NOGOPIS Vladimir Bakarić: Ljubav koja ne može proć’

Tada još nije znao niti nogometna pravila, i nikako mu nije bilo jasno zašto se ‘aut’ izvodi rukom, kad se ova igra zove nogomet. Ali je osjetio da se u njemu nešto mijenja u trenutku kada njegov klub zabija gol, kada cijeli stadion skače i kada zavlada sveopće oduševljenje. Tada je poželio da taj osjećaj traje zauvijek.

“Ja sam zaista zaražen Cibalijom, i to neizlječivo”, izjavio je prije 10 godina za “Vinkovački list” autor naše ovotjedne najdraže nogometne knjige, Vladimir Bakarić. Svestrani kolumnist, književnik i frontmen vinkovačke rock grupe “the Karambol” Vinkovce smatra najposebnijim gradom na svijetu, a Cibaliju i njene vjerne Ultrase jedinstvenim spojem koji se uvlači duboko pod kožu i srca svojih građana. Usudili bismo se reći da je ova knjiga navijačka Biblija za sve one koji su sa svojim klubom prolazili kroz teška razdoblja, bivali marginalizirani, označavani kao “maleni”, za sve one koji su usprkos nedaćama ostali vjerni svome klubu i gradu i u čijim je očima baš taj klub najbolji i najveći.

Godina je 1982., mjesto radnje Vinkovci, glavni likovi Zvonko i Josip, prijatelji koji kao pitanje života i smrti iščekuju utakmicu vinkovačkog Dinama i Čelika. Pobjednik toga susreta osigurao bi si ulazak u prvu ligu, a u slučaju neriješenog ishoda to bi za rukom pošlo Spartaku. Zvonka koji sanja, jede, krvari i diše Dinamo ne more samo nogometne brige, nego i nerazumijevanje roditelja te djevojke Dinke koja se buni što mu je “Dinamo postao cura, i on ti je u svakom slučaju važniji od mene.” Zvonko riskira roditeljski bijes i prekid s voljenom djevojkom jer predosjeća da njegov klub čeka ispisivanje povijesti. Sve mu je bilo sklono, majka mu je čak kupila bijelu i crvenu svilu za zastavu za Dan D. Josip i on kupuju sjemenke i klupske suvenire, odlaze na stadion, svjedoče tučnjavama zbog mjesta na tribinama i neviđenoj mobilizaciji čitava grada, viču “Čelikov napad – druga liga zapad” i “Tiho teče Bosut voda – uzesmo im oba boda.” Dinamo je disao zajedno sa svojim navijačima, gostima u mrežu pospremio pet komada i satkao divne uspomene. Vinkovci su konačno, prvi puta u svojoj povijesti, imali prvoligaša, a s njim i svoju organiziranu navijačku skupinu. Zvonko i Josip bili su sitni, ali jednako važni kao i oni veći kamenčići, u stvaranju tog povijesnog mozaika.

Dvadesetak godina poslije stižu neki novi klinci i nova vremena. Dinamo je preimenovan u stari naziv – Cibalia, nebeskoplava boja uzela je primat crvenoj i bijeloj, stariji su navijači poticali mlade da preuzmu na sebe teret i čast navijanja, no nešto je ostalo isto: mukotrpna borba za prosperitet kluba i navijači koji ga pobožno štuju. Dado i Šima su mladići koji spletom čudnih oklonosti ostvaruju svoj san: približavaju se stupnju više u hijerarhiji Ultrasa. Izvjesni Bayro dovodi ih u bivšu kožaru gdje krema navijačke skupine revno radi na najljepšoj i najkompliciranijoj koreografiji otkad je kluba. Njih dvojica im svesrdno pomažu. Bayro upozna Dadu s cijelom ekipom, i oni ga odmah prihvate kao da se znaju sto godina. I to je bio jedan od razloga zbog čega je Dado volio taj navijački život i navijače uopće. Posebna je to vrsta ljudi koja živi u svom svijetu i većinom je neshvaćena od okoline, ali se međusobno jako dobro razumiju i vrlo lako komuniciraju. Naravno, to se odnosi na one prave, istinske navijače, a ne na ‘šminkere’ koji zalutaju u njihove redove samo radi vlastite promidžbe. Dado se stoga sasvim dade u izradu dvadesetmetarskog platna, zapostavivši djevojku Ninu koja se, kao i dvadesetak godina prije njegova majka, bunila što je neka druga ljepotica na njegovu pijadestalu – Cibalia. Ninino je razmišljanje donekle opravdano, jer nije ni prva ni zadnja koja se morala braniti ovakvim monologom: Sad je ‘samo da se vratimo u prvu ligu’, pa će biti, samo da se spasimo i ostanemo u prvoj ligi, pa samo da uđemo u ligu prvaka, stalno će biti nešto ‘samo’. To je, izgleda, sudbina žene navijača. Klub prije svih i iznad svega. Dado je zbog svoje požrtvovnosti prvi put išao navijačkim kombijem na utakmicu, a kao nagradu za pomoć dobio je i baklju koju je oduvijek želio i koju je obećao čuvati za neki poseban trenutak. A u glavi su mu odzvanjale riječi koje je Stoja rekao. ‘Baklja je uvijek u meni, a samo je nekad palim.’ Pa to je nešto što je i sam mislio, ali mu nikada nije palo na pamet da to tako sroči.

Na dan utakmice s Novaljom grad je gorio od iščekivanja. Vođa Dadine i Šimine skupine ispričao im je da je od ovoga bila bolja samo utakmica ’82., u vrijeme kad su gostujućim navijačima strah u kosti ulijevali Zvonko i Jole, momci iz Nazorovog. Ne rekavši ni riječi, Dado i Šima tada shvaćaju otkud tolika predanost Cibaliji – naslijedili su je. Na istoku su razmotali svoje golemo platno – živu razglednicu Vinkovaca i transparent “Za ovaj grad, za sva vremena.” Cibalia je opet osluhnula svoje navjernije i upisala uvjerljivu pobjedu. Što se dogodilo prilikom putovanja na uzvrat na Pagu, što je bilo s Ninom te kad se i zašto upalila i ugasila ona Dadina posebna baklja, to nećemo otkriti, ne iz sebičnih motiva, nego zato da što više ljudi uzme ovu divnu knjigu u ruke i proživi kraj kroz svoje oči i srce, ne kroz tuđe.

Vladimir Bakarić svojom se knjigom i načinom života bori za plemenitu misao i ideju, koja nije teško prihvatljiva zato što je neistinita, nego zato što je mnogi ne razumiju – navijači nisu huligani. Navijači su ljudi koje znaju voljeti i koji svoju ljubav usađuju u DNK vlastitoj djeci. Iz toga razloga vjerno oslikava istok i zapad Cibalijina stadiona i pokušava nam dati do znanja da takvi mali veliki ljudi svaki dan prolaze pored nas i, kao i svi, bore se za nešto što je njima sveto. Ovi će divni stihovi tomu posvjedočiti:

Što mi život nikad nije dao,

U tebi sam pronašao ja,

Ti si bila moja prva radost

Moja sreća, ljubav najveća,

Što mi život nikad nije dao,

U tebi sam pronašao ja.

Magdalena Mrčela

Izvor: Bakarić, Vladimir. Ljubav koja ne može proć’. Ogranak Matice hrvatske Vinkovci. Vinkovci: 2008.

Komentiraj