Njemačku je 2021., kao i ostatak svijeta, obilježila borba protiv pandemije, no u najvećoj zemlji Europske unije nastupila je i nova politička era: nakon 16 godina na čelu vlade, kancelarka Angela Merkel otišla je u mirovinu.

Početak godine obilježio je optimizam zbog početka procesa cijepljenja građana protiv koronavirusa, koji je u domovima za starije počeo još krajem prošle godine. Zemlja se nalazila u blokadi i sve nade su polagane u cijepljenje.

Ono što tada nitko nije mogao očekivati, gotovo godinu dana kasnije zemlja se još uvijek nalazi u procesu cijepljenja i to ne samo za dodatno cijepljenje tzv. booster dozom, nego s još uvijek mnogo onih koji još nisu primili ni prvo i drugo cjepivo. Intenzitet cijepljenja sporiji  je od očekivanog, a početkom pretposljednjeg tjedna u godini u Njemačkoj je u potpunosti bilo cijepljeno svega 70,3 posto stanovništva, iako cjepiva cijelo vrijeme u zemlji ima dovoljno.

Početkom godine zemlja se suočavala s drugim problemom, manjkom doza cjepiva protiv koronavirusa i optužbama na račun vlade da se nije pobrinula za dovoljne količine cjepiva.

Prvih nekoliko mjeseci cijepile su se samo ugrožene skupine. No do ljeta se svatko tko je to htio mogao cijepiti i tada su vladajući, u tom trenutku još uvijek demokršćansko-socijaldemokratska vlada na čelu s Angelom Merkel, počeli prvo glasno razmišljati i zatim uvoditi ograničenja za one koji još nisu cijepljeni.

Prvo su ukinuta besplatna testiranja, a zatim je sve više ograničavan pristup onima koji se nisu cijepili odnosno to ne žele.

Nova socijaldemokratsko-zeleno-liberalna vlada, koja je vlast preuzela početkom prosinca, suočena s pogoršanjem epidemiološke situacije, počela je odmah, s većinom u Bundestagu, mijenjati mjere. Jedan od prvih zaključaka nove vlade nakon preuzimanja vlasti bio je: cjepiva je opet premalo.

Razlog je omikron varijanta virusa, protiv koje je kao glavno oružje novi ministar zdravstva Karl Lauterbach preporučio treće cijepljenje. No za to, kako je rekao, nema dovoljno cjepiva na skladištima. Situacija kao i na početku godine.

Pad Armina Lascheta…

Ništa nije ukazivalo na to da bi najveći izazov za novu vladu nakon izbora održanih krajem rujna opet mogla biti borba protiv pandemije. Tijekom predizborne kampanje pandemija gotovo da i nije bila tema. Uglavnom se govorilo o borbi protiv klimatskih promjena čemu su, osim sve jačeg pokreta „Fridays for Future“, doprinijele i katastrofalne poplave koje su usred ljeta pogodile zapadne dijelove Njemačke.

Te su poplave bile katastrofalne i za rejting Armina Lascheta, nesuđenog nasljednika Angele Merkel, kojeg su kamere uhvatile kako se dobro zabavlja i smije obilazeći poplavom pogođena područja i to u trenutku dok predsjednik Njemačke Frank-Walter Steinmeier drži komemorativni govor. Najkasnije u ovom trenutku Laschetu više nitko nije davao ozbiljnije izglede za pobjedu na parlamentarnim izborima u rujnu.

Laschetova mukotrpna borba za vlast počela je početkom godine s tijesnom pobjedom na izborima za predsjednika Kršćansko-demokratske unije (CDU). Nakon toga, isto se tako mukotrpno, u konkurenciji s predsjednikom sestrinske Kršćansko-socijalne unije (CSU) Markusom Soederom, izborio za poziciju kancelarskog kandidata demokršćanske Unije CDU/CSU. Već tada je mnogima bilo jasno da Unija sa Soederom ima mnogo veće šanse, no prevladalo je pravilo veće i jače stranke unutar Unije.

Istodobno s Laschetom još je jedna zvijezda predizborne kampanje, dopredsjednica stranke Zeleni Annalene Baerbock, krenula u sunovrat nakon brojnih negativnih napisa u medijima koji su se uglavnom odnosili na prepisane dijelove njezine svježe objavljene autobiografije. Baerbock je bila kandidatkinja Zelenih za kancelarku, no plagiranje dijelova autobiografije koštalo ju je glasova birača.

…i uspon Olafa Scholza

Za to vrijeme u pozadini je radio kandidat kojem početkom godine nitko, pa ni vlastita stranka, nije davala previše izgleda na izborima za Bundestag. No vicekancelar i ministar financija Olaf Scholz utjelovio je ono što su njemački birači željeli: kontinuitet politike Angele Merkel, koja se nakon izbora povukla iz politike.

Unatoč različitim stranačkim bojama pokazao je odlike koje su kancelarki priskrbile popularnost među njemačkim građanima: staloženost, analitički pristup problemima i oslanjanje na najbliže suradnike. S njome je dobro surađivao kao ministar financija u njenoj koalicijskoj vladi.

SPD je 26. rujna tijesno pobijedio pred Unijom CDU/CSU na parlamentarnim izborima, no ni socijaldemokratima ni Uniji pobjeda nije bila dovoljna za preuzimanje vlasti te je odmah krenula potraga za koalicijskim partnerima. U obzir su dolazile samo stranke Zeleni i Liberalno-demokratska stranka (FDP), koje su i prije četiri godine neuspješno pokušale s Unijom formirati koaliciju.

Nakon kraćeg savjetovanja, zeleni i liberali su se kao koalicijski partneri odlučili prikloniti SPD-u, koji je nakon uspješnih pregovora početkom prosinca formirao vladu i postavio kancelara Olafa Scholza.

Nova vlada temeljnih promjena

Tako je Njemačka nakon 16 godina dobila nasljednika Angele Merkel. Koliko god su analitičari ukazivali na to kako su Nijemci izborom Scholza izabrali kontinuitet, program nove vlade ukazuje na sve samo ne na nastavak politike Angele Merkel, kojoj su velike promjene i reforme uvijek bile strane.

Nova ‘semafor- vlada’ (nazvana tako po bojama stranaka koje ju čine) Nijemcima obećava temeljne reforme društva i to u svim segmentima: borbu protiv klimatskih promjena, ubrzanje izlaska iz energetske opskrbe ugljenom te veće oslanjanje na obnovljive izvore energije, reformu migrantske politike s naglaskom na više pragmatizma te konačnu temeljitu digitalizaciju društva.

Da za ostvarenje svih ovih ciljeva neće biti moguće sačuvati stabilne financije pokazalo se ovih dana kada je novi liberalni ministar financija Christian Lindner Bundestagu predočio novi proračun s rekordnim zaduženjem.

Unija CDU/CSU već se pomirila s pozicijom predvodnika oporbe u novome, 20. sazivu Bundestaga. Suradnju su ponudili kad je u pitanju borba protiv pandemije. Druga po veličini oporbena frakcija, ona desno-populističkog AfD-a, protiv je pandemijskih mjera i najavljuje oštar otpor u slučaju da vlada ostvari najave o uvođenju obveze cijepljenja.

Unija i AfD su međutim složne kad je u pitanju kritika migracijske politike nove vlade, koju optužuju da „otvara vrata u njemački socijalni sustav“.

CDU je na kraju godine izborom novog predsjednika, konzervativnog Friedricha Merza, dala do znanja da se želi odmaknuti od pozicija na koje ju je, lijevo od centra, odvela Angela Merkel.

Iz toga se dade naslutiti da će se pozicije nekad velikih „narodnih“ stranaka, Unije i SPD-a, nakon godina koaliranja i gubljenja identiteta, ponovo početi razilaziti, što je možda, po mišljenju analitičara, svježa injekcija za njemačku političku scenu. Povratak konzervativnim korijenima mogao bi demokršćanima povratiti glasače koji su se, razočarani liberalnom politikom Angele Merkel, okrenuli desnom, populističkom AfD-u.