NOVA DOKTRINA: Najbogatiji umjesto rasta predlažu pravednost

Objavljeno u Nacionalu br. 848, 2012-02-14

Glavni ekonomist OECD-a Carlo Padoan tvrdi da za spas ekonomije treba zaštititi radnike, smanjiti socijalne razlike, a bogate opteretiti što većim porezima – upravo suprotno od onog što radi EU

Kako bi razvijene zemlje zapadnog svijeta izišle iz višegodišnje ekonomske krize i ostvarile dugoročni stabilan gospodarski rast, one moraju učiniti svoje gospodarstvo konkurentnijim. Kako bi se to postiglo, nužno je rezati javnu potrošnju, odnosno socijalna davanja – smanjivati naknade za nezaposlenost, te reducirati usluge obuhvaćene univerzalnim zdravstvenim osiguranjem. Također, nužno je smanjivati prava radnika, poticati privremeno zapošljavanje, otupiti moć kolektivnog pregovaranja kod sindikata, te znatno sniziti zakonski određenu minimalnu plaću u onim državama gdje je ona propisana. Na kraju, za postizanje konkurentnosti ekonomije i gospodarskog rasta potrebno je reformirati porezni sustav – manje oporezivati rad, a više potrošnju, te što je moguće više smanjiti porezno opterećenje kapitalne dobiti, čime bi se potaknule investicije poduzeća. Ova ekonomska doktrina danas je dominantan razvojni model Europske unije, ali i brojnih drugih država koje su već pokrenule niz oštrih rezova socijalnih i radnih prava. Ipak, što ako je taj model pogrešan?

ŠTO AKO ĆE njegova bezrezervna provedba rezultirati golemim povećanjem nejednakosti i siromaštva, kako unutar pojedinih država, tako i između država članica Europske unije? Što ako bi za dugoročni realni oporavak od krize trebalo raditi upravo suprotno od onoga što dana zagovaraju političke elite Europske unije – povećavati radna prava, uvesti veću zaštitu radnika, veći doseg zdravstvenog osiguranja i socijalnih davanja, smanjivati razliku u primanjima između stalno zaposlenih i onih koji imaju posao na određeni rok, te povećavati progresivno oporezivanje bogatih. Taj scenarij, iz današnje perspektive, čini se kao utopijski plan nekog sindikalnog čelnika ili radikalne lijevo orijentirane političke organizacije. Ipak, njegov autor nema nikakve veze ni sa sindikatima, ni s političkom ljevicom. Upravo suprotno, on se zove Carlo Padoan i glavni je ekonomist OECD-a – Organizacije za ekonomski razvoj i suradnju – vodećeg globalnog udruženja razvijenih zemalja, s jasnim ciljem poticanja razvoja demokracije i slobodnog tržišta. Utoliko, analize Padoana i njegovih suradnika iznesene u OECD-ovoj studiji “Lov na rast: razvoj europskih ekonomskih politika” može se smatrati dosad najozbiljnijom i najargumentiranijom kritikom aktualne ekonomske doktrine koja se, uz jaku podršku Njemačke i Francuske, pokušava implementirati u praktički svim državama Europske unije. Slične poteze, poput revizije kolektivnih ugovora i povećanja PDV-a, već je najavila i nova hrvatska vlada, pa je OECD-ova studija iznimno značajna i za Hrvatsku, jer ukazuje na opasnost da ekonomske reforme namijenjene oživljavanju gospodarstva, budu li primjenjivane neselektivno i nepromišljeno, budu kontraproduktivne i, umjesto da eliminiraju, na kraju prodube socijalnu krizu u Hrvatskoj. Jer ekonomska nejednakost dobnih, etničkih ili regionalnih skupina unutar neke države, kao i cijelih država unutar Unije, jedan je od ključnih uzroka današnje krize unutar eurozone. Kad je stvorena, mnogi ekonomisti upozoravali su kako je temeljni nedostatak eurozone to što pod kapom zajedničke valute – odnosno monetarne politike – mora objediniti države različitih fiskalnih politika, odnosno različitog stupnja ekonomskog razvoja. Kao ključna institucija za vođenje monetarne politike određena je Europska centralna banka – neovisna institucija čija je politika bila određena nizom čvrstih pravila i ograničenja. Od svog nastanka, Europska centralna banka bila je suočena s očitim problemom u svom radu. Kao temeljni cilj njezine politike dekretom je bilo određeno očuvanje stabilnosti cijena, no taj cilj bilo je nemoguće postići jednakim mjerama u cijeloj eurozoni, s obzirom na različitosti ekonomskog i fiskalnog stanja pojedinih država članica. Pojednostavnjeno rečeno, ni jedna mjera koju bi ECB poduzela ne bi imala iste efekte u svim državama članicama.

U takvoj situaciji, u ECB-u su učinili jedino logično – prilagodili su se većini – odnosno svoju politiku prilagodili zbivanjima u velikim europskim ekonomijama na koje otpada najveći dio ekonomskih aktivnosti u eurozoni. A kako su država poput Njemačke, Nizozemske i Francuske bilježile rast, ECB-u je ključni zadatak bio taj da spriječi rast inflacije. Banka je to učinila uspješno, no posljedica toga su bile iznimno niske kamatne stope, na području cijele eurozone. Ta činjenica, u kombinaciji s velikom akumuliranom štednjom građana sjevernih, razvijenijih dijelova eurozone, omogućila je vrlo povoljno zaduživanje manje razvijenim zemljama na jugu. One su to jeftino zaduživanje koristile za financiranje velikih javnih investicija i socijalnih programa, a ulagači su nekritički procjenjivali njihovu mogućnost da te goleme nakupljene dugove vraćaju. Kad se kriza nastala na američkom financijskom tržištu, proširila na Europu, ulagači su postali svjesni da su te države prezadužene i da je rizik posuđivanja njima prevelik.

ODJEDNOM VIŠE NISU mogle reprogramirati svoje dugove, pa tako niti otplatiti ono što su posudile od zemalja na sjeveru – pa su im te države bile prisiljene pružiti golemu pomoć jer je to bio jedini način da spriječe gubitak svojih prethodnih ulaganja. Iz ovoga vidljivo je kako su upravo ekonomska nejednakost i razlike u stupnju razvoja bile glavni uzrok trenutne krize u eurozoni, a problem je što ekonomske mjere koje su od strane EU nametnute posrnulim državama zapravo potiču razvoj ekonomskih nejednakosti u toj državi. Ogledni primjer takvih efekata je Grčka. Da bi smanjila svoje golemi dug i ogromni proračunski deficit, ta država je tijekom protekle dvije godine provela goleme rezove u javnoj potrošnji, ali i u nekoć vrlo obilnim socijalnim davanjima. Rezultat je bio porazan. Državu je zahvatila golema ekonomska recesija, koja se zbog rezanja troškova za socijalu, vrlo brzo pretvorila iz ekonomske pretvorila u društvenu krizu.

Primjerice, od 2010. do danas u Grčkoj je u stečaju završilo oko 120 tisuća poduzeća, u čemu je posao izgubilo između 400 i 500 tisuća ljudi. U normalnim okolnostima, socijalna kriza zbog tolikog broja otkaza bila bi ublažena kroz socijalne programe, no kako su Grci istovremeno i njih bili prisiljeni smanjiti ili ukinuti, efekti su katastrofalni. Životni standard Grka pao je za više od 25 posto, s time da je taj postotak kod nezaposlenih puno viši. Grčke osnovne škole nedavno su počele uvoditi dodatne obroke za pothranjenu djecu, broj beskućnika u Ateni povećao se za 30 posto, u tom gradu otvoreno je 500 javnih kuhinja, a procjenjuje se kako svaki peti Grk živi ispod granice siromaštva. S obzirom na te efekte, je li ekonomski oporavak Grčke, na način kako se provodi sad, održiv? Logičan odgovor je da nije, jer ne smanjuje, nego čak i dodatno produbljuje socijalne i ekonomske nejednakosti koje su i bile jedan od temeljnih uzroka ekonomske krize. S tim na umu, jasno je kako svaki ekonomski program oporavka, uz poticanje rasta, mora biti usmjeren i na smanjivanje nejednakosti. Problem je u tome, što su ta dva cilja često potpuno suprotstavljena.

Primjerice, kako pišu OECD-ovi stručnjaci, u Europi je danas opće prihvaćena postavka da smanjivanje zakonski određene minimalne plaće, poticanje privremenog zapošljavanja i otupljivanje moći sindikata kroz reviziju ili suspenziju kolektivnih ugovora pridonosi rastu zapošljavanja. To je u načelu točno, no odnosi se samo na zapošljavanje mladih. U državama gdje postoji visok postotak nezaposlenosti mlađih osoba, kao što je primjerice Španjolska, takve mjere imaju smisla, no u državama gdje među nezaposlenima ima velik udjel ljudi srednje i starije životne dobi, a prijeti i opasnost da ne nađu li novo zaposlenje postanu dodatni teret mirovinskom sustavu (primjer Hrvatska), evidentno je kako smanjivanje minimalne plaće ne bi izazvalo željene rezultate. Dapače, u takvim državama, tvrde u OECDu, bilo bi primjerenije kroz poticanje jakog sindikalnog okruženja i većih radnih prava osigurati starije radnike, a zapošljavanje mladih poticati nekom drugom mjerom. Slično je i s porezima. Kako se financijska kriza uvelike povezuje s krizom tržišta nekretnina, kojima pada vrijednost u OECD-u naglašavaju kako će na taj način jače pogođeni njezinim negativnim posljedicama biti pripadnici niže i srednje klase kojima je veći dio imovine vezan za nekretnine, nego imućniji dio stanovništva, koji osim nekretnina posjeduje i drugi imutak disperziran u različitim dobrima. S tim na umu, jasno je kako najavljeno smanjivanje poreza na rad temeljem uvođenje poreza na imovinu, koji su najavile mnoge države među kojima i Hrvatska, zapravo predstavlja još jedan udarac na onaj dio stanovništva koji je ionako u krizi pretrpio veće gubitke. S druge strane, s obzirom da bogatiji sloj stanovništva u principu već dio svojih prihoda ostvaruje od kapitala, uvođenje poreza na kapitalnu dobit može se smatrati opcijom koja bi pozitivno djelovala na smanjenje nejednakosti, no s druge strane možda imala i negativan utjecaj na investicijske aktivnosti poduzeća.

UTOLIKO, KLJUČNO pitanje je: Postoje li mjere koje istovremeno potiču ekonomski rast i smanjenje ekonomskih nejednakosti među stanovnicima. Carlo Padoan i njegovi suradnici smatraju da ima. Jedna od prioriteta europskih država tako bi trebala biti eliminacija poreznih olakšica koje u pravilu pogoduju bogatijim slojevima, a čime bi se moglo kompenzirati smanjenje poreza na rad koji obuhvaćaju cijelu populaciju. Nadalje, u OECD-u smatraju kako bi izjednačavanjem zaštite i radnih prava osoba s privremenim zaposlenjem s onima koji imaju stalno zaposlenje 25-postotna razlika u visini primanja tih dvaju skupina bila smanjena, a s druge strane povećano zapošljavanje i gospodarski rast. Na sličan način, iskustva pokazuju kako dostupnost povoljnih dječjih vrtića imaju iznimno povoljne utjecaje na zaposlenost i prihode žena, kao što pozitivne efekte imaju i ulaganja u obrazovanje ekonomskih emigranata. U vrijeme kad medijima i javnim prostorom dominiraju najave o velikim rezovima, možda bi bilo dobro da hrvatski politički vrh detaljno prouči i studiju OECD-a.

Komentiraj

Source:Marko Biočina