NJEMAČKO-FRANCUSKI PLAN: Demokracija žrtvovana radi eura

Objavljeno u Nacionalu br. 824, 2011-08-30

Dogovor Merkel-Sarkozy temelj je novog vala europskih integracija koje smanjuju ingerencije nacionalnih vlada

Da su Nijemci manje štedjeli, a Grci manje trošili, eurozona ne bi ušla u krizu, pa je utoliko koncept Angele Merkel i Nicolasa Sarkozyja o postupnu uvođenju zajedničke ekonomske politike za sve države Unije logičan. No Nijemci se ne žele ponašati kao Grci, a ni Grci nemaju namjeru biti kao Nijemci – tako da bi plan za spas eura mogao biti i nacrt za raspad Europske unije”, tim je riječima Financial Times komentirao dogovor francuskog predsjednika i njemačke kancelarke o europskoj ekonomskoj strategiji. Ako Merkel i Sarkozy ostvare svoj naum, a to im uglavnom polazi za rukom, već od sljedeće godine 17 europskih država kojima je valuta euro koordinirat će ekonomske politike, u ustavima će se obvezati na smanjenje proračunskog deficita, a vjerojatno se i zadužiti preko zajedničkih euroobveznica.

TAKVA “NOVA UNIJA” iz vizije Njemačke i Francuske trebala bi biti integriranija nego ikad prije, s nikad jačim euroinstitucijama ovlaštenima da kontroliraju financijsko ponašanje nacionalnih vlada i tako spriječe izbijanje novih dužničkih kriza u eurozoni. “Euro nije samo valuta, to je skup pravila, obveza i discipline koje svatko tko tu valutu upotrebljava mora prihvatiti. Upravo zbog toga rigidno ću inzistirati na poštovanju tih pravila i ona će biti obvezna za sve”, rekao je francuski predsjednik Sarkozy nakon susreta s Merkel. Njihov dogovor je logičan pokušaj da se ispravi pogreška učinjena još 2001. kad je euro uveden, a na koju su više puta upozoravali ekonomisti, tvrdeći da je nemoguće održati zajedničku valutu i monetarnu politiku u zajednici država s različitim stupnjem ekonomskog razvoja i autonomnim vođenjem fiskalne i ekonomske politike. Taj problem najbolje je sažeo bivši predsjednik američke središnje banke Fed Allan Greenspan ustvrdivši da eurozona ne može opstati dok “obuhvaća 17 država potpuno različitih kultura, gdje na sjeveru proizvode i štede, a na jugu troše i zadužuju se preko svojih mogućnosti”. Plan Angele Merkel i Nicolasa Sarkozyja jest da se te mentalitetske razlike između “marljivih sjevernjaka” i “rasipnih južnjaka” smanje, i to pod kontrolom europskih birokrata. Prvi bi trebao biti Herman Van Rompuy, bivši belgijski premijer i predsjednik Europskog vijeća – tijela koje će dobiti ovlasti kontrolirati pridržavaju li se nacionalne vlade pravila financijske potrošnje. Takva mogućnost – da neki europski dužnosnik, izabran konsenzusom političkih elita velikih država, ima mogućnost kontrole nad legitimno izabranim čelnicima nacionalnih vlada, zapravo je najbolja metafora “Nove Unije” koju predlažu Njemačka i Francuska.

DOGOVOR ANGELE MERKEL i Nicolasa Sarkozyja mogao bi biti zapamćen kao temelj novog vala europskih integracija, ali taj plan ima i nekoliko ozbiljnih nepoznanica. Prva je u vezi s ekonomskom pozicijom u kojoj se Europa nalazi. Ključni zahtjev Njemačke dosad je bio taj da sve države eurozone koje traže financijsku pomoć moraju provesti oštre reforme u vezi s rezanjem javne potrošnje. Takav stav je i temelj najava o tome kako će se od država članica eurozone tražiti da u svoje ustave ugrade odredbe o ograničenju proračunskog deficita po uzoru na Njemačku. Takav plan u sebi sadrži ozbiljnu nelogičnost, na što je nedavno upozorio i George Soros: “Nijemci imaju čudne makroekonomske ideje. Žele da ostatak Europe slijedi njihov primjer, ali to je nemoguće. Nijedna država ne može imati golem trgovinski suficit, poput Njemačke, a da ostale države nemaju deficite.” Problem je u logici – ako Nijemci imaju veći izvoz od uvoza, netko drugi mora imati veći uvoz, a samim time i deficit. Nemoguće je da sve europske države imaju uravnoteženu trgovinsku bilancu, pa i državni proračun, osim da svi zajedno ostvaruju suficit u trgovanju prema trećim državama – u Sjevernoj i Južnoj Americi, Aziji i Africi. Zbog toga mnogi stručnjaci upozoravaju na to da je njemački pristup rješavanju krize neostvariv jer gospodarstvo ne može rasti bez potrošnje. “Kad svi pokušavaju biti kreposni, ekonomija stagnira”, zapisao je početkom 20. stoljeća američki ekonomist J. M. Keynes, a čini se da se upravo to dogodilo u Europi u drugom tromjesečju ove godine kad je gospodarski rast bio 0,2 posto. Za njemačke političare poučno bi moglo biti to što je u istom razdoblju Njemačka zabilježila rast od samo 0,1 posto.

ZATO MNOGI ekonomisti smatraju da nametanje restrikcija u potrošnji posrnulim državama na jugu Europe neće imati nikakva efekta ako se ne poveća i unutarnja potrošnja onih na sjeveru. Jedno od najvažnijih izvorišta krize, naime, bila je upravo vrlo velika sklonost štednji stanovnika industrijski razvijenih država sjevera Europe. Raspolažući golemim kapitalom od te štednje, tamošnje banke novac su plasirale na tržišta ekonomski i industrijski nerazvijenijih država na jugu. Golema dostupnost jeftina novca stvorila je na jugu rast potrošnje i povećanje prodaje roba proizvedenih na sjeveru. Dok je funkcionirao, sustav je i za sjever i za jug bio koristan. Sjevernjaci su dobili rast zaposlenosti i profit od kamata, a južnjaci mogućnost da poboljšaju životni standard iznad realnih mogućnosti. Problem je nastupio kad su dugovi postali preveliki da bi ih južnjaci mogli vraćati, a vlade sjevrenih država, poput Njemačke, shvatile da bi ušteđevine njihovih građana, kroz kredite plasirane na jug, mogle biti ugrožene. Takvu međuovisnost juga i sjevera rijetki stanovnici EU danas su spremni uvažiti, a upravo je to i glavna prepreka pronalasku dugoročno održiva načina izlaska iz krize.

MNOGI SMATRAJU da bi to mogle biti euroobveznice, zajedničke obveznice cijele eurozone koje bi zamijenile obveznice koje samostalno izdaju države članice. Njihovo uvođenje vjerojatno bi pomoglo državama poput Portugala i Grčke, ali cijenu bi platile Njemačka, Nizozemska i druge razvijenije države koje bi plaćale veće kamate na obveznice nego sada. Procjenjuje se da bi samo Njemačku uvođenje takvih obveznica stajalo 1,6 posto BDP-a godišnje. Angela Merkel, zbog protivljenja koalicijskog partnera Liberalne stranke, zasad oštro odbija bilo kakvu mogućnost uvođenja takvih obveznica. Ipak, analitičari procjenjuju da je to protivljenje motivirano predstojećim izborima u Njemačkoj sljedeće godine, te da će Njemačka prije ili poslije morati na to pristati. Teško je zamisliti da bi neke države članice eurozone mogle pristati na to da im se nametnu obveze i ograničenja u vođenju ekonomske politike, a da im se ne omogući pristup jeftinijem kapitalu. Ipak, čak i uz uvođenje euroobveznica, plan Angele Merkel i Sarkozyja jamačno će imati puno protivnika. Nametanje oštrih fiskalnih pravila u većoj je mjeri kulturalno nego političko pitanje. Financijska povijest većine europskih mediteranskih država, uključujući i Francusku koja se sada zalaže za financijsku odgovornost, povijest je rasipnosti, pretjerana zaduživanja i bankrota. Prvi zabilježeni financijski balon u povijesti zabilježen je u Francuskoj. Još u 17. stoljeću talijanske obveznice bile su na glasu kao riskantne zbog velike mogućnosti neispunjenja, a Španjolskoj ni goleme količine zlata iz kolonija u Srednjoj i Južnoj Americi nisu pomogle da izbjegne bankrot. Dapače, bankrot neke europske države, danas nezamisliv događaj što ga europski politički lideri žele spriječiti po svaku cijenu, dogodio se prije nešto manje od 20 godina u Rumunjskoj. Tradicionalna metoda oporavka za države južne i istočne Europe bila je devalvacija nacionalne valute, ali kad su te države pristupile euru i izgubile mogućnost devalvacije, nastupili su problemi. Upravo zato ključno je pitanje: mogu li se te države, odnosno njihovi stanovnici danas naučiti ponašati odgovornije? U to je teško povjerovati i to je zapravo glavni nedostatak njemačko-francuskog plana. Iako, ni vjerodostojnost tih država nije savršena. Baš su Njemačka i Francuska 2002. bile prve države koje su prekršile odredbe o dopuštenu proračunskom deficitu, a slijedile su ih sve ostale. Korisno se prisjetiti i da je euro najnedemokratičniji dio EU: Šveđani i Danci jedini su narodi EU koji su imali priliku na referendumu glasovati o uvođenju eura i to su odbili. Izuzme li se Francuska, gdje je 1992. vrlo tankom većinom na referednumu usvojen Sporazum iz Maastrichta – temeljni dokument za uvođenje eura – u svim ostalim državama euro je uveden odlukama parlamenta. Prema tome, ako je euro, kako kaže Sarkozy, “skup pravila, obveza i odgovornosti koje moramo poštivati”, nije li naivno očekivati da će te obveze države poštivati samo na temelju dogovora svojih političkih elita.

KOREKTIVNI FAKTOR trebale bi stoga biti europske institucije, birokrati neovisni o izbornom ciklusu i rejtingu među biračima. Kako bi taj novi sustav mogao izgledati, vidjelo se prošlog tjedna u Italiji kad je Corriere della Sera objavio dokumente iz kojih se vidi kako je Silvio Berlusconi svoj golemi paket rezanja proračunske potrošnje donio tako što je prepisao preporuke Europske središnje banke, čijeg će čelnika Jean-Claudea Tricheta uskoro zamijeniti Talijan Mario Draghi. Oporbene stranke prosvjedovale su da je apsurdno da se dugoročne odluke o rezanjima troškova u strateški važnim granama poput obrazovanja i znanosti donose na temelju mišljenja europskih birokrata koji za svoje odluke ne snose političku odgovornost. Jer, kako je zaključio Sony Kapoor, direktor financijske konzultantske kuće Re Define, za vlade europskih država posla ima sve manje: “Oduzmete li vladi ovlasti da vodi monetarnu politiku, a onda i ovlasti da vodi fiskalnu politiku, čime bi se još trebala baviti? Pravosuđe je formalno autonomno, ali ograničeno golemom europskom pravnom stečevinom, pa ispada da je jedini preostali dio državne politike vezan uz vanjske poslove. Nešto je bitno neugodno u ideji da demokratski izabrani premijeri suverenih država budu svedeni na razinu ministara vanjskih poslova.” Merkel i Sarkozy očito znaju kakvu Uniju žele. Sad im samo preostaje da u to uvjere i ostatak Europe. Ne uspiju li u tome, današnji financijski deficit vrlo bi brzo mogao prerasti u deficit demokracije, a taj minus mogao bi ugroziti same temelje Europske unije puno više nego financijska kriza kroz koju danas prolazi.

Komentiraj

Source:Marko Biočina