NOVI DRUŠTVENI ROMAN: Pisci iz kontejnera užasa

Objavljeno u Nacionalu br. 843, 2012-01-10

Ako je roman zrcalo društva, odraz koji su pokazali petorica hrvatskih pisaca je porazan: domaća stvarnost u njihovim romanima je političko-mafijaška groteska i oni se mogu preporučiti političarima kao self-help štivo

U “Manifestu za novi društveni roman”, koji je u svoje doba izazvao puno polemika i žuči, Tom Wolfe je zaključio: “Budućnost romana je u pomno razrađenom realizmu utemeljenom na (reportažnom) izvještavanju, realizmu prodornijem od ijednog suvremenog pokušaja, realizmu koji će prikazivati pojedinca u prisnom i nerazdvojivom odnosu s društvom u kojem živi.” Tada, krajem 80-ih, književnost je ogrezla u postmodernizam i Wolfe, slavan nakon uspjeha “Lomače taština”, pledirao je da se vrati stvarnom životu jer je zemlja u kaosu i ludilu, a “odgovor nije ostaviti novinarima tu okrutnu zvijer, građu, također znanu kao život oko nas, nego raditi isto što i novinari, ili što bismo trebali raditi, a to je uhvatiti se u koštac sa zvijeri i zauzdati je.”

Nismo imali manifest ni sličnu polemiku, ali od nedavno imamo niz pisaca koji kao da su znali za Wolfeov naputak pa su “ušli u tu divlju, bizarnu, nepredvidljivu, tustu baroknu nam zemlju i proglasili je književnom imovinom”. Ako je pak roman zrcalo društva, odraz je porazan. Takav odraz čitamo u novim novelističkim radovima već poznatih autora: Ivice Đikića, Marinka Koščeca, Ede Popovića, Roberta Međurečana, Dejana Šorka.
Đikićev drugi roman “Sanjao sam slonove” ima tri pripovjedne linije: glas (zatajenog) sina Boška Krstanovića, zaposlenika u Odjelu za organizirani kriminal; ispovijest ubijenog oca, Andrije Sučića, branitelja i pripadnika elitne postrojbe za sigurnost Predsjednika; sveznajućeg pripovjedača koji, osim što dopunjuje ostale priče, prati put Vladimira Magaša od visokopozicioniranog dužnosnika do mafijaškog fiškala.

Dva ubojstva okosnica su za građenje zapleta: ubojstvo Andrije Sučića, koji je kao pripadnik Hrvatske vojske u javnosti progovorio o umorstvima civila tijekom Domovinskog rata, te Jadrana Rimca, jednog od glavešina zagrebačkog podzemlja koji je zanat ispekao u Frankfurtu. Rimčev slučaj vodi Mara Ištuk iz tužiteljstva s kojom se Boško upušta u ljubavnu vezu nakon što joj se pridruži u istrazi. To je okvir u kojem je Đikić ispisao posvemašnji rasap našeg društva: od jugoslavenskih emigrantskih razbojnika iz sedamdesetih koji uz asistenciju Udbe izrastaju u moćan organizirani kriminal, preko njihova ubacivanja u hrvatsku politiku i gospodarstvo, do korupcije koja ne samo da izjeda društveno tkivo nego utječe i na sve pojedince.
“Sanjao sam slonove” se, naravno, može čitati s famoznim “ključem”, ali sumnjam da je to autoru bila nakana, jer je dao kroki društvene preobrazbe, tjeskobno zagrebačko ratno i poratno ozračje, sliku društva u kojem se začela “hobotnica”, ratove taština i hipokriziju. Najmaštovitiji i najpoetičniji, te književno najuspjeliji, dio je koji pripovijeda o slonovima Soniju i Lanki koje iz čista mira krajnje okrutno zlostavljaju pripadnici predsjednikove garde na Otoku.

Đikićev roman čita se u jednom dahu i plijeni pronicavim, sažetim opisima likova i atmosfere – vještina nesumnjivo stečena u novinarstvu. No to je i zamka, jer, kako je 1996. u povodu nove polemike o “novom društvenom romanu” zaključio i u nas hvaljeni Franzen: “Televizija je ubila reportažni društveni roman.” Zašto bismo čitali knjigu o onome što možemo naći na internetu ili saznati iz medija? Jedini razlog je piščeva imaginacija, a ona je ovdje sadržana u pripovijesti o slonovima i zbog toga valja čitati Đikića.

Na žalost, opće je poznato da politički establishment ne čita ni društvene ni političke romane. Ako uopće čita, možebitno Coehla. Na žalost, žive u zabludi da self-help može zamijeniti stručnu pomoć.
No, da satira može biti društveno relevantna i svojom ironijom otrovno ubosti u trulo društveno tkivo te razotkriti strukturu karaktera zbog kojih gnjili, pokazao je Marinko Koščec u “Četvrtom čovjeku”. Radnju svoga šestog romana Koščec je smjestio u selo znakovita imena: Grintovec u Hrvatskom zagorju. Dudeka nema, ali zato glavnu riječ vodi Doktor, koji od glavnog za odčepljivanje kanalizacije u limenom socijalističkom naselju zgrada za radnike u iluzornom postrojenju za iskop i preradu alumnija postaje glava državno moćnog podzemlja. U toj razgranatoj organizaciji, koja je počela od marksističkog otuđenja osnovnih sredstava za proizvodnju i preko šverca oružja, privatizacijskih manifetluka i tranzicijskih crnih rupa dosegnula razmjere kojih se ni sam Al Capone ne bi postidio, sudjeluju Doktorova djeca Ivo, Gojko, Vlado i Jadranka, te diskretno supruga Ankica. O nastanku korporativnog mafijaškog carstva pripovijeda nam bezimeni “četvrti čovjek” iznutra, jedan od članova družbe iz djetinjstva u Grintovcu, a koju još čine Ivo, Željko i Milan.

Od tih dana družba je u sukobu sa Zokijem iz protivničkog tabora i brega. Roman počinje kao “nježno” (je li još nepoželjno spomenuti riječ nostalgija?) humoristično sjećanje na odrastanje u uvjetima socijalističkog napretka i završava u gnoju sadašnjice, preciznije, u lokalno rečeno dreku (ili glibu, kao i djelo poljskog autora Wojciecha Kuchoka, što je valjda puka umjetnička slučajnost). Na predlošku Puzova “Kuma” (ipak je književnost prethodila filmu!), Koščec ispisuje hrvatsku političko-mafijašku grotesku, nemilice rabeći aktere s prvih stranica novina dok su oni iz crne kronike puke kolateralne žrtve, baš poput četvrtoga. Pa ako je u tome i pretjerao, i akteri su pretjerali. Za razliku od Đikića, pa i Koščeca na svoj način, koji je nastojao uhvatiti što više aspekata društva i politike, Robert Međurečan se i drugi put držao onoga što dobro poznaje: braniteljske populacije. “Kad jaganjci utihnu u Zdihovu” filmična je epizoda o Andriji Tomašu, ratnom junaku, pa oglednom zatvoreniku – ratnom zločincu, a potom medijskom celebrityu. Zaokružena nepretenciozna priča, s detaljima o tome kako se ratovalo i trgovalo, kako su dojučerašnji susjedi postajali krvni neprijatelji, kako dojučerašnji luzeri postaju dobitnici u društvenom i tržišnom natjecanju – oporo-gorka je istina o našim mentalitetima, kulturi laži i brzog zaborava (osim tko ima čiji kostur u ormaru) te o igrama moći koje se protežu od vrha do dna, uništavajući svaku ljudskost. Međurečan nije ironičan, nema tu zlobe ni zluradosti, on hladne glave i bez fige u džepu ulazi u usijane glave i precizno dijagnosticira psihološke sklopove. To što nema zanatsku vještinu ili razrađen stil nadoknađuje neposrednošću izričaja i uvjerljivošću likova.
Upravo to nedostaje romanu Dejana Šorka “Čovjek bez dna” (u blurbu sugeriraju da to može značiti i DNA). Satira o policajcu za svaki režim, s dobrim početkom, očito je toliko zavela autora da već od polovice knjige postane dosadna pretvorivši se u puku mentalnu igru samozadovoljstva. Ante Kartum alias Šime Kuznjecov nesuđeni je režiser pa “režira” svoju karijeru u policiji. On je simbol onoga što je Tin nazvao “zastavom svih boja”, neuništiv u svojim preobrazbama i nezajažljiv u manipulacijama.

Takvi će preživjeti i u Holdingu 2020. kojim, okruženi zidom, upravljaju bankari i japiji, dok sirotinja, Tamne kapuljače i Nejestivi žive u Zoni. Naime, u futurističkoj viziji Ede Popovića u “Lomljenju vjetra” Hrvatska više ne postoji, ostala je samo “mrlja na geografskim kartama”, a između Holdinga i Zone oštra je borba za preživljavanje. Paralelna priča događa se u sadašnjici iz koje nekadašnji branitelj bježi na Planinu gdje susreće “mrskog neprijatelja” s kojim se sprijatelji. U budućnosti njegov sin pokušava smisleno preživjeti u svijetu “gdje je novac jedina ideologija, a moć jedina vrlina”. U Popovićevoj viziji ne zna se gdje nam je gore: u sadašnjosti u kojoj ratni veteran ne može dobiti posao pa je prisiljen pridružiti se pokretu Tamnih kapuljača koje kopaju po kontejnerima trgovačkih centara; ili u budućnosti u kojoj moćnici misle da mogu “lomiti vjetar”, a Nejestivi da mogu ubijanjem moćnika promijeniti svijet.

Za Popovićev roman može se reći ne samo da je društveno angažiran, nego, štoviše, aktivistički. Koncepcijom kratkih poglavlja, mozaičnim dinamiziranjem radnje u kratkim rezovima, nabrijanim urbanim jezikom i još nabrijanijim likovima, Popović se približio mlađoj publici, osobito aktivističkoj i buntovnoj. Hoće li mu se pridružiti? Nedavno preminuli Václav Havel rekao je: “Svaka je vlast vlast nad nekim i ona uvijek nekako – sviđalo joj se to ili ne, i prije nesvojevoljno negoli programatski – reagira na stanje misli i vrstu ponašanja onih nad kojima vlada. U njezinim je postupcima svagda moguće naći refleks onoga što se nalazi ‘dolje’.” Ukratko: takvi smo kakva nam je vlast. Književnost to ne može promijeniti jer stara je mudrost: udaljenost između nas i naših gospodara mogu smanjiti samo gospodari. Ali književnost nas može potaknuti da gospodarima ukažemo na potrebu da se smanji udaljenost. Angažirani autori mogu nas potaknuti da poput Havela za sve i nadalje skupo plaćamo, ali začudo preživimo i na kraju iznova uznemiravamo svugdje gdje se za to ukaže potreba. I zato je niz društvenih romana dobrobit za osvještavanje i puka i gospodara. Navalite čitati! Zvijer treba obuzdati – pa i kao književnu imovinu.

Komentiraj

Source:Jadranka Pintarić