NOGOMETNO ČUDO S GITAROM: Rockerski vođa nacije

Objavljeno u Nacionalu br. 657, 2008-06-16

Selektor Slaven Bilić pokazao je kako nogomet u Hrvatskoj nije samo lijek za nacionalne frustracije, nego hedonistička zabava i odmak od politike

Kao nikad dosad, Slaven Bilić bio je iznimno nervozan prije i tijekom prošlotjedne utakmice s Njemačkom. Nije bila u pitanju samo važnost utakmice i pobjede, nego i status Bilića i svega onoga što on predstavlja u Hrvatskoj. Samo nekoliko dana prije, nakon utakmice protiv Austrije, Bilić se prvi put otkako je selektor suočio s medijskim i navijačkim optužbama da reprezentacija nije igrala dobro, kao što nije igrala dobro ni u prijateljskim utakmicama posljednjih mjeseci, i prvi se put pojavila mogućnost da Bilić u slučaju poraza ipak bude proglašen samo jednim u nizu izbornika koji su pokušali, ali nisu uspjeli ponoviti uspjeh reprezentacije iz 1998. i slavu Miroslava Blaževića. Srećom, to se nije dogodilo, ali Hrvatska time nije postigla samo sportski uspjeh. Zahvaljujući Biliću, Hrvatska se pokazala nacijom u kojoj nogomet ne služi samo kao instrument šovinističkih ispada, sredstvo neumjerene samohvale, lijek protiv frustracija i kompleksa manje vrijednosti, nego da nogomet i u Hrvatskoj služi onomu čemu služi u većini europskih zemalja, a to su hedonizam, odmicanje od politike, odmicanje od nacionalnih i inih fobija itd.

Da nema Bilića, ne bismo znali da je to u Hrvatskoj moguće, jer se u Blaževićevo vrijeme smatralo normalnim da nogometna reprezentacija služi politici HDZ-a. Nije daleko od toga otišao ni njegov nasljednik Mirko Jozić, koji je rekao da je suđenje generalima suđenje cijeloj Hrvatskoj, Otto Barić pribojavao se homoseksualaca, a Zlatko Kranjčar 2002. je, kao član HDZ-a, izjavljivao: “Moj glas je za Pašalića, iako nemam ništa ni protiv Sanadera.” Vođe uspješnih reprezentacija narod uvijek slijedi, pa su i izjave naših izbornika bile prihvaćane s velikim odobravanjem. Srećom, sada se Bilićeve izjave jednako tako prihvaćaju s velikim odobravanjem, ali one su prepune tolerancije i uzajamnog uvažavanja, bez utjecaja politike i religije. Bilić sigurno nikoga nije natjerao da promijeni političko razmišljanje ili glazbeni ukus, ali ga je natjerao da tolerira svakoga tko je drukčiji.

Nedvojbeno je Bilić svojim prvim izjavama i ponašanjem nakon što je izabran za izbornika izazivao čuđenje u Hrvatskoj. Posebno među nogometnim navijačima koji su 1998. slavili reprezentaciju trivijalnim pjesmuljcima “Djevojka sa sela” i “Mare i Kate”, a novi izbornik kaže da obožava grupu Iron Maiden i da je fasciniran vođom grupe Steveom Harrisom. Pa kakav je to izbornik kojeg pokreću pjesme koje nisu otpjevane na hrvatskom, a u njima se ne spominje Domovinski rat, i tko su uopće ti Iron Maiden? Bilićeva čvrsta odluka da nikome ne podilazi, ni javnosti, ni svojim nogometašima, ni političarima, već je tada, prije dvije godine, bila pozitivan znak. Naravno, sve bi to nestalo u sekundi da reprezentacija nije od početka imala dobre rezultate, ali kako su se nizale pobjede, tako je i Bilić davao, za hrvatsko podneblje, sve hrabrije i hrabrije izjave koje su bile trajno prihvaćane.

Odmah na početku odmaknuo se od politike, osobito od svega desno od centra. Otvoreno je rekao da mu je otac bio blizak sa Savkom Dabčević-Kučar i HNS-om, da je i on na prvim izborima glasovao za HNS, te se nije htio dublje očitovati o politici, političarima i strankama nakon tog vremena, osim dajući općenite ocjene. Postao je prvi izbornik koji je, između redaka, rekao da nema ništa zajedničko s vladajućim HDZ-om i njegovom desničarskom politikom ili, kako hadezeovci vole reći, politikom desnog centra. Odmah je rekao kako su njegovi idoli Che Guevara i Bill Clinton, i to zbog poštenih i moralnih stavova u politici. Kakav li je to šok morao biti za sve one koji su čuli za Che Guevaru po tome što je prijateljevao s Fidelom Castrom, što znači da mora da je bio teška komunjara, a za Billa Clintona po tome što je spavao s djelatnicom Bijele kuće. Bijele, a ne javne. Bilić je poslije otvoreno rekao da je socijalist, što ne znači automatski da je komunist, te da je vjernik iako je socijalist. Tom izjavom učinio je više za politički odgoj mladih, ali i onih malo starijih, nego kompletna lijeva politička scena u Hrvatskoj. U zemlji u kojoj je bilo normalno da uspješni sportaš kaže da se prije nastupa osjeća kao njemački vojnik prije napada na Staljingrad, Bilić je bio čudo, ali malo tko mu je zamjerio zbog tih izjava.

Samopouzdanje u javnim istupima davali su mu početni uspjesi reprezentacije, ali ključni događaj bio je u rujnu 2006. kada je, samo nekoliko dana prije neizmjerno važne utakmice u Moskvi protiv Rusije, kaznio tri igrača jer su noć proveli u narodnjačkom klubu Fontana. Darijo Srna, Ivica Olić i Boško Balaban viđeni su u pet ujutro u klubu i automatski su suspendirani. U tih nekoliko dana Bilić je hodao po rubu, prigovaralo mu se “da su viđeni u rokerskom klubu, sigurno ih ne bi kaznio”. Da reprezentacija i bez ove trojice nije odlično igrala protiv Rusije, možda i ne bi preživio pokušaj linča. Ipak, sve je završilo kao u kakvom romanu za koji ne vjerujete da se može dogoditi u zemlji poput Hrvatske. Igrači su se ispričali, Bilić ih je poslije ponovno pozvao u reprezentaciju i rekao da mogu slušati glazbu kakvu god žele jer ga zanima samo disciplina. Kad su ga tog trenutka igrači počeli respektirati, počela ga je respektirati i hrvatska javnost, pa i mediji. Posljednjih godina ženski magazini puni tračeva o preljubima i razvodima niču kao gljive poslije kiše, a vijest o razvodu Slavena Bilića, jedne od najpopularnijih osoba u Hrvatskoj, trebala bi biti hrana za narodne mase koju bi im ti magazini servirali na tanjuru. Ipak, respekt prema Biliću toliki je da se o tom razvodu pisalo tek da se dogodio i da se Bilić odselio od obitelji. Nije to problem samo Hrvatske, u cijeloj Europi tabloidi se bave privatnim životom poznatih sportaša, tako da je Bilić uspio gotovo nenemoguće, natjerati medije da ne ruju po njegovu privatnom životu.

Sasvim suprotno, Bilića mnoge žene smatraju izrazito seksipilnim muškarcem i ženski magazini, koji proučavaju ženska razmišljanja, znaju da bi bilo kontraproduktivno negativno pisati o njegovu privatnom životu. Rezultat oduševljenja Bilićem bilo je svrstavanje javnosti na njegovu stranu u sukobu s predsjednikom HNS-a Vlatkom Markovićem, koji je kalkulirao s povećanjem plaće Biliću u novom ugovoru koji je morao potpisati. Na jednoj strani Bilić, a na drugoj Marković, poznat po izjavi da je Dinamo postao prvak jer je najhrvatskiji klub i koji je tvrdio da neće biti tragedija ode li Bilić iz reprezentacije. Kao nikada prije, javnost i mediji borili su se da Bilić potpiše novi ugovor i ostane izbornik, da reprezentaciju vodi netko tko ne mjeri hrvatstvo izrazima velik, veći i najveći. Pritom je svoje hrvatstvo Bilić dokazivao drugačije, kao kad je engleskim novinarima rekao da im reprezentacija igra “usrano”. Kao da je studirao marketing, na fini način pokazao je da mala Hrvatska može udariti čvrgu velikim Englezima, što je oduševilo i ljevicu i desnicu u Hrvatskoj.

Potkraj prošle godine, kada je vidio da mu je imidž u javnosti gotovo nedodirljiv, Bilić je pažljivo birao riječi, ili je šutio, u nekoliko vrlo nezgodnih situacija. Nije komentirao angažman Nike Kovača u predizbornoj kampanji HDZ-a jer je to bilo vrijeme priprema hrvatske reprezentacije za ključne utakmice kvalifikacija za Euro. Kad su se igrači otprilike u isto vrijeme zapitali zašto se više ne pušta Thompsonova pjesma na utakmicama reprezentacije u Hrvatskoj, Bilić je stao uz njih i rekao da nema ništa protiv toga da reprezentativci slušaju Thompsonove pjesme. Znajući da se približava Europsko prvenstvo, gdje reprezentaciji treba jedinstvo, nije htio isticati sebe i prilagodio se reprezentativcima. Njegov odgovor bio je drugačiji. Napisao je tekst za navijačku pjesmu “Vatreno ludilo” koju je izvela njegova grupa Newera. U stilu grupe U2 videospot su snimili na terasi kina u Splitu, kao što su i U2 snimili videospot za pjesmu “Where the Streets Have No Name” na krovu jedne zgrade. Videospot je režirao Radoslav Jovanov Gonzo, koji se proslavio snimanjem videospotova za grupu Psihomodo pop, a u njemu nema plitke nacionalne ikonografije kako bi navijači bili dovedeni do ekstaze. Nema veze što pjesma nije postala hit, Bilić je barem pokazao da navijačko ludilo ne mora uvijek biti nasilno i šovinističko.

Komentiraj

Source:Dean Sinovčić