NOVI PLAN OBNOVE HRZ-a: Vlada bi unajmila, a ne kupila lovce F-16

Objavljeno u Nacionalu br. 513, 2005-09-12

Iako je premijer Sanader Amerikancima obećao da će kupiti zrakoplove F-16, Vlada najozbiljnije razmatra da odustane od preskupe varijante za 300 milijuna dolara i unajmi lovce za upola manju cijenu, a osim američkih u obzir sada dolaze i razni europski modeli

“Republika Hrvatska zbog financijskih ograničenja najozbiljnije razmatra mogućnost da flotu zastarjelih MIG-ova do 2010. zamijeni unajmljivanjem zapadnih vojnih zrakoplova po principu “pay by hour”, odnosno plati koliko voziš. To je opcija kojom se ozbiljno bavimo”, doznao je Nacional iz izvora bliskih hrvatskoj vladi. Pojednostavljeno, troškovi takva modela iznajmljivanja za primjerice 30 zrakoplova zapadne proizvodnje uz ukupni ugovoreni broj od 40 tisuća sati naleta iznose približno 700 milijuna dolara. To znači da bi troškovi za predviđenih 15 zrakoplova u sastavu Hrvatskog ratnog zrakoplovstva i uz nalet od približno tisuću sati po godini znatno smanjili cijenu – u konačnici ona bi iznosila 150 milijuna dolara za deset godina.
Za tu bi cijenu hrvatski piloti imali barem deset puta više sati leta na godinu nego sada. Cijena bi uključivala ugovorom utvrđen broj sati letenja, obuku pilota i tehničara u zemlji koja iznajmljuje zrakoplove, a bila bi osigurana i logistička potpora za određeni broj letova na dan.
Iznajmljivač bi bio odgovoran i za većinu poslova na održavanju aviona, a obvezan bi bio osigurati tehničku dokumentaciju i oružje.
Takvu je mogućnost za Nacional komentirao izvor blizak stručnom timu koji će do kraja 2005. izraditi studiju o nabavci zrakoplova za potrebe Hrvatskog ratnog zrakoplovstva: “Nema govora da je Republika Hrvatska već odlučila svoju flotu MIG-ova zamijeniti do 2010. kupovinom američkih zrakoplova F-16, a još manje da bi aranžman 15 rabljenih zrakoplova stajao približno 70 milijuna dolara kako se govorilo u javnosti. To su najobičnije spekulacije. Kad bi se dogodio takav aranžman, Hrvatska bi morala platiti najmanju cijenu od 120 milijuna dolara, i to za zrakoplove koji bi bili stari najmanje 15 godina. Dodajte k tome da će samo kontingenti jedne vrste raketa za naoružanje zrakoplova koštati približno 30 milijuna dolara, a da ne govorim o troškovima infrastrukture, pričuvnim dijelovima, dodatnoj opremi, prilagođavanju aerodromske infrastrukture, školovanju kadra, od pilota do tehničkog osoblja. Troškovi se penju na 250 -300 milijuna američkih dolara. Model unajmljivanja zrakoplova na duže razdoblje svakako je jedna od ozbiljnih opcija. Do kraja godine trebali bismo predstaviti sve modele opremanja zrakoplovstva borbenim avionima, njihove prednosti i nedostatke. No državni će vrh odučiti što je najbolje za Hrvatsku. Izbor je širok jer uz F-16 ravnopravno u utrku za opremanje Hrvatskog ratnog zrakoplovstva mogu, primjerice, švedski Grippen, francuski Mirrage 2000-5 i Eurofighter EF-2000 Typhoon”.
Spekulacije o kupovini F-16 pojavile su se tijekom nedavnih razgovora hrvatskog premijera Ive Sanadera i predstavnika američkog vojnoindustrijskog koncerna General Dynamicsa. Sanader se čvrsto zauzimao da američka tvrtka dobije natječaj za opremanje Hrvatske vojske oklopnim transporterima. Uz to je najavljeno i to da bi Hrvatska vrlo ozbiljno razmotrila nabavku američkih borbenih zrakoplova F-16 za opremanje Hrvatskog ratnog zrakoplovstva. Bio je to politički potez hrvatskog premijera kako bi odobrovoljio američku administraciju da podupre hrvatska nastojanja za članstvo u EU-u i NATO-u. Uz to, Sanader je takvom gestom htio zahvaliti američkoj strani koja je na kraju dala zeleno svjetlo da Hrvatska ipak ulaskom u NATO raspolaže borbenim zrakoplovima.
O Sanaderovoj ponudi nisu imali pojma u Uredu predsjednika niti je Sanader uopće razmišljao o ekonomskoj računici i isplativosti cijelog projekta. Nije se konzultirao niti sa stručnjacima niti je imao bilo kakvu studiju kao podlogu za svoje prijedloge američkoj strani. Na njegovu stranu jedino je stao general Tus, što je posve razumljivo. Naime, dok je bio u JNA, Tus je imao prigodu letjeti u F-16, ali to je bilo prije dvadeset godina. Za spomenutu cijenu zrakoplova i pripadajuće infrastrukture Hrvatska bi dobila islužene zrakoplove na kojima više ne lete niti piloti pričuvnih američkih oružanih snaga Nacionalne garde.
Zbog velikih novčanih izdvajanja za kupovinu takvih zrakoplova može se očekivati da Hrvatska zatraži nabavu preko offset-programa. Američki vojni koncern nije bio previše zainteresiran za offset s tvornicom “Đuro Đaković” glede proizvodnje oklopnih transportera, pa se baš i ne može očekivati da bi situacija bila povoljnija kada bi Hrvatska htjela takav ugovor potpisati zbog kupovine F-16. Hrvatska nije Poljska i SAD-u ne predstavlja strateškog partnera pa mogućnost takve izdašne offset-ponude treba brzo zaboraviti. Poljaci su u travnju 2003. kupili 46 zrakoplova F-16 novije generacije za 3,5 milijardi američkih dolara, a zauzvrat se SAD obvezao uložiti najmanje šest milijardi dolara u poljsko gospodarstvo i vojni sektor. Sve do jučer SAD uopće nije bio sklon ideji da Hrvatska ima svoje zračne snage, što je temeljio na financijskim projekcijama.
Latvija, Litva, Estonija i Slovenija zemlje su koje si ulaskom u NATO savez nisu mogle priuštiti kupovinu borbenih zrakoplova, pa im zračni prostor štite bolje opremljeni susjedi, primjerice, Norvežani i Talijani. Prema američkim izračunima, za 12 do 16 borbenih letjelica tipa F-16 treba imati nekoliko stotina milijuna dolara, pa se Hrvatskoj, kao i spomenutim drugim malim državama, predlagala jeftinija opcija: plaćanje usluge za nadzor zračnog prostora nekoj drugoj zemlji.
Prema tvrdnjama izvora bliskog zapovjedništvu HRZ-a, cijena rabljenog borbenog zrakoplova ovisi o njegovu stanju i o broju sati naleta, a u cijeloj toj priči godina proizvodnje manje je bitna jer zrakoplovi mogu biti i puno stariji ali konzervirani s manjim brojem sati. Ne gleda se samo stanje konstrukcije nego i agregata, stajnog trapa motora, odnosno pogonska grupa priča je za sebe. Trajnost zrakoplova individualan je pojam: pojedini zrakoplovi mogu biti limitiranog resursa za primjerice krila ili stajni trap zbog slijetanja u različitim uvjetima. Vrlo je važno koja ga je zemlja prije koristila, na kojim poletno-sletnim stazama, u kakvim borbenim djelovanjima i tome slično. Kad je riječ o F-16, ne treba dvojiti da je najveći dio njih bio u borbenim operacijama od početka devedesetih u cijelom svijetu: od Iraka preko BiH do Kosova i Srbije.
Mađarska je, na primjer, nakon višestrukog mijenjanja odluke o nabavci novih i iznajmljivanju polovnih američkih višenamjenskih aviona F-16, donijela odluku da na leasing na deset godina uzme 14 aviona JAS 39 i uvede ih u operativnu upotrebu ove godine. Potpisan je ugovor sa Šveđanima na 600 milijuna dolara, ali za istu cijenu Mađari su uspjeli dobiti offset kroz koji će otvoriti 8500 novih radnih mjesta zbog švedskih ulaganja koja će iznositi barem 30 posto iznosa ugovora. Mađari će prema sklopljenom ugovoru ekskluzivno izvoziti u Švedsku svoju robu u vrijednosti programa.
Česi su još 10. prosinca 2001. odlučili kupiti 24 zrakoplova JAS-39 “Gripen”. Cjelokupni ugovor vrijedan je 1,5 milijardi dolara, što znači da bi primjerice za kupovinu 12 potpuno novih zrakoplova tog tipa trebalo izdvojiti 750 milijuna dolara. Česi su od proizvođača zrakoplova britansko-švedskog konzorcija BAE/SAAB ugovorom dobili offset-program vrijedan čak dvije milijarde dolara kroz investicije, uvoz češke robe i niz gospodarskih usluga.
Dakle, pred Hrvatskom je niz alternativnih rješenja o nabavci borbenih zrakoplova. Ponajmanje isplativa bit će ona koju je već načeo premijer Sanader – kupovina rabljenih zrakoplova uz nepredvidljive troškove i nepovoljan offset. Uz kupovinu rabljenih zrakoplova, moguća je nabavka zrakoplova na leasing i uz povoljan offset od 70-100 posto vrijednosti ugovora te mogućnost kupovine novih zrakoplova gdje kontraisporuka iznosi od 100-150 posto.

Komentiraj

Source:Eduard Šoštarić