NAKON ŠTO JE PREDSJEDNIK HDZ-a TOMISLAV KARAMARKO ipak podigao tužbu protiv njega, Josip Manolić priprema dokaze da je Karamarko bio doušnik Udbe, ali i drugi nastavak svoje knjige u kojem će do kraja razotkriti protagoniste HDZ-ove privatizacijske pljačke

Ovogodišnja predizborna kampanja za parlamentarne izbore bit će začinjena nastavkom obračuna Josipa Manolića, uz Franju Tuđmana jednog od tvoraca suverene hrvatske države, s HDZ-om i predsjednikom te stranke Tomislavom Karamarkom, koji je početkom 90-ih bio Manolićev šef kabineta dok je ovaj obnašao dužnost hrvatskog premijera.

Izvor blizak Manoliću tvrdi da će u nastavku obračuna Manolić predočiti dokumentaciju i svjedoke koji bi trebali i sud bezrezervno uvjeriti u to da je Karamarko bio doušnik Udbe. Naime, Karamarko je pokrenuo parnicu protiv Manolića zbog njegova intervjua za Nacional, u kojem je Manolić odgovorio na Karamarkove teze da prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman nije bio dovoljno odlučan u obračunu s komunistima, odnosno, provođenju lustracije.

“DA NIJE BIO ODLUČAN!? Tuđman jedino nije bio dovoljno odlučan zato što nije njega eliminirao. On je na njega gledao kao na mladog čovjeka kojeg treba podržavati. Da je Tuđman išao provoditi lustraciju, prvo bi se Karamarka morao riješiti jer je Karamarko radio za Udbu krajem 80-ih. Dakle, radio je s onima koji su obrađivali Tuđmana dok je on bio u debeloj oporbi prema postojećoj vlasti”, rekao je Manolić i u finišu političke drame koja je započela višednevnom šutnjom šefa oporbe, zaradio tužbu za klevetu, uvredu i sramoćenje. Dok je Karamarko u svojim prethodnim izjavama tvrdio da će u korist teze da on nije bio suradnik Udbe, odnosno Službe državne sigurnosti, svjedočiti i operativci koji su ga nekad obrađivali te da je on zapravo bio žrtva SDS-ove operativne akcije kodnog naziva “Trs”, Manolić je potvrdio da se suđenju veseli jer smatra da je upravo sudski postupak najbolji način da se utvrdi istina.

Karamarkov odvjetnik Veljko Miljević otvoreno je rekao da je njegov klijent tužbu podnio i prije zakonskog roka, kako bi prekinuo sve učestalija nagađanja političkih kuloara da tužba možda neće ni biti podnesena.

OČEKUJE SE DA BI SUDSKI POSTUPAK trebao započeti u jeku predizborne kampanje, a ovisno o dokazima koje ponudi jedna ili druga strana, mogao bi imati i određeni utjecaj na sam tijek izbora. Karamarko je, bez ikakvih dokaza, još u lipnju pokušao prikazati Manolićeve izjave u kontekstu nekakve SDP-ove operacije za njegovo dezavuiranje. Manolić je takve tvrdnje nazvao besmislenima i neutemeljenima. On svoj javni istup u kojem je prozvao Karamarka, objašnjava isključivo kao odgovor na javne istupe šefa HDZ-a temeljene na “borbi protiv crvenih” i tezama o nužnosti lustracije. Manolić je u razgovoru za Nacional objasnio da je apsurdno misliti da bi se on, sa svojih 95 godina, bojao lustracije, ali ga radi povijesne istine smetaju manipulacije kojima se služi Karamarko, pokušavajući pritom privući određeni dio biračkog tijela.

“Ono što mene smeta u sadašnjem potezanju pitanja lustracije jest to što ono nema nikakve veze s rješavanjem današnjih političkih i društvenih problema. Zato sam sada protiv lustracije, jer ona ništa ne rješava”, objasnio je Manolić u spomenutom intervjuu.

Karamarkov “antikomunistički manifest”, odnosno, članak koji je pod tim naslovom krajem svibnja izašao u listu Globus, Manolić je u intervjuu za Nacional ovako opisao:

“To je kontraproduktivno čitavoj politici koju je predsjednik Tuđman vodio. Predsjednik Tuđman nikad nije išao protiv ‘crvenih’, kako Karamarko kaže.”

Zbog suprotstavljanja politici koju vodi čelnik HDZ-a Karamarko, Josip Manolić i sam je postao meta napada raznih desno orijentiranih medija, u kojima je kroz seriju članaka i emisija prozivan da je bio egzekutor zloglasne OZNA-e, da je otrovao kardinala Alojzija Stepinca, pa čak i da je odgovoran za neka politička ubojstva početkom 90-ih u Hrvatskoj. Odgovore na te teze koje naziva izmišljenima i planira podići nekoliko sudskih tužbi zbog kleveta, Manolić je već djelomično dao u prvom dijelu svojih političkih memoara “Politika i domovina – Moja borba za suverenu i socijalnu Hrvatsku”. U toj knjizi Manolić je opisao brojne događaje iz razdoblja nastajanja hrvatske države kojima je osobno svjedočio te se dotakao nekih od najvećih kontroverzi hrvatskog društva, koje do danas nisu razjašnjene.

MEĐU NAJBITNIJIMA SVAKAKO SU PRETVORBA I PRIVATIZACIJA, o čemu Manolić u prvom dijelu knjige daje određene naznake, ali u drugom nastavku planira objaviti detalje koji bi mogli itekako potresti hrvatsku političko-gospodarsku scenu. Osim što će direktno prozvati glavne protagoniste pretvorbe i privatizacije, Manolić će iznijeti podatke o tome kako se točno, izvlačenjem novca iz državnih tvrtki i banaka, početkom 90-ih financirao HDZ. Zanimljivo, dio tih svojih saznanja Manolić je već objavio u prvom dijelu knjige, ali nitko osim Nacionala nije to objavio. Manolić je upravo u intervjuu Nacionalu kao najodgovornijeg za omogućavanje modela pretvorbe i privatizacije koji je doveo do pljačke, prozvao bivšeg hrvatskog premijera Franju Gregurića. Gregurić je Manoliću odgovorio putem velikog intervjua za Jutarnji list, u kojem, međutim, nije na adekvatan način demantirao ništa od onog što je Manolić rekao Nacionalu i napisao u svojoj knjizi.

To što Manolić sa svojih 95 godina iznosi neke dosad nepoznate stvari iz ne tako davne prošlosti, mnogima u Hrvatskoj ne odgovara jer se boje kakve bi to posljedice moglo imati na aktualnu političku situaciju, a posebno može li to utjecati na predstojeće parlamentarne izbore. Zato se o Manoliću mogu čuti i vrlo ružni i neprimjereni komentari poput “Što taj stari sad hoće, zašto više ne ušuti”, pa do toga da ga se prikazuje kao igrača SDP-a. U medijima je potpuno nezabilježen ostao i incident koji je Manolić doživio na svečanom vojnom mimohodu povodom proslave 20. obljetnice vojno-redarstvene akcije “Oluja” te Dana pobjede, Dana domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja. Manolić je bio među visokim uzvanicima na VIP tribini kada mu je prišao prvi predsjednik Hrvatskog sabora Žarko Domljan i pred svima ga neprimjereno napao da zašto laže i što uopće želi postići svojim nastupima. Manolić se gotovo nije ni osvrnuo na Domljanov ispad, ali se ni jedan ni drugi kasnije nisu pojavili na svečanom prijemu na Katarininom trgu.

Manolić je svoje političke memoare želio ostaviti u svojevrsno naslijeđe mlađim generacijama, posebno povjesničarima i istraživačkim novinarima, kako bi na temelju njegovih saznanja mogli dalje istraživati one dijelove novije hrvatske povijesti koji nikad do kraja nisu razjašnjeni ili im se pokušao zamesti svaki trag. Jedna takva “pikanterija”, koja zapravo predstavlja najveću pljačku u novijoj hrvatskoj povijesti, jest i dio koji otkriva da je nekoliko “igrača” iz okoline prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, nastojalo kontrolirati aktivnosti vlade oko privatizacije kao “neformalni privatizacijski lobi” te da je dio dužnosnika HDZ-a inzistirao na ubrzanoj pretvorbi i privatizaciji.

“Pojava prvih ‘crvenih tajkuna’ koji su do imovine došli menadžerskim kreditima, interesirat će i samog Tuđmana: tko su ti ljudi? Ali još više će se interesirati desno krilo HDZ-a koje će taj oblik privatizacije smatrati ‘pljačkom’”, piše Manolić.

On navodi da su se nakon pobjede HDZ-a na izborima, nekad utjecajni pojedinci koji nisu bili na strani HDZ-a, sada ponovno aktivirali jer im je jedina vizija bila da povrate svoj nekadašnji utjecaj. Među njima Manolić navodi Nikicu Valentića, Mladena Vedriša, Marinu Matulović Dropulić, Juru Radića, Franju Gregurića, Franju Lukovića i Martina Katičića i tvrdi da su te osobe došle na vlast bez ikakvog političkog legitimiteta.

“Njihov dolazak na vlast bili su oblici različite ‘političke trampe’, ustupci, a u nekim slučajevima i ucjene. Na drugoj strani okuplja se takozvana desna opcija političara i poduzetnika koja zauzima drugi dio kolača. Glavni predstavnici te grupe koju su činili Miroslav Kutle, Ivić Pašalić, Nadan Vidošević, Jozo Martinović, Antun Kovačev, Borislav Škegro, Božo Prka, Josip Gucić i Milan Kovač, osobe su koje su se generirale iz utjecaja Gojka Šuška i takozvanoga hercegovačkog lobija. Podjela na ta dva lobija dugo je vremena određivala i glavne karakteristike vlasti u Republici Hrvatskoj koju je oblikovao HDZ”, tvrdi Manolić koji je uvjeren da je utjecaj prvih privatizacijskih tajkuna i danas jači od utjecaja političkih elita.

MANOLIĆ TVRDI DA SE TUĐMANOVA SINTAGMA O “200 BOGATIH OBITELJI” oblikovala na večeri s hrvatskim poslovnim ljudima u Kanadi i da zapravo postoji obećanje svojevrsnih kompenzacija onim pojedincima koji su materijalno pomogli stvaranju HDZ-a.

“Dok je dio stranačkog vodstva bio duboko involviran u ratne pripreme i očuvanje tek stvorene države, drugi dio ‘operirao je u pozadini’. Iz operacija u pozadini danas imamo većinu tajkuna, uništene brojne tvrtke i radna mjesta. Dimenzija tih pojava Tuđman i ja postali smo rano svjesni”, kaže Manolić. On tvrdi da je lobi koji je odnio privatizacijsku pobjedu uskoro preuzeo i Vladu i sve bitne funkcije financijske vlasti. Taj lobi preuzeo je Agenciju za restrukturiranje (poslije Ministarstvo privatizacije), a na čelo banaka postavio svoje ljude (Luković, Katičić, a u drugoj fazi Prka, Barač, Markotić). Taj lobi imao je, tvrdi Manolić, punu kontrolu i u mirovinskom fondu. Također tvrdi da se poslovanje hrvatskih banaka početkom 90-ih događalo bez prave kontrole i nadzora HNB-a te da su upravo banke bile poluga pomoću koje se u Hrvatskoj ostvarila netransparentna privatizacija.

O PBZ-u Manolić kaže da je ta banka “dobar dio svojih plasmana trošila na kreditiranje ‘prljave privatizacije’ (Kutle Grupa, Gucić Grupa)”. Tvrdi i da se imovina Darka Ostoje i Koninga Radimira Čačića u Sloveniji spašavala na teret hrvatskih poreznih obveznika.

Manolić govori i o ogromnoj moći koju je imao Ivić Pašalić i tvrdi da je sanacijskog direktora PBZ-a Vlada imenovala upravo na Pašalićev prijedlog. Podsjeća da je država za sanaciju banaka potrošila deset puta veće iznose od onih za koje su te banke kasnije bile prodane te da javnost nikada neće saznati kojim su sve tajkunima banke otpisale potraživanja svojih loših plasmana.

“Ne radi se tu samo o Kutli koji je već metafora ‘lopovkula privatizacije’, nego o mnogo značajnijim imenima iz gospodarskog, a posebno političkog života”, kaže Manolić. On tvrdi i da je u vrijeme kad je na čelu PBZ-a bio Martin Katičić, ta banka postala “samoposluga HDZ-a”.

“NEMILICE SE TROŠIO NOVAC ZA IZBORNE KAMPANJE HDZ–a, ali ne samo za kampanje, već i sve ostale potrebe stranke. Sve račune HDZ-a plaćao je PBZ iz svojih sredstava. No zahtjevi nekih stranačkih čelnika otići će i korak dalje pa će Katičić u Saboru biti prisiljen i javno zaprijetiti da će progovoriti o tome što zna o trošenju novca za potrebe HDZ-a ako ga se ne prestane napadati”, navodi Manolić i izražava zabrinutost što nijedna vlast nije pokazala interes da se to razdoblje pravno procesuira. Manolić otvara i pitanje uloge PBZ-a u projektu stvaranja i vođenja Hrvatske zajednice Herceg-Bosne.

“Pred najširom hrvatskom javnošću sve se prikazivalo kao pomoć hrvatskom narodu u Bosni i Hercegovini, no to je samo dijelom točno. Preko svoje podružnice u Hercegovini PBZ je plasirao velika financijska sredstva s računa proračuna RH bez ikakve kontrole. Računima HVO-a upravljale su dvije interesne skupine. Bila su dva računa: jednim je upravljao Mate Boban, a drugim Jadranko Prlić. Osobe koje su obnašale dužnosti u izvršnoj vlasti u Herceg-Bosni tvrdile su da je velik dio novca otišao na privatne račune osoba koje su novcem tobože upravljale, zbog zaštite nacionalnih interesa. Čak je i haaško tužiteljstvo tražilo dokumentaciju i promet po tim računima. Brojna dokumentacija i danas kola među institucijama i interesnim lobijima koji još uvijek ‘prebijaju usluge iz tih dana’. Podružnice PBZ-a u Herceg-Bosni bit će glavne logističke potpore u isplati novca za funkcioniranje institucija Herceg-Bosne”, ističe Manolić i navodi da su se odluke o isplatama često donosile bez odluka nadležnih tijela i organa RH, samo uz potpis Gojka Šuška, te da bi bilo zanimljivo vidjeti što se događalo s plaćama vojnicima HVO-a koje je RH isplaćivala u bruto iznosu, a Mostar samo neto iznos ili, pak, sa sredstvima za obranu Herceg-Bosne koja su bila izdašna i izvan svake kontrole.

Manolić precizno opisuje i koji su se sve modeli privatizacijske pljačke u Hrvatskoj koristili.

“Najčuvanija ‘državna tajna’ je ona vezana za činjenicu da se novac iz deviznih rezervi HNB-a rabio za kreditiranje kupnje poduzeća u pretvorbi i privatizaciji od strane tajkuna. Korisnici spomenutih kredita bili su vodeći tajkunski dvojac, ali velikim dijelom tih plasmana koristio se jedan od predsjednika Vlade. Posebno valja napomenuti da su pogodnosti tih kredita bile takve da se tijekom otplate bez devizne klauzule, zbog inflacije tih dana zapravo vraćao ‘sitniš’. A riječ je o milijardama kuna”, ističe Manolić koji kao drugi model preuzimanja poduzeća navodi “famozne menadžerske kredite”.

“Pojedincima koji su im bili ‘podobni’, banke su davale kredite za kupnju poduzeća – a za njih su oni garantirali poslovanjem i imovinom tih istih poduzeća, a ne svojom imovinom. Bankarski znalci uvjeravaju me da su tri obitelji (Todorić, Kutle, Gucić) bile korisnici čak više od 50 posto ukupno odobrenih takvih ‘menadžerskih’ kredita”, ističe Manolić. Kao treći model privatizacijske pljačke on navodi stjecanje vlasništva takozvanim zamjenskim dijelovima (Swap) vlasništva, što se najčešće radilo u suradnji s Mirovinskim osiguranjem koje je gotovo u svakom poduzeću imalo 15 posto udjela. Kako opisuje Manolić, banke su međusobno razmjenjivale udjele kako bi stekle većinsko vlasništvo u pojedinim tvrtkama, a zatim bi te udjele mijenjale s državom za udjele u drugim tvrtkama pa su se nedvojbeno okoristile u toj netransparentnoj razmjeni na štetu građana koji su dobili dionice, da bi na kraju izabranim tajkunima bilo omogućeno da veliki broj gotovo bezvrijednih dionica mijenjaju s državom za ono što je Fond mirovinskog osiguranja imao.

“Ni ta tema nije u zastari, pa je zanimljivo da je tu temu nedavno načeo i Stožer za obranu hrvatskog Vukovara, ali je očito da su pojedinci koji su oblikovali Stožer dobili zabranu poticanja daljnje rasprave nakon što su zaprijetili objavom popisa osoba koje su se okoristile Swap modelom”, piše Manolić.

KAO JOŠ JEDAN MODEL DOSTUPAN samo najodanijim i najpovjerljivijim pojedincima, Manolić ističe dobivanje kredita u stranim bankama uz osiguran depozit s tajnih računa za nabavu oružja.

“Danas je takav model razvidan u slučaju kad je gospodin Vladimir Zagorec, navodno, dao depozit za kredit Đuri Gavriloviću za kupnju tvornice Gavrilović. To je samo jedan primjer, a na pretek je takvih u kojima su hrvatske tvrtke dobivale inozemne kredite, a da je depozit bio novac za oružje. O njima nesumnjivo puno zna gospodin Zagorec, ali i gospodin Pašalić i još neki potpisnici brojnih računa za oružje. Tragovi tih transakcija nisu nestali, do njih je jednostavno doći, naravno, ako se želi”, navodi Manolić. Po njegovu mišljenju, tajkunizacija političkog i gospodarskog života započela je pobjedom tehnomenadžerskog lobija u Vladi i uvlačenjem obitelji Tuđman u pojedine poslove. “Svaki će kasniji prigovor o ‘lopovluku u privatizaciji’ pasti na prigovoru ‘mi trebamo imati 200 bogatih’ ili ‘u privatizaciji sudjeluje i vrh države’ – bit će to signal pravosudnim i istražnim organima o nepostupanju po kriminalu u tom području”, zaključuje Manolić i pita se zašto smo i Ustav mijenjali da bi se kaznena djela iz privatizacije moglo procesuirati, a danas nema sudskih sporova koji bi se time bavili. Manolić smatra da se može utvrditi koliko je milijuna kuna štete naneseno hrvatskoj državi od pohlepnih pojedinaca na vlasti te da ta tema, iako nema zastaru, ne može prodrijeti u pravosuđe jer je ne puštaju one snage koje to čine novcem deponiranim u raznim bankama u inozemstvu.