NOVI PRIVATIZACIJSKI SKANDAL Rat Bubala i Zadre za Sladoranu Županja

Objavljeno u Nacionalu br. 476, 2004-12-28

Formiranje radničkog stožera za obranu Sladorane Županja i žestoki istupi potencijalnog kupca šećerane Stevea Bubala označili su početak još jedne privatizacijske afere prije nego je Upravni odbor Hrvatskog fonda za privatizaciju donio odluku o najboljoj ponudi

Okupljanje radnika u stožer za obranu Sladorane u Županji najavilo je još jedan u nizu privatizacijskih skandala u Hrvatskoj nagovještavajući i mogućnost reprize Valpova. Skupovi su počeli u trenutku kad je u medijima osvanula informacija da je tu šećeranu dobila tvrtka Robić d.o.o. iz Velike Gorice u vlasništvu Dražena Robića. Istog trena reagirao je i Steve Bubalo iz Los Angelesa zaprijetivši da će pozvati poduzetnike u iseljeništvu da ne ulažu u Hrvatsku, jer je procijenio da njegova ponuda koju smatra najboljom ponovno nije dobila zeleno svjetlo.

U svemu je prepoznao i prste Marinka Zadra iz virovitičke šećerane Viro, za kojeg tvrdi da je glavni kreator i ključna osoba koja se krije iza ponude velikogoričke tvrtke. Tu činjenicu nisu osporili ni Marinko Zadro ni Dražen Robić, koji su partneri u virovitičkoj šećerani u kojoj Zadro ima 51 posto, a Robić 49 posto udjela. Oni, međutim, i dalje tvrde da je njihova ponuda najbolja unatoč tomu što su za šećeranu ponudili 20,5 milijuna kuna manje od Bubala. Prema njima, glavni pokazatelj prednosti njihove ponude je to što su oni, za razliku od Bubala koji je ponudio 35,6 milijuna kuna, predvidjeli 258,54 milijuna kuna novih ulaganja, a sve su, kako tvrde, potkrijepili i bankarskim garancijama.

Oni su se, kako je pojasnio Zadro, na natječaju pojavili s dvije ponude. Jedna ponuda je zajednička, a podnijela ju jetvrtka Viro iz Virovitice u sklopu koje posluje virovitička šećerana. U toj su ponudi deklarirali spremnost da državni portfelj dionica plate 101 milijun kuna uz podjednako visoka dodatna ulaganja od 258,54 milijuna kuna. Objašnjavajući motive za upućivanje druge ponude koju je dao samo Robić, Zadro je rekao da su to učinili jer je samo tri dana prije zaključenja natječaja natječajnu dokumentaciju podigla češka tvrtka Cukrovary iza koje stoji moćna njemačka kompanija Nord Zucker.

Premda nije uobičajeno da se natječajna dokumentacija uzima tako kasno, nisu isključili mogućnost da se radi o poslovnom triku. Stoga su procijenili da trebaju ponuditi više novca. To je bio, kako tvrde Zadro i Robić, glavni razlog što su na natječaju konkurirali s dvije ponude. Druga je išla preko Robićeve tvrtke iz Velike Gorice, koja je jedan od najvećih trgovaca šećerom u Hrvatskoj, a bavi se i prodajom doradom i prodajom drugih prehrambenih artikala.

Na kraju se Česi uopće nisu pojavili na natječaju, ali su se radnici, predvođeni menedžmentom županjske šećerane na čelu s Marinkom Paukovićem, organizirali tražeći svoju šansu da se i njihova ponuda, koja je najslabija, uzme u razmatranje. Oni su ponudili 52 milijuna kuna za dionice iz državnog portfelja i nešto više od 100 milijuna kuna dodatnih ulaganja iz predpristupnih fondova EU.

U trenutku kada se još ne nazire rasplet ove krize, ekipa iz virovitičke šećerane pokazala je spremnost na razgovore s radnicima iz Županje. Njihov sindikat i zaposleničko vijeće uputili su poziv ljudima iz Županje ponudivši im, osim razgovora, i mogućnost da se upoznaju s načinom rada šećerane u Virovitici koju su Zadro i Robić, kao gubitaša s velikim dugovima, kupili u srpnju 2002.

Nakon ozbiljnih upozorenja iz Europske unije, koja su imala epilog u izricanju globe od 10 milijuna eura osječkoj šećerani zbog izvoza sumnjivog šećera u Grčku, šećerne afere su postale nezaobilazni pratitelj poslovanja u hrvatskom gospodarstvu. U osječkom slučaju, riječ je bila o šećeru koji nije proizveden prema deklariranoj dokumentaciji pa je postojala ozbiljna sumnja da se radilo o prepakiranom šećeru koji se u zemljama Europske unije subvencionira, pa je jeftiniji od onoga koji mi izvozimo slijedom Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju EU.

Kad je riječ o Sladorani iz Županje, koja to ime prvi put dobila odlukom Hrvatskog državnog sabora 1941., a od Drugog svjetskog rata pa do 1990. zvala se Šećerana Boris Kidrič, ona se našla u tipičnom hrvatskom privatizacijskom vrtlogu. Uspiju li Zadro i Robić dobiti na ovom natječaju Sladoranu Županja, najavljuju da će im sljedeći korak biti pokušaj preuzimanja i osječke šećerane, što je, kako tvrdi Zadro, jedina šansa da ova grana uspije preživjeti.

Ako ne dobijem Sladoranu, tužit ću RH sudu u Strasbourgu’

Završnica bitke oko privatizacije Sladorane iz Županje isprovocirala je 72-godišnjeg Stevea Bubala. Javno je obznanio da će početi otvoreno pozivati potencijalne ulagače iz inozemstva da više ne ulažu u Hrvatsku ako i ovaj put ne dobije tvrtku za čiju je prodaju natječaj raspisao Hrvatski fond za privatizaciju. Bubalo je uputio upozoravajuće pismo i hrvatskom veleposlaniku u Americi Nevenu Jurici šaljući nedvosmislenu poruku HFP-u i hrvatskoj vladi.

Nakon višedesetljetnog izbivanja, ovaj bogati hrvatski iseljenik, rođen u Ljubuškom u BiH, čija se imovina mjeri u stotinama milijuna dolara, poslije 1990. ponovo je počeo dolaziti svake godine u Hrvatsku. Te je dolaske koristio i da ispita mogućnosti ulaganja. Emigrirao je 1953. Bježeći preko Italije i Austrije, stigao je u Ameriku, najprije u San Francisco, a ubrzo zatim preselio se u Los Angeles, gdje se počeo baviti poduzetništvom. Te ga je godine Vojni sud u Beogradu osudio na smrt, jer se u emigraciju otisnuo u trenutku kada je bio vojnik na jednoj od granica tadašnje Jugoslavije. Danas u Americi ima šest tvrtki koje rade u niskogradnji, manipulaciji građevinskim materijalom i poljoprivredi, a u Hrvatskoj se, kako sam ocjenjuje, još nije uspio smjestiti na zasluženo mjesto u poslovnom svijetu.

NACIONAL: Opet ste na jednom natječaju na kojem sudjelujete krenuli s oštrim reakcijama iako njegovi rezultati nikome nisu službeno objavljeni. Štoviše, prema zadnjim informacijama, ne samo da Vlada još nije donijela odluku, nego ni Hrvatski fond za privatizaciju nije dao svoj prijedlog. – Unatoč tome što znam da je moja ponuda bila najbolja, jer sam ponudio najviše novca za kupnju šećerane, u tisku su se pojavile informacije da je pobijedila tvrtka Robić d.o.o. iz Velike Gorice. Iza te ponude krije se šećerana iz Virovitice i njezin vlasnik Marinko Zadro. Stekao se dojam da smo izigrani. Ponudili smo 157 milijuna kuna uz dodatak od 36 milijuna kuna namijenjenih za dodatna ulaganja. Zadro i njegov partner ponudili su 20 milijuna kuna manje od nas, doduše, uz nerealno visoka dodatna ulaganja od 260 milijuna kuna, što je upitno hoće li ikada biti realizirano. Zajedno s mojim partnerima iz Žito Osijeka procijenio sam da bi sve moglo ponovo završiti loše po nas zbog nekorektnih lobiranja, pa sam shodno tome i reagirao.

NACIONAL: Ali odluka još nije donijeta. Nije li i to neka vrsta pritiska uoči donošenja odluke? – Kada se opečete, onda pušete i na hladno, a u Hrvatskoj sam već nekoliko puta bio neugodno iznenađen. U Karlovcu sam se 1996. javio na natječaj za kupnju kamenoloma i asfaltne baze. Tada sam ponudio 750.000 njemačkih maraka više od ostalih ponuđača, uz garancije da ću dodatno uložiti 2,5 milijuna maraka, a sve je prodano nekome tko je bio unaprijed predodređen. Tada nisam dobio ni nikakvu službenu obavijest što se dogodilo. Zatim 2003. sam za dionice Croatia osiguranja ponudio 120 milijuna dolara u trenutku kada je njemački Alianz nudio mnogo manje – samo 56 milijuna dolara. Na kraju mi je i taj posao propao, jer je natječaj bio poništen. Napokon, ove sam godine dobio natječaj za kupnju Belja, ali je poslije i on bio poništen, te sam se ponovo našao u zrakopraznom prostoru. Nakon pobjede na izborima u nastupnom govoru premijer Ivo Sanader obećao je da će se korektno ponašati prema iseljenicima i ljudima koji žele ulagati u Hrvatsku, a slutim da bih sada ponovo mogao biti izigran, što nije dobra poruka ozbiljnim ulagačima. U Americi mi je sve ove godine bilo omogućeno da pošteno radim i zaradim, pa očekujem da bi tako trebalo biti i u zemlji iz koje sam potekao. Čini mi se, međutim, da u Hrvatskoj i dalje vrijedi pravilo prema kojem ne možeš ići naprijed kada korektno radiš.

NACIONAL: Kada ste pokušali kupiti Croatia osiguranje, partner vam je bila slovenska osiguravajuća kuća Triglav. U slučaju Belja sve je upućivalo da će taj kombinat dobiti Ivica Todorić, što se i dogodilo. Vas je podržao Branimir Glavaš koji vam je osigurao prevagu na tom natječaju. – Kada sam pokušao kupiti Croatia osiguranje, ponuda s kojom sam na kraju išao sam bez partnerstva s Triglavom odbijena je. Ni o tom pokušaju privatizacije nikada nisam službeno izviješten što se zapravo dogodilo. U slučaju Belja nisam se koristio ničim nepoštenim, nego sam dao korektnu ponudu, a na kraju je i taj natječaj bio poništen jer su se, ne znam iz kojih razloga, navodno pobunili radnici. I tada je naša ponuda bila mnogo bolja od svih ostalih ponuđača koji su se natjecali.

NACIONAL: Znači li to da smatrate da je Todorić nedavno nepravedno dobio Belje? – Ne. Mi se na taj ponovljeni natječaj nismo uopće javili, stoga sada Todoriću mogu samo čestitati. Ali ako ne dobijemo šećeranu, čaša će biti prelivena. Ustreba li, ići ćemo i do međunarodnog suda u Strasbourgu. Postupit ćemo po zakonu i ovaj put ići do kraja. S partnerima sam se složio da i radnicima šećerane ponudimo partnerski odnos. Spremni smo im pomoći da uz minimalne kamate financiraju svoje dionice.

NACIONAL: Jeste li o svojim problemima razgovarali s hrvatskim veleposlanikom u Washingtonu Nevenom Juricom? – Nikome se nisam javljao. Svi znaju gdje sam i mogu okrenuti telefon, a već sam rekao da za svoj kapital ne želim ni pred kim klečati. Nikamo nisam išao s idejom da ni za što dobijem nešto, nego sam u Hrvatsku želio doći tako da pošteno platim ono što ću kupiti. Ali za to je potrebna barem minimalna korektnost hrvatske administracije. Jedina uspjela investicija do sada mi je bilo ulaganje u Vranu kod Zadra, a nju sam kupio na javnoj dražbi, gdje se licitiralo po načelu tko da više. Od svih natječaja na kojima sam sudjelovao jedino je taj koji je provodio sud bio korektan. Kupio sam tvrtku, koja je u poslovnom smislu bila groblje s velikim dugovima. Od 130 zaposlenih otišla su samo dva radnika, i to zbog toga što nisu bili zadovoljni ponuđenom plaćom od 9000 kuna. U Vranu sam dosad uložio šest milijuna dolara, peradarnik namjeravamo proširiti s 30.000 na 100.000 nesilica, a farmu krava muzara povećat ćemo s 250 na 500 krava. Ne dolazim u Hrvatsku da uzimam novac i slažem ga u banci, nego da ga ulažem u svoju zemlju.

NACIONAL: Tvrdite da imate problema s ulaganjima a poznavali ste dvojicu hrvatskih predsjednika – i Franju Tuđmana i Stjepana Mesića. – Predsjednika Stjepana Mesića upoznao sam u vrijeme kada je zajedno s pokojnim predsjednikom Tuđmanom početkom devedesetih posjetio Los Angeles. Nikada nisam mislio da zbog tih poznanstva trebam imati neke privilegije, jer sam u poslu uvijek želio korektan odnos. Kada sam sudjelujući na jednoj dobrotvornoj akciji rekao Ankici Tuđman da imam problema s ulaganjima u Karlovcu, odmah mi je željela dogovoriti sastanak s predsjednikom Tuđmanom. Odbio sam to, jer sam smatrao da hrvatski predsjednik ima ozbiljnijeg posla od bavljenja problemima Stipe Bubala s kamenolom i asfaltnom bazom u Karlovcu.

NACIONAL: Poznavali ste Georgea Busha. Poznajete li njegova sina, aktualnog američkog predsjednika? – Godinama sam republikanac i financijski pomažem tu stranku. Osobno poznajem niz uglednih američkih kongresmena, ali ne i predsjednika Georgea Busha Jr.-a za kojeg sam glasovao na zadnjim izborima. Priznajem da sam u vrijeme kada se Bill Clinton kandidirao na izborima glasovao za njega, a ne za kandidata republikanaca. To u Americi nije nimalo čudno. Sve ovisi o tome kakav je tko kandidat.

NACIONAL: Jeste li podupirali pokojnog predsjednika Franju Tuđmana? – Cijenio sam ga kao što ću cijeniti i svakog drugog hrvatskog predsjednika koji bude izabran na slobodnim izborima. Međutim, ako me netko bude pitao za mišljenje, onda ću uvijek reći ono što doista mislim, sviđalo se to nekome ili ne. S predsjednikom Tuđmanom se nisam slagao u politici koju je vodio u vrijeme rata u Bosni, što sam mu bez ustezanja tada otvoreno i govorio.

’Želim sve šećerane u RH’

Većinski suvlasnik šećerane iz Virovitice Marinko Zadro, jedan od najvećih stručnjaka za proizvodnju šećera na prostoru bivše Jugoslavije, najavljuje objedinjavanje sve tri hrvatske šećerane u jedinstveni sustav. Prema njegovim riječima, to je jedini način da ta proizvodnja opstane u Hrvatskoj i nakon njenog ulaska u Europsku uniju. Studij je završio u Novom Sadu pod znanstvenim nadzorom profesora Zigmunda Wolfa, stručnjaka koji je bio priznat u FAO-u, UN-ovoj svjetskoj organizaciji za hranu. Do 1987. je živio i radio u Sremskoj Mitrovici gdje je od 1980. bio direktor šećerane, a onda je pod političkim pritiskom Miloševićevog osvajanja vlasti u susjednoj Srbiji i Crnoj Gori došao u Zagreb, gdje se zaposlio u Emona commercu, tvrtki koja se bavila izvozom i uvozom.

NACIONAL: Tvrdite da je vaša ponuda za Sladoranu u Županji najbolja iako ima ponuđača koji su ponudili više novca od vas. – Postoji, doduše, ponuda koja je davala nešto više novca za same dionice, ali mi smo predvidjeli najveću sumu za dodatna ulaganja od 287,5 milijuna kuna. I do sada je bilo slučajeva da je Hrvatski fond za privatizaciju više vrednovao dodatna ulaganja od novca ponuđenog za same dionice jer smisao ulaganja nije samo da se napuni državni proračun, nego i da se održi uspješna proizvodnja, jer inače bi se sve tvrtke prodavale na burzi, a ne natječajima.
Ono što smo uspjeli za dvije godine napraviti u šećerani u Virovitici jamči da možemo to osigurati iako naš projekt predviđa objedinjavanja i šećerane u Osijeku jer je to jedini način da se proizvodnja održi i nakon ulaska Hrvatske u Europsku uniju. Ne tvrdim da je to put k sigurnom uspjehu. Ali ne napravimo li taj napor, uvjeren sam da će pod velikim upitnikom biti nastavak proizvodnje šećera u Hrvatskoj. Šećerna repica je trenutačno veoma unosna poljoprivredna kultura, jer jutro repice donosi istu zaradu kao 15 jutara pšenice.

NACIONAL: Želite reći da, ako vi ne preuzmete Sladoranu u Županji, nužno slijedi propast proizvodnje šećera u Hrvatskoj?
Ne tvrdim to, ali sam uvjeren da, ako se sve tri šećerane ne objedine u jedinstveni sustav kako je to uobičajeno u zemljama Europske unije, nećemo moći izdržati konkurenciju. Uvjeren sam da bi bilo bolje da to objedinjavanje obavi i sama država, nego da ništa ne poduzmemo. Da znam o čemu govorim, svjedoče i rezultati koje smo postigli u šećerani u Virovitici.
Razumijemo zabrinutost radnika s obzirom na sve ono kroz što je Sladorana prolazila u prošlosti, ali sam uvjeren da radnici nemaju dovoljno informacija o nama. Da znaju kako radimo u Virovitici, vjerujem da ne bi prosvjedovali, jer su radnici u Virovitici zadovoljni i pozvali su kolege iz Županje da ih posjete.

NACIONAL: Kako ste kupili šećeranu u Virovitici?
Kad smo je kupovali, ta je šećerana bila u stečaju s gubitkom od 550 milijuna kuna. Svi su se čudili kad sam ušao u Viroviticu jer su misli da ćemo propasti, ali to se nije dogodilo. Sačuvali smo radna mjesta za sva 274 stalna zaposlenika, a primili smo i 10 novih pripravnika. Osigurali smo prosječnu neto plaću od 4200 kuna uz 5000 kuna naknade za godišnji odmor i 2400 kuna za Božićnice. Mi kao vlasnici uopće nismo izvlačili zaradu, nego smo cijelo vrijeme ulagali u razvoj te ponudili formulu koja uštedom potrošnje energije i povećanom proizvodnjom osigurava veću zaradu. Proizveli smo 50.000 tona šećera, a prije našeg dolaska u Virovitici nikad nije bilo proizvedeno više od 30.000 tona šećera.

NACIONAL: Zašto smatrate da je objedinjivanje tri šećerane jedini uvjet opstanka te proizvodnje u Hrvatskoj? – Zato što je kretanje cijene šećera predvidivo i ona će nužno padati, pa ako se nešto ne poduzme putem okrupnjavanja proizvodnje, hrvatske šećerane neće moći izdržati konkurenciju razvijenih zemalja, ali i nerazvijenih zemalja koje po znatno nižim cijenama proizvode šećer iz šećerne trske. U svakom slučaju, sigurno je da će cijena šećera, koja je već sada pala na 600 eura po toni, nastaviti padati prema granici od 500 eura, a proizvodna cijena tone šećera u ovom se trenutku kreće oko 560 eura. Ukratko, uvjeren sam da nas može spasiti samo objedinjavanje sve tri šećerane u Hrvatskoj, pa makar one bile i u državnom vlasništvu, jer je to bolje, ma koliko se vjerovalo da je država loš gospodar, nego da se ništa ne učini.

Komentiraj