NOVA GENERACIJA LOVACA NA RATNE ZLOČINCE: Moćni Šeks na udaru mladih studenata

Objavljeno u Nacionalu br. 793, 2011-01-25

AMNESTY INTERNATIONAL pozvao je da se istraži uloga Vladimira Šeksa u ratnim zločinima 1991. na osnovi izvješća grupe hrabrih hrvatskih aktivista

Posljednjih dana, nakon što je međunarodna organizacija za zaštitu ljudskih prava Amnesty International urgirala kod hrvatskih vlasti da otvore istragu protiv potpredsjednika Sabora Vladimira Šeksa zbog sumnje za ratni zločin, otkriveno je da su u prikupljanju dokaza protiv Šeksa, kojima se koristio i Amnesty International, sudjelovale i hrvatske nevladine organizacije. Upravo to, kad je riječ o zločinima nad osobama srpske nacionalnosti u ljeto 1991., učinili su i pripadnici nevladine organizacije Inicijativa mladih za ljudska prava. Oni su prikupili svjedočanstva, iz kojih – po njihovim tvrdnjama – proizlazi da Šeks, tadašnji čelnik kriznog stožera u istočnoj Slavoniji, nije spriječio niti istražio ratne zločine što su ih počinili njegovi podređeni. Ta su svjedočanstva dostavili glavnom državnom odvjetniku Mladenu Bajiću 13. siječnja.

BUDUĆI DA SU O TOME dali javno priopćenje, tri dana kasnije kontaktirali su s njima iz Amnesty Internationala u Londonu i zatražili da im dostave svjedočanstva. Inicijativa mladih za ljudska prava istoga im je dana dostavila dva iskaza svjedoka koji nisu tražili zaštitu identiteta. Sutradan, 17. siječnja, Amnesty iz Londona poslao je još jedan poziv hrvatskim vlastima da istraže tvrdnje kako viši hrvatski dužnosnici nisu spriječili ratne zločine što su ih počinile hrvatske snage od 1991. do 1995. Nakon što su takav poziv hrvatskim vlastima već uputili u prosincu 2010., pokrenuta je istraga protiv Tomislava Merčepa. Ali ovaj put zahtijeva se da budu istražene i uloge Vladimira Šeksa i Davora Domazeta Loše. Amnesty tvrdi da ti zločini nisu istraženi zbog nedostatka političke volja i zato što su posrijedi moćni političari. Da institucije ne rade svoj posao, kažu i u Inicijativi mladih za ljudska prava. “Sve što smo mi poduzeli, sami prikupili dokaze, mogli su već odavno učiniti i u Državnom odvjetništvu. Da institucije rade kako treba, ne bi ni bilo toliko potrebe za nevladinim organizacijama kakva je naša. Mi se borimo protiv političke blokade sudskih procesa, a izgledno je da postoji politička blokada istrage protiv Vladimira Šeksa, jer je on vrlo moćan političar, koji posebno utječe na pravosuđe”, kaže Mario Mažić, koordinator Inicijative mladih za ljudska prava. Sutradan nakon njihove prijave Državno je odvjetništvo posjetio i Šeks. Mažić smatra da je Šeks otišao onamo jer je tek davši iskaz stekao pravo na uvid u dokumentaciju koja ga tereti. Ideju za pokretanje ogranka Inicijative mladih za ljudska prava u Hrvatskoj Mario Mažić dobio je 2008. gostujući, tada još kao aktivist Hrvatskog helsinškog odbora, na međunarodnoj konferenciji nevladinih udruga. Takva organizacija već je 2003. bila osnovana u Srbiji. Budući da je student politologije na Fakultetu političkih znanosti, pridružili su mu se neki kolege, danas studenti završnih godina politologije, Ivan Novosel, koji je također bio član HHO-a, Ria Bilić, koja je bila u studentskoj organizaciji Poligraf i sudjelovala u studentskom prosvjedu 2009., kao i Luka Bonačić i kolegica s prava Tea Dabić, ujedno i predsjednica udruge Pravnik koja predstavlja studente i profesore Pravnoga fakulteta.

JAVNOST JE USKORO UPOZNALA rad Inicijative mladih za ljudska prava. Uoči obilježavanja obljetnice “Oluje” pokraj puta kojim su 1995. bježali izbjeglice iz Knina i okolice postavili su spomenploču s utisnutim riječima: “Uz ovu cestu, kojom su prošle tisuće izbjeglica, ploču postavljaju građani Republike Hrvatske koji žrtvama nude svoju ispriku u nedostatku isprike odgovornih.” Tada su istaknuli i da postavljanje spomen-ploče nije etiketiranje cijele akcije “Oluja”, jer je hrvatski teritorij trebalo osloboditi od okupacije. Novac za postavljanje spomen-ploče trebali su dobiti od Vlade RH u sklopu projekta poticanja aktivizma mladih za suočavanje s prošlošću. “No, kad smo postavili ploču”, objašnjava Mario Mažić, “Vlada se javno ogradila i rekla da nema ništa s tim. Kako u tom trenutku još nismo dobili novac za projekt, poslali smo Vladi pismo i raskinuli suradnju. Većina je naših akcija jeftina. Obilježavanja ‘Bljeska’, kad smo na pločniku pred Državnim odvjetništvom iscrtavali siluete žrtava, koštala je 6 kuna, koliko smo platili 12 kreda.” Međutim, Luku Bonačića, istraživača Inicijative mladih za ljudska prava, jedna je akcija stajala i privođenja u policiju. U prosincu je pokušao prikupiti saznanja o ubojstvu Đorđa Gašparovića i njegove supruge 1992. na Žrnovnici u Splitu.

“IAKO JE RIJEČ O HRVATIMA, oni su ubijeni jer je netko na osnovi njegova imena zaključio da je Srbin”, kaže Bonačić. “To ubojstvo do danas nije rasvijetljeno i ja sam, među ostalima, telefonski kontaktirao i s umirovljenim pukovnikom HV-a Vinkom Barbarićem, lokalnim šefom na području Žrnovnice u ono ratno doba. Pitao sam ga zna li išta o tom slučaju, a on me prijavio policiji zbog uznemiravanja. To sam doznao kad mi je sutradan policija pokucala na vrata da me privede na ispitivanje. Inspektor Božić pitao me čime se bavi Inicijativa mladih za ljudska prava, ali i što mislim o generalu Anti Gotovini, čiju je sliku, uzgred rečeno, imao u uredu, i što mi je otac radio za vrijeme rata. Na kraju mi je rekao da bi on svima nama koji nismo bili u ratu zabranio da se bavimo pitanjima ratnih zločina.”

ZBOG TAKVA POSTUPANJA Inicijativa mladih za ljudska prava predala je prijavu Državnom odvjetništvu, gdje im je Mladen Bajić rekao da je po njegovu mišljenju tu posrijedi zloporaba ovlasti, jer policija ne bi trebala postupati po prijavi za uznemiravanje, nego se to rješava privatnom tužbom. No Bonačić upozorava da je slučaj obitelji Gašparović samo jedno u nizu neistraženih ubojstava u Splitu za vrijeme rata. “Jedini čovjek koji je taj slučaj istraživao, i to na svoju ruku, bio je inspektor Grubišić, kojega je netko oteo i pretukao, nakon čega je pobjegao u Srbiju. Splitska policija ima njegov iskaz, ali čini mi se da netko opstruira istragu jer su neki sudionici tih zločina i danas na položajima. O svemu tome nešto bi trebao znati i pukovnik Barbarić, jer navodno bez njegova dopuštenja nitko nije smio ni ući u Žrnovnicu u ono doba.” Koordinatorica programa za mlade u Inicijativi mladih za ljudska prava Ria Bilić kaže kako je žalosno da ih neki zbog njihovih akcija prozivaju takoreći kao neprijatelje Hrvatske: “Nitko od nas ne osporava da je Hrvatska 1991. bila žrtva agresije. Uostalom, većina nas i osobno smo bili žrtve rata, imali smo tri, četiri godine kad je počeo. Ja sam kao dijete živjela kao izbjeglica jer je moja obitelj iz Slavonskoga Broda, a Mariova je izbjegla iz Petrinje. I članovi naših obitelji bili su u ratu. I zato nam je žao što netko pokušava manipulirati našim akcijama i prikazivati ih kao napad na branitelje.”

ISTRAŽIVANJE ŠTO JE ŠEKS u ljeto 1991. radio u Osijeku dosad je za njih najdelikatnije. Jedno od šest svjedočanstava o tim događajima iz 1991., što ih je prikupila Inicijativa mladih za ljudska prava, posredno, po njihovu mišljenju, tereti i Šeksa. Riječ je o svjedočanstvu Vukovarke R. M. Članovi Inicijative mladih za ljudska prava s njom su kontaktirali još za okruglim stolom koji je o zločinima što su ih počinile Merčepove postrojbe održan u rujnu 2010. u Zagrebu. Ona je i tada ispričala kako su njezina supruga M. M., zaposlenoga u “Vupiku”, 10. kolovoza 1991. na putu do kuće iz dva neregistrirana automobila zaskočili naoružani muškarci u crnim majicama i vojnim hlačama i tražili da pođe s njima. R. M. je to doznala nekoliko sati kasnije od prodavačice u dućanu i susjeda koji su to vidjeli i odmah otišla u stožer Teritorijalne obrane, MUP i Sekretarijat za narodnu obranu, ali iz svih su ju tih institucija otpravili. Danima je pokušavala doznati bilo što o sudbini svojega muža, zvala je čak i Ured predsjednika Tuđmana, gdje su joj se, prema njezinim riječima, javili na telefon, ali, ne imajući vremena za razgovor, proslijedili su ju do tadašnjega ministra unutarnjih poslova Ivana Vekića. R. M. je tvrdila da joj je Vekić rekao kako će njezina supruga pustiti za dva dana, ali prošlo je i više vremena, a njemu ni traga ni glasa. Nazvala je i tadašnjeg predsjednika Kriznog štaba istočne Hrvatske Vladimira Šeksa. Kad mu je ispričala sve o nestanku svog supruga, Šeks ju je pitao zašto se nije prije javila, a ona mu je navela sve institucije s kojima je već kontaktirala. U jednom trenutku Šeks je, kako tvrdi R. M., očito shvatio da je njezin suprug Srbin. Ona kaže: “Da prostite, tada me poslao u jedno mjesto i poklopio mi slušalicu.” S tom je ženom, 19 godina nakon nestanka njezina supruga, razgovarao i Mario Mažić: “Njezin cilj nije bio optuživati ni Šeksa ni Merčepa, nego samo naći kosti svojega muža. Ali činjenica je da je riječ o zločinu za koji je netko odgovoran. U pravnoj državi ne smije se dogoditi da se zločin ne smije istražiti zato što je žrtva Srbin, a za odgovornost se tereti politički moćan Hrvat. Iako mi nismo objavili ime te svjedokinje, Šeks u svojim javnim istupima zloupotrebljava to što zna njezino ime i svugdje ga spominje, kao što je radio i Branimir Glavaš dok mu se sudilo.” Koordinator regionalnog programa Ivan Novosel rekao je da prije zatvaranja poglavlja 23 o ulasku Hrvatske u Europsku uniju Inicijativa mladih za ljudska prava kani poslati izvješće hrvatskim institucijama o ratnim zločinima koji do danas nisu istraženi. Na optužbe da time pomažu onima koji opstruiraju ulazak Hrvatske u EU Novosel kaže: “Naravno da mi potičemo ulazak Hrvatske u EU, ali kao spremne zemlje. A već tri godine sa 700 neistraženih slučajeva ratnih zločina ništa se nije promijenilo.”

INICIJATIVA MLADIH za ljudska prava upozorava da hrvatske institucije ne rade dovoljno ni na procesuiranju hrvatskih žrtava. Navode i problem neistraženih ubojstava Hrvata koji su nakon okupacije ostali živjeti na području takozvane Srpske Krajine: “Za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti počinjene na tom području osuđen je Milan Martić, ratni čelnik hrvatskih Srba i bivši predsjednik takozvane Republike Srpske Krajine, a za Goranom Hadžićem još se traga, ali brojni izravni počinitelji nikad nisu procesuirani”, kaže Mario Mažić.

UPOZORAVA I DA JE Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu prošloga tjedna donio dvije presude protiv Republike Hrvatske, u kojima je utvrđeno da mjerodavna pravosudna tijela nisu provela istrage u vezi s nestankom dviju osoba za vrijeme Domovinskog rata. U jednom slučaju bila je riječ o Hrvatu, Vukovarcu kojega su 3. listopada 1991. odveli pripadnici JNA i likvidirali ga, a u drugom o etničkom Srbinu kojega je 3. studenoga 1991. u Otočcu uhitila hrvatska policija pod sumnjom za terorizam. Prebačen je u policijsku postaju u Gospiću, a njegova daljnja sudbina ostala je nepoznata.

ŠEKS SE NE MORA BOJATI

KAD JE RIJEČ O EVENTUALNOJ odgovornosti potpredsjednika Hrvatskoga sabora Vladimira Šeksa za ratne zločine u istočnoj Slavoniji početkom 90-ih, u hrvatskim pravničkim krugovima posljednjih se dana može čuti jednoglasna ocjena: Šeks se ne mora bojati kaznenog progona. Premda su aktivisti Inicijative mladih za ljudska prava i međunarodna organizacija Amnesty International nedavno javno ukazali na moguću Šeksovu odgovornost, od dokaza koje su dostavili Državnom odvjetništvu teško je ili čak nemoguće sastaviti ozbiljnu kaznenu prijavu, a kamoli da bi cijeli predmet mogao završiti na sudu. Prema Nacionalovim izvorima, DORH je nedavno zaprimio pisane iskaze šest osoba koje su govorile o zločinima u istočnoj Slavoniji, ali većina tih osoba još je prije deset godina sve to već ispričala haaškim istražiteljima. Budući da haaški tužitelji očito nikad nisu javno potegnuli pitanje eventualne kaznene odgovornosti Vladimira Šeksa, teško je povjerovati da bi neki od tih svjedoka danas, deset godina kasnije, mogao iznijeti neki nov, značajan podatak. Čak i da bude tako, legitimno bi bilo pitati zašto su o tome šutjeli punih deset, odnosno sad već dvadeset godina, pogotovo s obzirom na to što to isprva nisu izjavljivali pred hrvatskim pravosuđem, nego pred strancima, haaškim istražiteljima.

UOSTALOM, PREMA NACIONALOVIM saznanjima, od šestero svjedoka samo je jedna osoba izrijekom u svom iskazu spomenula Vladimira Šeksa. Riječ je o R. M. čiji je suprug M. M., inženjer agronomije u vukovarskom Vupiku, misteriozno nestao u srpnju 1991. godine. Ona je potom tjednima tražila svog nestalog supruga, a o tome je prije deset godina svjedočila pred haaškim istražiteljima. Zanimljivo je da tom prilikom nije spomenula svoj davni telefonski razgovor s Vladimirom Šeksom, ali čak da je on doista i bio neugodan i nepristojan, to i dalje ne bi bio nikakav relevantan dokaz o njegovoj mogućoj kaznenoj odgovornosti za ratne zločine. (P. C.)

Komentiraj

Source:Orhidea Gaura