Godina 2017. ostat će u Njemačkoj upamćena kao godina u kojoj je prvi put nakon Drugog svjetskog rata jedna ekstremno desna politička stranka ušla u parlament, a prekid kontinuiteta koji su donijeli parlamentarni izbori u rujnu vidljiv je i u činjenici da ni tri mjeseca nakon izbora Njemačka nema novu vladu, a upitno je hoće li je i dobiti bez novih izbora.

Protekla godina već je unaprijed nosila epitet “super izborna godina”. Izbori u četiri savezne pokrajine, izbor predsjednika države te na kraju parlamentarni izbori ukazivali su na to da ova godina sigurno neće biti dosadna.

Tektonske promjene unutar SPD-a

Počelo je izborom predsjednika, koji je sa sobom donio i tektonske promjene u, po broju članova, najvećoj stranci u Njemačkoj. Nakon što se krajem prošle godine Socijaldemokratska stranka Njemačke (SPD) uspjela izboriti za to da jedan od njezinih najistaknutijih političara i do tada ministar vanjskih poslova Frank-Walter Steinmeier postane kandidat za predsjednika države, bilo je jasno da će doći do promjene na vrhu SPD-a.

Tim više što je stranka, koja sebe voli nazivati i “narodnom”, na prijelazu godine u ispitivanjima javnog mnijenja uživala podršku svega oko dvadesetak posto birača.

Već krajem siječnja dotadašnji predsjednik SPD-a Sigmar Gabriel najavio je da svoju dužnost prepušta dotadašnjem predsjedniku Europskog parlamenta Martinu Schulzu, koji je nedugo prije toga najavio svoj povratak s europske scene u njemačku politiku.

Schulz je sa svojim svježim idejama o obnovi posrnule socijaldemokracije dočekan kao Mesija, na stranačkom kongresu u ožujku je na mjesto predsjednika izabran sa 100 posto glasova, a nakon njegovog dolaska na čelo SPD-a, socijaldemokratima je naglo porasla popularnost. U nekim trenucima SPD je u ispitivanjima čak i prestigao svog većeg partnera u koalicijskoj vladi, Uniju CDU/CSU i njezinu nedodirljivu šeficu Angelu Merkel.

Gubitak izbora na zapadu zemlje – početak nevolja za SPD i Schulza

No tada su krajem svibnja došli drugi po redu lokalni izbori u ovoj godini, ali i najvažniji. Izbori u saveznoj pokrajini Sjeverna Rajna-Vestfalija, zbog činjenice da se radi o najmnogoljudnijoj njemačkoj saveznoj pokrajini s gotovo 18 milijuna stanovnika, slove i kao mali parlamentarni izbori. Oni su Martinu Schulzu i njegovim socijaldemokratima donijeli prvi veliki poraz ove godine i gubitak vlasti u pokrajini koja je desetljećima važila za “utvrdu” njemačke socijaldemokracije.

SPD se nakon ovog poraza nije oporavio, što je pokazao i rezultat na parlamentarnim izborima krajem rujna, na kojima su socijaldemokrati, s 20,5 posto osvojenih glasova, ostvarili svoj najslabiji rezultat u poslijeratnoj povijesti. Iste večeri Martin Schulz je najavio odlazak SPD-a u oporbu, čime se situacija oko formiranja nove vlade u Njemačkoj zakomplicirala do dosad neviđenih razmjera.

AfD-ov uspjeh na račun izbjeglica

Da problem s preko milijun izbjeglica koje su od 2015. na poziv Angele Merkel stigle u Njemačku nije nestao, iako su ga mediji pomalo zaboravili, pokazao je kontinuirani uspjeh desne, populističke Alternative za Njemačku (AfD) na svim pokrajinskim izborima. Uspon je kulminirao na onim najvažnijima ove godine, izborima za Bundestag, u koji je stranka s otvoreno neprijateljskim porukama prema strancima i muslimanima ušla s 13,2 posto osvojenih glasova. AfD pritom nije trebao učiniti ništa osim uvijek iznova ukazivati na problematiku izbjeglica. AfD-u na putu u saveznu politiku nisu naškodili čak ni otvoreni unutarstranački sukobi, koji bi ostale stranke stajale mnogo glasova.

Bundestag sa šest stranaka

Ulazak u Bundestag ponovno je pošao za rukom Liberalno-demokratskoj stranci (FDP), što je otvorilo put razgovorima o prvoj koaliciji između demokršćana, liberala i zelenih na saveznoj razini. No san o tzv. Jamajka koaliciji (nazvanoj tako zbog boja stranaka, crne, žute i zelene, što je ujedno i zastava ove karipske države) nije trajao dugo. Nakon nekoliko tjedana intenzivnih razgovora pokazalo se da su razlike između ovih, po programima i orijentaciji vrlo različitih, stranaka jednostavno nepremostive.

Nakon propasti pregovora o Jamajka koaliciji nije ostalo mnogo opcija: povratak SPD-a u igru oko sastavljanja koalicijske vlade ili izvanredni izbori. S obzirom da ovu potonju opciju izbjegavaju svi relevantni čimbenici u zemlji, predsjednik Frank-Walter Steinmeier je svoje socijaldemokratske kolege uspio nagovoriti da se vrate za pregovarački stol.

Nakon mnogo unutarnjeg otpora, SPD je ipak pristao na razgovore s Unijom CDU/CSU. No još uvijek vrlo izražen otpor velikih dijelova SPD-a ponovnom ulasku u neželjeni brak s demokršćanima i velike razlike po mnogim pitanjima ne ulijevaju mnogo nade da će Njemačka u dogledno vrijeme imati novu vladu.

Europski partneri iščekuju stabilnu Njemačku

Europski partneri s nevjericom promatraju što se to događa u Njemačkoj, zemlji kojom već mjesecima upravlja tehnička vlada. Nestrpljenje je pogotovo primjetno u susjednoj Francuskoj, gdje je novoizabrani predsjednik Emmanuel Macron čak vršio pritisak na Martina Schulza da napokon pristane na ulazak u vladu kako bi Francuska, uz pomoć Njemačke, mogla započeti s najavljenim reformama Europske unije.

Njemačka ove godine nije samo doživljavana kao faktor stabilnosti i partner unutar EU-a, nego i kao zemlja koja zbog svoje veličine i gospodarske superiornosti ionako radi što ju je volja. No očima na spomen Njemačke ne okreću samo istočnoeuropski populisti nego i inače vrlo dobronamjerni susjedi, poput Austrije ili Nizozemske, kojima se ne sviđaju njemački planovi za uvođenjem cestarina za svoje autoceste, ali samo za strance. Tu još posljednji riječ nije izgovorena, jer će se njemačkim cestarinama pozabaviti Europski sud, a pitanje je kakva je sudbina ovog projekta bavarskog CSU-a u nekoj novoj vladi.

Merkel poljuljana ali ne i na kraju

Nitko trenutno ne sumnja da će na čelu bilo koje sljedeće vlade biti Angela Merkel. Trenutno njezin autoritet nitko ozbiljno ne dovodi u pitanje. No, gubitak demokršćanskih glasova koji su prešli populističkom AfD-u (što je plod njezine poruke izbjeglicama: “Uspjet ćemo”)  jedan je od razloga zbog kojih se Unija CDU/CSU sada muči u pokušajima da sljedećih četiri godine koliko-toliko stabilno vlada zemljom.

Mediji ne govore o Merkeličinom kraju, jer je za to još prerano. No da se radi o početku kraja, u to su uvjereni mnogi. Jer njezina politika s motom “I dalje tako”, koja joj je dosad donosila pobjede, ponajviše zbog činjenice što Nijemci vole stabilne prilike i ne vole eksperimente i nagle promjene, u eri uspjeha kontroverznog američkog predsjednika Donalda Trumpa i ekstremnog AfD-a, kako je primijetio tjednik Die Zeit, ne može imati trajnog uspjeha.

Angelu Merkel zasad spašava činjenica da njemačko gospodarstvo i dalje jaše na valu uspjeha i da od toga, manje ili više, profitiraju svi građani zemlje. No, Merkel je isto tako iz neposredne blizine, na primjeru svog političkog oca Helmuta Kohla, doživjela što znači kada se izgubi osjećaja za dostojanstvo. Kohl je otišao zbog financijskih skandala u koje je upleo CDU. Što će kancelarku Merkel stajati karijere, zasad se ne nazire.

Komentiraj

FOTO:Pixabay
PIŠE:Nenad Kreizer
PODIJELI
Djelatnost je Hine prikup­lja­nje i razaši­lja­nje što potpunijih či­njeničnih i objektivnih novinsko-agencijskih informacija o zbi­va­njima u Republici Hrvatskoj i svijetu za potrebe medija i drugih sudionika društvenoga, političkoga, kulturnog i gospodarskog života.