NOGOMETNA IKONA: Najveća legenda argentinskog nogometa

Jedno je jasno, kad se prezivaš skoro kao doktor Ivo, a ličiš na Tomu Bebića, moraš bit velik. Iako nema nikakve veze sa rezultatima 7:6,7:6, 7:6 a ni ne posjeduje hitove poput “Marčelina” i “Tu tu auto vrag ti piz odnija’” naša nogometna ikona bi za sve nas sasvim sigurno bila kult ličnosti u sportskim okvirima da je kojim slučajem rođena u Lijepoj našoj.

“Najbolji na svijetu već je igrao u Rosariju, a to je bio čovjek po imenu Carlovich” – izjavio je svojevremeno Diego Maradona prilikom dolaska u Newells Old Boyse.

Thomas Felipe Carlovich poznatiji kao “El Trinche” rođen je 20. travnja 1949. godine, u Rosariju. Njegov otac Mario, vodoinstalater po struci, je poput mnogih drugih Hrvata nakon drugog svjetskog rata emigrirao iz Jugoslavije. Trinche je imao teško djetinjstvo. Njegova prva lopta bila je izrađena od starih krpa, a budući da nije imao patike igrao je bos.Upornost i talent doveli su ga do toga da zaigra za Rosario Central za kojeg debitira 1969. godine u prijateljskoj utakmici protiv Peñarola. Nakon što je odigrao samo jednu službenu utakmicu u prvoj profesionalnoj sezoni napušta matični klub.

Njegov uspon započeti će u jednom manje poznatom nogometnom klubu iz Rosarija, u Central de Córdobi. Odmah u prvoj sezoni biti će jedan od najzaslužnijih za ulazak kluba u drugu ligu (1973. godine), a isti uspjeh će ponoviti i devet godina poslije, te će postati miljenik navijača i legenda kluba. Događaj koji će ga proslaviti i gurnuti u legendu zbio se 1974. godine kada je uoči Svjetskog prvenstva u Zapadnoj Njemačkoj argentinska reprezentacija gostovala u Rosariju. Savez je odabrao najbolje igrače iz grada koji će se suprotstaviti nacionalnoj selekciji. Trinche je tada zaigrao za svoj grad s Kempesom, Zanabriom, Killerom i drugima.

“El trinche” Carlovich je na toj utakmici kontrolirao loptu s gotovo nemogućom spretnošću kojom je dovodio reprezentativce do ludila.

Potez kojim je oduševljavao navijače Central Cordobe sada je pokazao cijeloj Argentini.

Vodio bi loptu, stao bi na nju, te bi je provukao kroz noge protivničkom igraču, a nekad i dvaput zaredom. Mnogi su komentirali da su njegovi pokreti bili protiv zakona gravitacije, te su se pitali: “dovraga, kako to radi?” Njegovim “tunelima” nije bilo kraja, a momčad grada Rosarija na kraju prvog dijela utakmice vodila je 3:0. Stoga je izbornik Vladislao Cap zamolio svog kolegu s druge strane da u nastavku ne uvodi Carlovicha, što je ovaj i prihvatio.

Nepotrebno je reći da je “El Trinche” postao najtraženiji igrač nakon te spektakularne večeri. Legenda kaže da je nakon utakmice dobio ponudu da se pridruži reprezentaciji u nastavku priprema, ali nije otišao s busom u Buenos Aires jer je već prije dogovorio ribolov sa svojim prijateljima. Ovaj mit će dodatno učvrstiti i činjenica da je Trinche odbio potencijalne transfere u inozemstvo jer nije htio napustiti svoju rodnu Argentinu.

Jednom je izjavio: Uvijek sam igrao isto, s istim željama. Mogao sam otići u Francusku ili u Cozmos, i to bi mi zauvijek promijenilo život. Ipak, igrati za Central Cordobu za mene je bilo kao da igram za Real Madrid.

Možda je cijeli mit oko njega pretjeran, ali istina je ta da je Trinche bio jedan od onih igrača koji su igrali srcem, voljeli su igru, ali ne i profesionalizam. Upravo zbog toga nikad nije ispunio svoj puni potencijal.

Kada je Carlovich igrao tijekom 1970-ih, nogomet nije bio globalizira kao danas. Stoga video arhive njegovih izvedbi možete lako naći kao i snimke Lockness čudovišta ili Jetija. Oni koji su ga gledali s loptom u nogama reći će da je bio spoj Fernanda Redonda i Juan Riquelmea.

Za legendarnog Jorge Valdana, Trinche je bio čaroban, simbol romantičnog nogometa koji praktično više ne postoji. Jose Pekerman govori da je on najveći igrač kojeg je ikad gledao. Victor Bottaniz je jednom izjavio da je “igranje protiv njega mučenje i zadovoljstvo”, a FlacoMenotti smatra da je Trinche imao igrački gen Rosarija, gen koji Leo Messi danas pokazuje svijetu.

Uprava Central Cordobe plaćala je Trincheu određeni postotak za svaki “tunel” koji bi napravio na utakmici, a navijači su mu često znali dobacivati s tribine “napravi dvostruki tunel, napravi dvostruki tunel!”. Kad je primio loptu, već je znao što će učiniti. Ono što se nije znalo je to da će ga jedna prijateljska utakmica pretvoriti u jednu od najvećih legendi u povijesti argentinskog nogometa.

Joško Listeš

Komentiraj