Tijekom idućih nekoliko tjedana Hrvatska bi mogla početi značajno mijenjati svoj pristup u borbi protiv pandemije i epidemije koronavirusa. To bi se prvenstveno moglo odnositi na promjenu načina i metodologije testiranja građana na prisutnost virusa, a ako se to dogodi, bit će to na tragu onoga što se s više relevantnih znanstvenih adresa tijekom posljednjih dana sve učestalije upozorava. U iščekivanju konačnog registriranja i početka upotrebe cjepiva protiv koronavirusa i lijeka za bolest covid-19, mogao bi to biti izuzetno značajan korak prema realnijem tretiranju epidemije, ali i korigiranju brojke zaraženih koja u javnosti već počinje proizvoditi ozbiljnu nelagodu.

Vodstvo Nacionalnog stožera pažljivo osluškuje sve ključne znanstvene poglede o načinu tretiranja koronavirusa, spomenute najave bile bi utemeljene u najnovijim znanstvenim spoznajama, a formalna inicijativa za to doći će, kako doznaje Nacional, od pojedinih članova Znanstvenog savjeta Vlade za borbu protiv koronavirusa. U tom tijelu još od njegova osnivanja postoje razlike u stavovima između zagovornika različitih pristupa, no u ovom slučaju ne bi trebalo biti nesuglasica.

Ključna i najveća promjena mogla bi se dogoditi u načinu testiranja koji će, pojednostavljeno, biti prilagođen realnosti umjesto da se u njemu koriste bespotrebne i gotovo forenzičke metode koje dovode do apsurdno preciznih rezultata i, zapravo, osobe koje nisu i ne mogu biti zarazne označavaju pozitivnima. To potom dovodi do niza nepotrebnih posljedica za samog pojedinca, ali i gospodarstvo i društvo u cjelini.

Sugovornici Nacionala bliski ovom Vladinu savjetu pojasnili su da Hrvatska sasvim sigurno neće biti prva koja će povući ovaj potez, no bit će među predvodnicima u Europi jer raspolaže s konkretnim znanstvenim spoznajama i vrlo brzo će imati pripremljen hodogram aktivnosti i upute za postupanje. “Ukratko i vrlo plastično: čeka se Amerika, a ona je vrlo blizu odluci. Kad Amerikanci krenu, većina svijeta ih slijedi”, pojašnjava ovaj sugovornik Nacionala i dodaje da, po istraživanjima koje su provela sveučilišta Irvine i Harvard s najvažnijim tamošnjim javnozdravstvenim ustanovama, 90 posto danas službeno inficiranih osoba po novim kriterijima zapravo uopće ne bi bile pozitivne. “I ovdje se ne radi ni o kakvoj manipulaciji ili prikrivanju podataka. Naprosto će se na osnovu najnovijih spoznaja početi postupati objektivno”, dodaje ovaj stručnjak.

Međutim, u SAD-u se i dalje oko ovoga vode ozbiljne polemike pa je u ovom trenutku izglednije da će se Hrvatska postaviti onako kako će se postaviti EU. Ali i unutar nekih vodećih europskih zemalja sve je više istovjetnih pogleda na ovu problematiku. U znanstvenim krugovima u ovom se kontekstu sve češće koristi termin “objektivizacija testa”, jer bi se u postupku testiranja pozitivnima zapravo označavali samo uzorci u kojima je pronađena količina virusa za razvoj bolesti i njegovo širenje na druge osobe. Laički rečeno, današnji postupak testiranja toliko je precizan – a zbog toga istovremeno i spor – da pruža apsurdno precizne podatke i pronalazi nepotrebne fragmente uništenih i nefunkcionalnih virusa koji nemaju apsolutno nikakav značaj, no njegova nositelja svejedno se proglašava pozitivnima, a sve bliske kontakte stavlja u dvotjednu karantenu.

Ova metoda zahtjevnija je čak i u odnosu na one koje se koriste za analizu tisućama godina starih kostiju, ali i znatno preciznija u odnosu na one kojima se služi u slučaju nekih drugih bolesti. “Legitimno je postaviti pitanje zašto se na ovaj način nisu detektirale i bolesti poput hepatitisa ili drugih virusnih oboljenja i zašto imamo različite kriterije za njihovu dijagnostiku, a nameće se odgovor da bi u tom slučaju različite epidemije bile konstantne. U slučaju koronavirusa granica zapravo mora biti postavljena znatno više i trebalo bi biti prisutno do stotinu do tisuću puta više virusa kako bi osoba bila pozitivna”, objašnjava ovaj stručnjak.

PCR metoda koja se danas koristi i za koju je Kary Banks Mullis 1993. godine dobio Nobelovu nagradu koja je zbog osjetljivosti promijenila načela dijagnostike u kliničkoj praksi, omogućila je kopiranje malih količina DNK neograničeni broj puta, čime se može utvrditi postojanje inače nedetektabilne DNK. Upravo je ovaj princip osnova dijagnostike SARS-CoV-2, a odvija se tijekom tzv. amplifikacijskih ciklusa i logično je da veći broj ciklusa umnažanja ishodišne molekule DNK istodobno omogućuje otkrivanje i minimalnih količina DNK. Teoretski, od dvije kopije virusne RNK koje se u prvim fazama procesa “prevode” u sekvence DNK, koje se inače nekom drugom dijagnostikom ne mogu dokazati u uzorku, nakon 30 PCR ciklusa dolazi se do više od milijardu kopija virusne DNK. Što je viši titar, odnosno prisustvo virusa u uzorku koji se određuje mjereći tzv. CT vrijednost, potreban je manji broj ciklusa za detekciju virusa. Istodobno, viši titar virusa u uzorku znači i veću virulenciju, odnosno veću mogućnost širenja virusa.

Po današnjim standardima većina laboratorija umnaža virusnu DNK kroz 40 ciklusa i više, pa se pozitivnima proglašavaju i osobe koje imaju minimalan titar virusa, kao i osobe u čijem uzorku postoje samo fragmenti uništenih i nefunkcionalnih virusa. A po prijedlogu više virologa iz SAD-a, broj ciklusa nikako ne smije biti veći od 30 – a time bi se testovi objektivizirali, broj inficiranih sveo na realnu razini, dok bi se pritisak na zdravstveni sustav, javno zdravlje i na koncu gospodarstvo značajno smanjio, odnosno također doveo na realnu mjeru.

Paralelno, u procesu testiranja trebala bi se detektirati i razina prisutnosti virusa, jer se današnji standardi dovode do apsurdne situacije u kojoj se nakon nevjerojatno preciznih testiranja nalazi označavaju isključivo s “plus” ili “minus”, premda postoji mogućnost da se detektira tko je od inficiranih zapravo zarazan i prijetnja okolini. Pojednostavljeno rečeno, što je ranija faza u kojoj se analizatori oglase i potvrde prisutnost virusa, što je niži broj spomenutog ciklusa u kojemu se to događa, virus ima veću količinu. Ovaj postupak mogao se provoditi i dosad, pa se postavlja pitanje zašto to nije bio slučaj i zašto se svim inficiranima pristupalo jednako i neselektivno, barem nakon što je završila prva faza pandemije i nakon što su spoznaje o ovom virusu ipak bile nešto veće. Upravo o promjeni metodologije testiranja opsežan tekst prošlog tjedna objavio je The New York Times koji također sugerira da su brojni testovi na koronavirus bili pozitivni “iako nisu trebali biti”.

“Uobičajeni testovi bi po svemu sudeći mogli biti previše osjetljivi, a u isto vrijeme i prespori kako bi zaustavili širenje virusa”, objašnjavaju ove novine i također prenose stav stručnjaka da se pozitivnima označavaju osobe koje nose potpuno zanemarivu količinu virusa i ne bi trebale biti zarazne, dok s druge strane opterećuju sustav i stvaraju uska grla kroz koja ne mogu proći oboljeli od covida-19, kao i drugih bolesti. Dr. Michael Mina, epidemiolog iz T.H. Chan School of Public Health na Harvardu, u istom tekstu založio se za masovnija testiranja čak i asimptomatskih osoba, a da će SAD po svemu sudeći krenuti u tom smjeru govori podatak da se administracija Donalda Trumpa odlučila na kupnju čak 150 milijuna tzv. “brzih testova”. Ovaj stručnjak upozorio je da su preosjetljivi testovi zaista problem, a s njime se složila i virologinja Sveučilišta u Kaliforniji Juliet Morrison; ona čak kaže kako je šokirana činjenicom da neki ljudi smatraju pronalazak tragova virusa nakon četrdesetak ciklusa – pozitivnim nalazom.

Američki FDA (The Food and Drug Administration) izjavio je za New York Times da nije određivao nužan ili poželjan broj ciklusa prilikom testiranja i da odluku o tome samostalno donose “komercijalni proizvođači testova i laboratoriji”. Nakon najnovijih otkrića, njihova agencija Center for Disease Control and Prevention objavila je da ispituje potrebu postavljanja praga u broju ciklusa, na kojemu će se određivati je li osoba pozitivna.

I britanski BBC ovog ponedjeljka prenio je zaključke znanstvenika s Oxforda nakon istraživanja koje je pokazalo da su testovi na koronavirus toliko osjetljivi da mogu otkriti tragove neaktivnih virusa infekcije koja je prošla prije više tjedana, odnosno rezultiraju lažno pozitivnim rezultatima koji uvećavaju razmjere pandemije. Ovi znanstvenici tvrde da je većina ljudi zarazna samo tjedan dana, no da testovi mogu pokazivati pozitivan rezultat i tjednima nakon toga, što znači da bi broj trenutačno zaraženih mogao biti manji nego što se smatra. Jedan od autora studije, profesor Carl Heneghan, također se založio za određivanje praga koji neće pokazivati pozitivan rezultat ako je virus prisutan u vrlo maloj količini jer “i osoba koja ima veliku količinu virusa i ona kod koje su ostali samo fragmenti virusa od infekcije koja je već prošla dobit će isti, pozitivan rezultat”.

“Amerikanci su došli do logičnog zaključka da se u ovom trenutku bavimo pogrešnim stvarima i idu u ispravnom smjeru koji će većina svijeta sasvim sigurno slijediti, pa tako i Hrvatska. Osim smanjenja razine histerije u društvu i svođenja epidemije na njene realne proporcije, što dakako i dalje uključuje poštovanje epidemioloških mjera i pogotovo zaštitu najranjivijih skupina, fokus bi se trebao staviti na normalno funkcioniranje društva i pogotovo kašnjenje u dijagnosticiranju drugih bolesti poput raka. Zabrinjavajući su podaci koji pokazuju da se diljem svijeta, pa i kod nas, ove bolesti uočavaju kasnije nego inače, da je sve manje redovnih i ciljanih predmeta i da su ishodi liječenja nepovoljniji nego ranije”, upozorava ovaj stručnjak. Istovremeno u stručnim krugovima traju i rasprave oko prijedloga njemačkih epidemiologa o skraćenju vremena samoizolacije s 14 na samo sedam dana, ali i hrvatskih epidemiologa o tome da se ova mjera određuje isključivo zaposlenicima u kritičnim sektorima i na osjetljivim radnim mjestima poput zdravstvenih ustanova i umirovljeničkih domova, dok bi svi ostali kontakti oboljelih osoba bili dužni tek pridržavati se uobičajenih epidemioloških mjera i preporuka. U tom kontekstu posebno je važan podatak da je iz “bazena” osoba u samoizolaciji tek jednoznamenkasti postotak njih na koncu također bio pozitivan, i to po spomenutom vrlo osjetljivom testu, što znači da je za preko 90 posto njih ova mjera bila de facto nepotrebna. Nacionalni stožer civilne zaštite i Hrvatski zavod za javno zdravstvo izbjegli su odgovoriti na upit Nacionala o konkretnim brojkama.

Dio stručnjaka upozorava i da će se morati precizno odrediti postupanje prema osobama koje su doista preboljele covid-19 jer se u sve više slučajeva primjećuje njihovo diskriminiranje. Naime, epidemiolozi su nakon početnih 28 dana izolacije posljednjih mjeseci odredili da je ipak dovoljno 14 dana nakon početnih simptoma, a ukinuli su i praksu ponovnog testiranja na isteku ovog perioda, pa se osoba po proteku ovog roka smatra izliječenom. No neke od njih suočavaju se sa zahtjevima da prije povratka na radno mjesto predoče negativan test, što se događa čak i u javnom sektoru i predstavlja ozbiljno narušavanje njihovih ljudskih prava. Ako su stručnjaci već odredili tko se smatra izliječenim, teško da su poslodavci prave osobe koje bi to mogle mijenjati.