NOGOPIS Péter Esterházy: Njemačka u šesnaestercu

Dakle, ja tu igru igram i onda ako je samo gledam. Nikada ne mogu ni krajičkom oka baciti pogled na nju izvana. Ne gledam je da bih samo vidio, nego zato što ona jest.

Temeljna pozicija: prije sam postao nogometaš nego pisac.

Péter Esterházy
, jedan od najznačajnijih mađarskih pisaca (autor romana “Proizvodni roman”, “Pomoćni glagoli srca”, “Mala mađarska pornografija”, “Hrabalova knjiga”, “Pogled grofice Hahn-Hahn – Dunavom nizvodno”, “Žena”, “Harmonia caelestis”) počeo je kao nogometaš. Četvrtoligaš, doduše, no odmah ističe da ta odrednica nipošto ne smije biti podrugljiva, jer ona označava dobra igrača na razini četvrte klase. Njegov je mlađi brat dogurao znatno dalje, počevši u Honvédu, završivši u Panathinaikosu i mađarskoj reprezentaciji. Upravo je obiteljska “bolest”, nemogućnost da se ikad odmaknu od nogometa, tkala mnoge od priča iz romana “Njemačka u šesnaestercu.”

Sam naslov mogao je biti drugačiji. Iako autor spletom okolnosti putuje u Njemačku, prati njihov nogomet, kulturu, jezik i bȉlo nacije, uvjerljivije piše o zaluđenosti genijem Ferenca Puskása nego o, primjerice, njemačkoj sklonosti da zbog želje za redom i straha od raspada sustava poštuju instituciju suca. Djetinjim se čuđenjem čudi prijateljima koji su nogomet smatrali prizemnom igrom, a još više ljudima-raritetima koji ne navijaju za svoju zemlju ili svoj klub. Kako god bilo, utakmica se smije gledati samo u svojstvu navijača! Koliko sam prezirem estete koji mogu uživati u ljepoti neovisno o rezultatu! Osobno sam postao sve bezvoljniji navijač, čemu je zacijelo pridonijelo i besprimjerno srozavanje mađarskog nogometa. Vjerojatno se mnogi od nas mogu poistovjetiti s njim. Gledati a ne navijati za nekoga, ne smatrati nekoga tih 90 minuta našim, teško je, gotovo nemoguće. Da ne govorim o slučajevima frustracije kad se vaš klub uporno srozava i igrom i rezultatima, a vi u svom bijesu i dalje svim srcem navijate za njega. Znate ono – ja ne mogu drugo nego da ga volim… Esterházy uočava zanimljivu paralelu: Navijač zna sve, on nije blesav, duboko u sebi zna koje su šanse realne, samo što ih namjerno zanemaruje. Biti navijačem isto je što i pjesnička egzistencija.

Zaluđenost nogometom u obitelji ne prolazi neopaženo. Njegova lihtenštajnska teta zato mu je nabavila karte za utakmicu Lihtenštajn – Engleska. Esterházy Beckhama gleda kao božanstvo: Kao da sam se našao na osam metara od samog Joycea. Ili Balzaca. Što i nije tako loše: moji duhovni obzori sežu od Bechama do Balzaca. Primjećuje da su Englezi nositelji današnjeg europskog sustava vrijednosti: večer prije će porazbijati Zuuml;rich, a na utakmici će pljeskati dobrom udarcu protivnika. Huliganizam i fairness u jednom. Razmišlja o ulozi nogometa u duhu države. U svakom slučaju, ja ću se svakako pretvarati da pretpostavku prema kojoj se zemlja može upoznati po njezinu nogometu, doista smatram istinitom. (…) Mogu oni dakle biti i Nijemci, odnosno njemački nogometaši i pouzdani majstori zanata, vodonoše, protestantska etika plus kapacitet pluća, no nasuprot njima Mađari su zaljubljenici igre, jer oni naprosto plešu nogomet, a kao takvi, pomalo su čak i rapsodični… Može li se ista formula primijeniti i na našu državu i nogomet? Reprezentacija se otuđila od naroda, narod se sve više, ojađen, otuđuje od države? Rapsodičan ples raskoši naših mladih talenata gubi korak u klinču s korupcijom i shvaćanjem sporta kao posla koji stvara novac, a ne umjetnosti koja stvara ponos i slavu?

Autor i u potragu za ljubavlju uključuje najvažniju sporednu stvar na svijetu. Pojam ljubavi bili su mu Karlo i Mari, par koji je dugo vremena bio dio njegova života. I kad je Mari znatno ostarjela, ostala mu je ideal žene. Razumjela je nogomet. Jer, nije bila riječ samo o tome da sam zaljubljen u tu ženu, nego sam na neki način bio siguran u to da strastvena ljubav za nogomet pruža određenu sigurnost, sigurnost i potporu; činilo mi se da je to ono što štiti pa i podupire njih dvoje.

Čini se da je i Esterházyjeva knjiga podlegla tijeku života, pa se često može uočiti njegov strah pred starosti, koja nije objektivna starost, nego starost za nekoga tko želi zauvijek igrati nogomet, a on je, koliko god svevremenski i divan, ipak i zastrašujuć – igrač ima svoj rok trajanja. Što je manje na terenu, pisac je to više u svojim mislima, bilješkama i pjesničkim promišljanjima, strujama svijesti koje su ponekad i teške za pratiti. No jaka misao-okosnica čitave knjige, a i njegov položaj u svijetu, objašnjava mnogo: Temeljna pozicija: prije sam postao nogometaš nego pisac. Tako to biva. Igrač se kad-tad udalji s terena, postane trener, ili navijač, ili pisac, ili bilo što drugo. Nogomet nosi u sebi kao prvu ljubav, prenosi ga svojoj djeci, pokušava papiru dati miris terena, genijalnost dodavanja, sreću nakon gola. Ako je Esterházy i bio četvrtorazredni nogometaš, kao pisac je zasigurno napredovao u viši rang. Rang u kojem smiješ igrati dokle god si živ, nadahnut i čitan.

Magdalena Mrčela

Izvor: Esterházy Péter. Njemačka u šesnaestercu. S mađarskog prevela Xenia Detoni. Fraktura, 2006.

Komentiraj