NOGOPIS Slobodni udarac – nogometne priče

Nikad nećeš vidjeti muškarce kako javno pokazuju emocije, osim u ratu i na utakmici. Rat je sranje, rat je smrt, ali nogomet je život. Radost zbog postignutog gola je čista sreća, malo je tako čiste sreće na ovom svijetu. (Boris Dežulović)

Znam da je to glupo, ali još kao klinac osjećao sam da me netko gleda dok igram, čak i kad sam potpuno sam nabijao loptu po vrućem asfaltu u zid garaže. Taj netko tko me uvijek gledao bio je moj jedini sudac i navijač, za njega – ili nju, nikad nisam vidio tko me gleda – izvodio sam sve akcije i davao golove, pred tim sam se očima sramio kad bih loše igrao. Ništa mi nisu značili ni karijera ni novac dok sam vjerovao da me netko gleda. (Boris Beck)

Dok ovo pišem, najveću mi nevolju stvara misao koji dio otisnuti crnim, masnim slovima, jer to podjednako zaslužuje i jedanaest izvrsnih autorskih imena, kao i jedanaest fantastičnih priča sabranih u knjizi “Slobodni udarac – nogometne priče.” Protivno pravilima struke i ponešto drugačije od običaja portala, neka autori ovaj put budu bold (često čujem da nije bitno što piše, nego tko piše), a naslovi priča italik (kažu i da italik zaokupi čitateljsku pažnju, pa neka bude. Knjiga je ionako, usput budi rečeno, izvađena iz dubine spremišta gradske knjižnice, nepravedno zaboravljena od većine, s neupečatljivom naslovnicom u sepiji, a zaslužila je bogme i vršišteću fotografiju, i bold, i italik).

Julijana Matanović – Udarac u psihuSvjetlan Lacko VidulićFinaleGoran Tribuson – Moj brat PuškašBorivoj Radaković -; GolJurica Pavičić – Opća povijest nogometaBoris BeckOtišao je kao pobjednikDelimir Rešicki – Maćuhice i laka konjicaGoran Nuhanović – CibalizacijaSimo Mraović – Bijeli anđeliBoris DežulovićBijela točka i Milana Vuković Runjić – Kotač sudbine ili kratki susret s Čakravartijem; to je čarobnih jedanaest koji izazivaju respekt, s gustim veznim redom satkanim od najjačih novinara i gorostasnih književnika, spretno zaokruženih Julijanom Matanović (napadačicom Šeki sa Šekularčevim nogama) i Milanom Vuković Runjić, koju bih ja zasigurno stavila na gol jer se izvrsno obranila od pokušaja više sile da je inkarnira u prosječna nogometaša.

Priče iz “Slobodnog udarca” još su jedan dokaz da nogomet nije stereotipan kakvim ga pojedini mediji i većina laika pokušava prikazati. Književnici i novinari nisu autori ove knjige samo zato što bolje od nas mogu uobličiti svoje misli – oni zaista i osjećaju nogomet, ne stereotipan, nego igrački i navijački. Nogomet se uvlači u njihove uspomene, tavane, sravnjene kuće, livade, rađaonice, ratove, terene, stadione, brakove, škole, povijest, klubove, kafiće, tikete, knjige. Budući da bi detaljan prikaz svake od jedanaest priča iziskivao previše prostora i čitateljske koncentracije, dopao me nezahvalan posao izbora jedne priče koju ću predstaviti, a nezahvalan je utoliko što sam na klupi ostavila i svog najdražeg pisca, i svog najdražeg novinara, no Opća povijest nogometa (u sedam slika) Jurice Pavičića najbolje je oslikala odliku koju svaki pravi navijač nosi u sebi – možeš zaboraviti rođendane, godišnjice, Valentinova, ali nikad, ama baš nikad, dok si pri zdravoj pameti, nećeš zaboraviti najvažnije utakmice na kojima si bio.

Priča započinje dolaskom maloga Kuzme i njegovih roditelja u kuću prijatelja kojima se rodio sin Kristijan, sredinom sedamdesetih godina. Dok je mali Kuzma igrao tombulu, odrasli su vodili žučnu raspravu o tadašnjem Hajduku, Hajduku koje je osvajao kupove i prvenstva, ali je igrao neatraktivno, točno koliko treba. Osamdesete su Kuzmini kupili prvi kolor-televizor pa se utakmica Arsenal – Valencia činila najljepšom na svijetu. Kuzma i otac željno su iščekivali četvrtfinale kupa prvaka s HSV-m, držeći karte za utakmicu kao trofej u dnevnom boravku. Majka je imala drugih briga: baka je oboljela, i iako se njeno šoltansko srce opiralo poput neke bodulske mazge metastazama koje su joj prošarale tijelo, none je naposljetku umrla, u utorak, dan prije utakmice s HSV-om. Sutradan je ulica bila prazna, bez žive duše. Tek kad je susjed Petar nepoznatom čovjeku rekao “Ispali smo”, Kuzma je putio prvu suzu toga dana. Osamdeset četvrte otišao je na prvo gostovanje, u Beograd na derbi sa Zvezdom. Hajduk je nadmoćno dobio utakmicu, a on i njegova ekipa batine.

U prvoj zgradi u koju su skrenuli zgrožena im je starica dala flastere, ručnike i cedevitu, jecajući “Opet će da bude ratavelim vam.” Devedesete je Tuđman došao na vlast, Srbi su digli bunu, Boban se pobio s policajcem na utakmici sa Zvezdom. Hajduk je svoju zvijezdu skinuo s grba na turneji u Australiji. Kuzmi je otac pokazao svoj stari dres, s V izrezom i špigeticom oko vrata, dres u kojem je igrao za Hajduk, pa ga ostavio i prihvatio se prihvatljivijeg života. Uskoro Kuzmi stiže poziv za vojsku. Mali je Kristijan, na čijem je krštenju bio prije 17 godina i slušao o Hajdukovoj igri, poginuo od raketnog bacača. A Kuzma je uz roditeljske suze i neznanje trudne djevojke Dijane otišao u rat. Otac ga ispraća uz riječi: “To ti je ka u balunu. (…) Nikad niko nije posta popularan zato šta je radija svoj posal. Kad bi išli na plac, na Hajduka, svi bi klicali Baki. Niko ne bi slavija Luketina, Šalova i Rožića. A koliko bi Luketin baluna prisika, i Šalov pritrča. Oni su utakmice dobivali, a samo se o Baki pričalo.”

Kuzma ratuje i razmišlja o nogometu da ne pobjegne od svega. Pri provjeri jedne od kuća u spaljenu selu nailaze na fanatičnog navijača Crvene Zvezde koji im prijeti da ne ulaze, držeći ručnu bombu. Kuzma se sklanja taman toliko da ne pogine, što njegovu prijatelju Mariju i Deliji ne uspijeva. Dok letim zrakom vidim Marijev začuđen pogled, vidim Zvezdaševa okrvavljena prsa i iza njega na zidu Savičevića, Savića i Boška Đurovskog. Ne gledamo mi više njih, sad oni gledaju nas, kao da je ovo izokrenuta utakmica. Rat je gotov, pobjeda je tu, vrijeme ide. Kuzmin i Dijanin sin Lovre igra za Hajduk. Za stolom se dogovara transfer, a menadžer mladiću govori sasvim drugačije misli od onih njegova djeda, Kuzmina oca (Nema livo-desno, gubit vrime, rušit tempo. Balun iz prve, u prostor, ne igra igrač koji ima balun, nego onaj koji nema. Nogomet je sistem, pojedinac se mora povrgnut kolektivu).

Još deset jednako sjajnih priča čeka vas u zbirci “Slobodni udarac”. Ako je Pavičićeva pripovijest u vama probudila uspomene, emocije, ponos ili barem interes, budite sigurni i da će vas ostale uvući u svijet koji na gol-liniji pleše na granici zbilje i fikcije, nogometa i književnosti. Prošetajte do gradske knjižnice, zagnjavite malo vrijedne knjižničarke, prošetajte s njima do zatvorenih spremišta, izvucite iz prašine knjigu u kojoj su ispisane mnoge od naših životnih priča. Možda se jednoga dana i sami uhvatite kako razmišljate o prošlosti u minutama utakmice, boli u koljenu, blijedoj slici Bake Sliškovića, Lake konjice i minulih ratova. U takvoj situaciji je, osim sjećanja, ova knjiga vaš najbolji suputnik.

Magdalena Mrčela

Izvor: Slobodni udarac – nogometne priče. Fraktura 2006.

Komentiraj