je puno droge. Mi smo bili prvi koji smo pričali o travi i drogi još kao klinci. To je tada bilo novo, a danas je neizostavna priča i svi pričaju o drogi, kriminalu, materijalnom bogatstvu. Sve se svelo na pokazivanje, preseravanje i glumatanje. Uopće više nema nijedne lijepe poruke u pjesmi. Čast izuzecima.”

Koliko je važna zarada i koliko su mnogi spremni biti dio toga, pokazuje i podatak da neke od spomenutih zvijezda čak prodaju obožavateljima mjesto za sjedenje na pozornici tijekom svojih nastupa, kao i za još više novca odlazak u zapozorje te susret sa zvijezdama. Sve se plaća i na svemu se može zaraditi. No gotovo svi sugovornici smatraju da bilo kakva cenzura tih videospotova nema smisla i da bi bila kontraproduktivna.

“Isto kako gledamo filmove ili bilo koju umjetnost prepunu nasilja, tako bismo trebali imati slobodu gledati ili pak stvarati nasilne spotove. Cenzura je, po mom mišljenju, zabijanje glave u pijesak. Baš će ‘beep’ na riječ ‘fuck’ sakriti tu riječ slušatelju, pa svi znamo što je pjesnik rekao, samo to nismo direktno čuli. Treba raditi na edukaciji mladih da shvate da su njihovi idoli ljudi od krvi i mesa koji se igraju svega što gledamo na spotovima i slušamo u lirici. Samo što oni, za razliku od nas smrtnika, ne moraju šmrkati kredu pod velikim odmorom kako bi barem na trenutak bili Tony Montana”, rekao je Mislav Miličević.

Ida Prester smatra da cenzure u doba interneta ionako više nema:

“Nema cenzure u doba interneta. Što smo zabranjivali, zabranjivali smo. Danas su svi zidovi pali, goli smo jedni pred drugima. Možeš što hoćeš, koliko hoćeš i u bilo kojem trenutku. To je glavna karakteristika ovog vremena. Kako ćemo sami koristiti tu ogromnu slobodu i moć, to je na nama. A klince od malih nogu treba učiti odgovornosti, usmjeriti ih da stvaraju vlastite moralne principe, graditi empatiju i nadati se najboljem.”

Zaključila je da krivca za negativne pojave među mladima možemo naći u “vulgarnom materijalizmu”:

Kako god da okreneš, ispast ćemo stari prdonje koji se zgražaju nad mladima, tako je oduvijek bilo. Jako pazim da ne padnem u tu matricu, iako nam je svima suđena. Vrlo iskreno – i ja sam pjevala i o seksu i o drogi – i to su mi bile intrigantne teme u njihovim godinama. Ali ovaj vulgarni materijalizam je nova pojava. Mislim da se to jako promijenilo, pare i marke, to nije nikad bilo kul u mojoj ekipi u neko recimo ‘naše doba’. Mi smo rasli u periodu grungea, svi smo hodali u tatinim rupičastim puloverima i pidžami. Slušali smo takvu muziku, gledali takve filmove. Izluđivali smo starce kao i ovi današnji svoje, bilo je i droge, i izlazaka, i piercinga, i totalno neurednog života. Vjerujem da sve generacije moraju proći kroz takvu fazu bunta. Ali lova i statusni simboli kao vrhovno božanstvo? To je glavni pečat novijih generacija. Osiromašena društva, besperspektivnost, apatija. Ne vide na što drugo da se oslone, u našem okruženju samo pare rješavaju sve probleme. Za elitu ne vrijede ni pravila ni zakoni, policija te neće hapsiti, sud ti neće suditi. Ako baš bude frka, sakrit ćeš se u susjedstvu, dok ne prođe. Pravde nema, novac je jedina moć. Dali smo im vrlo jasan poučak. U društveni angažman najčešće ne vjeruju, nemaju ni najmanje nade da se išta može promijeniti niti ih to zanima. Snalaze se u ovom sistemu kako znaju, ovo je jedini svijet koji poznaju. Beskrupulozan i grabežljiv.”

Komentiraj