NINA ERAK-SVRTAN: ‘1980-e su bile neponovljive godine. Jedino se njih sjećam s nostalgijom’

Glumica Nina Erak-Svrtan obilježava 40 godina rada u zagrebačkom Satiričnom kazalištu Kerempuh, a najnovija joj je uloga Barbare u predstavi ‘Umri ženski’, majke triju kćeri koje su sve u devijantnim odnosima s partnerima

Podnaslov teksta “Umri ženski” Marine Vujčić je “Tiha drama” koji je praizveden u zagrebačkom Satiričkom kazalištu Kerempuh. U središtu priče su tri sestre – Emilija koju igra Mia Anočić Valentić, Patricija (Ines Bojanić) i Valerija (Iskra Jirsak) te njihova majka Barbara koju igra Nina Erak-Svrtan. Upravo zamršeni odnosi triju kćeri – jedne s neostvarenim piscem, druge s oženjenim ljubavnikom i treće s izmišljenim partnerom, kao i odnos njihove majke s mlađim muškarcem te njihovi međusobni odnosi, zaista su “tiha drama”. Jer u svima postoji nešto neizgovoreno, nešto što se zbog straha ili nelagode nikome ne spominje.

Barbaru igra Nina Erak-Svrtan, glumica koja ove godine obilježava 40 godina rada u Kerempuhu, u koji je stigla kao tek diplomirana glumica puna ideala i spremna za mijenjanje svijeta. Rado se Nina Erak-Svrtan sjeti upravo tih 80-ih godina koje su joj donijele veliku sreću i zadovoljstvo. Rođena je 1956. godine u Zagrebu, gdje je diplomirala na Akademiji dramske umjetnosti u klasi Šerbedžija-Hajdarhodžić. Do Akademije je bila članica Dramskog studija ZKM-a, a nakon diplome angažirana je u Kerempuhu.

NACIONAL: U Kerempuhu je nedavno premijerno izvedena predstava “Umri ženski”, u kojoj igrate glavnu ulogu, Barbaru koja sa svoje tri kćeri tvori jednu potku života. Kako ste doživjeli tu ulogu i tekst koji autorica Marina Vujčić naziva “tihom dramom”?

Tako i jest, to je tiha drama sa sretno-nesretnim završetkom. Ovu sam ulogu doživjela tako da koliko god žena pokušava na sve načine urediti svoj život, sve držati pod kontrolom, na kraju ipak neke stvari izađu izvan kontrole. Tako ona ima tri kćeri koje su u neskladnim vezama – jedna je s oženjenim muškarcem, jedna je s nerealiziranim piscem i jedna koja ima izmišljenog muškarca.

NACIONAL: Ona ima savršenog partnera?

Tako je, njezin je savršen jer ne postoji. A ovaj pisac piše knjigu, roman u kojem smo mi svi lica. Moja uloga, to je majka koja sve tri kćeri drži pod kišobranom do trenutka kad se kćeri odluče osamostaliti. Majka je ostala sama i počela padati u depresiju, zdvajala je što želi i što ne želi, a onda se počela uređivati, smršavjela je, našla si 14 godina mlađeg dečka. To je kćerima bio “triger” da bi se mogle vratiti kući i s majkom o tome ozbiljno porazgovarati. Pritom su sve njihove veze narušene i sad smišljaju varijantu prema kojoj bi majka potpisala predbračni ugovor s tim svojim mlađahnim dečkom kako bi upravo njima ostalo nasljedstvo, a da on ne dobije ništa. To su sličice iz života, a priča se može lijepo pratiti. Nema politike, dnevnih događaja, to je jedna lijepa moderna priča.

NACIONAL: Je li podnaslov “tiha drama” znači da svi imamo barem jednu, tihu dramu, nešto što nikome ne želimo reći, otkriti, iz straha ili nelagode da ćemo biti izloženi kritici, ruganju, nerazumijevanju?

Apsolutno! U njima sve te tihe drame tinjaju, da bi na kraju naravno sve buknulo.

NACIONAL: Ti su muško-ženski odnosi smiješni i tužni, a ono što najviše rastužuje jest činjenica da mnogi pristaju na loše odnose samo da nisu sami. Koliko to danas dolazi do izražaja, jer svi bježimo od samoće?

Nažalost, jako je teško biti sam i teško je biti usamljen. Svaki čovjek se trudi biti s nekim u društvu, makar si morao nabaviti psa ili mačku. Tako i likovi u ovoj predstavi, a to kulminira u liku kćeri koja izmisli da ima dečka samo da je nitko ne bi ništa pitao.

NACIONAL: Nameće li društvo osjećaj nelagode ako si sam, ako odabereš biti sam?

Mislim da je to stvar pojedinca i da se neki ljudi naprosto dobro snalaze sami. Uživaju u čitanju, šetnjama, odlasku u kino ili kazalište. Neki ljudi jednostavno imaju nepodnošljivu lakoću postojanja.

NACIONAL: Rekli ste da je teško biti sam, bez partnera. Na koji način vi pristupate tome? Danas je zapravo puno više ljudi koji se samo prisjećaju nekih dobrih veza.

Danas je indikativno i to da se sve više mladih ljudi rastaje, dobiju i djecu u mladoj dobi i onda ti brakovi završavaju krahom. Je li to stvar unutarnjih sukoba, sazrijevanja, ima ljudi koji nikad ne sazru i ostanu djeca cijeli život. Ja sam, primjerice, svježe rastavljena. Prije tri godine sam se rastala i nekako sam sad u fazi kad mi muškarac u životu ne bi dobro legao.

 

‘Odgojena sam u kazalištu i tijekom odrastanja je kod mene slučaj bio ‘ključić oko vrata i do kazališta, a ne ključić oko vrata i skitnja po gradu.’ Na sceni se osjećam kao doma’

 

NACIONAL: Uživate u samoći jer ste gotovo 30 godina bili u braku, što vam je najteže?

Teško mi je dosta toga. Evo, primjerice, u fazi sam adaptiranja stana koji je stradao nakon potresa, sad je to sve pri kraju. Sve moram sama sređivati, od dokumenata do računa, do brige oko toga imam li sve žarulje. Praktične stvari su velika briga. Te stvari je prije radio moj muž, a sad ih moram raditi sama. Pretvaram se u muškarca.

NACIONAL: Odlična je stvar to da ste s bivšim suprugom, glumcem Borisom Svrtanom, ostali u prijateljskim odnosima, igrate zajedno u “Gruntovčanima” u Kerempuhu, imate dijete, kći Petru. Koliko vam je to važno?

U tom smislu je iza nas čvrsta veza, a najviše nas veže dijete. Da nemamo dijete, možda ne bismo bili u tako čvrstom odnosu, možda ne bismo trebali biti. Osim toga, radimo isti posao pa se silom prilika susrećemo u različitim prilikama.

NACIONAL: Kad govorimo o kćeri, prenosite li neke privatne odnose koje imate s njom na predstave koje radite, konkretno na ovaj lik Barbare, ili se distancirate od uloga?

Ne distanciram se od likova, ali u mnogim sam se rečenicama teksta “Umri ženski” pronašla, to moram reći. Posebno kao majka. Na ponekim sam se mjestima čitajući tekst nasmijala i pomislila da je to zbilja tako. Uhvatim se ponekad da izgovaram gotovo iste rečenice. Ta veza majka-dijete neobjašnjiva je i ona je za cijeli život.

NACIONAL: Petra je uspješna glumica, iza nje je dosta uloga. Danas kad radite isti posao, na koji način je promatrate? Kao sebe kad ste bili mladi, dajete li joj podršku ili bježite od toga da s njom radite na ulogama?

Bježim od svega što bih joj mogla nametati, uvijek se držim onoga da joj, kad me pita bilo što, imam spreman odgovor i podršku. Ali moram reći da se razlikuju vremena u kojem sam odrastala ja i u kojem odrasta Petra danas, tako da joj puštam da sama kroči kroz teški glumački život.

NACIONAL: Je li danas mlađim glumcima teže doći do uspjeha, kakva je situacija s vašim kolegama? Mnogi mladi glumci kažu da je problem veliki broj akademija pa je jako teško doći do uloga, a o ansamblu mogu samo sanjati. Stoga se jako puno njih odlučuje za samostalne predstave u kojima igraju, režiraju, rade više stvari. Koliko je to ograničavajuće, a koliko se ipak oslobađa kreativna energija?

I jedno i drugo. Onaj tko želi raditi uvijek može nešto sam napraviti, ali ovisi hoće li taj proizvod netko kupiti. Međutim, sadašnja je situacija zbog pandemije koronavirusa izuzetno teška. Mladima je puno teže nego što je bilo nama.

NACIONAL: Kako je vama biti na sceni u ovo vrijeme? Gledalište je silom prilika poluprazno, ali ljudi svejedno traže kartu više za predstave, žele ići u kazalište.

Mi na to gledamo tako da to gledalište vidimo kao polupuno. Svjesni smo situacije i znamo da nema nikakve zarade. Kad je ta financijska strana u pitanju, to je sigurno jako teško. Ali kad je umjetnička strana u pitanju, sretni smo, ponizni i zahvalni što igramo. Uvijek publiku nagradimo pljeskom što nas dolaze gledati. Taj pogled na to gledalište jako je neobičan, pomalo tužan. Ali i dalje mislim da je važno da kazališta rade.

NACIONAL: Da se vratimo na predstavu. Barbara ima mlađeg muškarca i opsjednuta je srećom, odnosno glumi neizmjernu sreću i to prenosi na svoje kćeri, a zapravo duboko u sebi nosi tugu, nezadovoljstvo i sjetu. Koliko je teško igrati takvu ulogu?

To je jako teško jer njezina je parola da osmijeh otvara sva vrata, da je osmijeh pola uspjeha i pola zdravlja, da se uvijek treba smiješiti bez obzira na to kako se osjećaš. Ona živi u lažnom optimizmu, sve je učinila da joj život bude ljepši, da izgleda ljepše, da izgubi kilograme, ali preskakala je neke probleme u životu tako da ih jednostavno nije čula. Utoliko je ona i negativan lik.

NACIONAL: Mislite li da se danas generalno puno pretvaramo da smo sretni, samo da ne mislimo o problemima, stavljamo stvari pod tepih i mislimo da će doći vrijeme kad tih negativnih stvari i emocija neće biti?

To rade većinom žene jer smo si same nametnule bezbroj funkcija u životu pa smo zaista žene, majke i kraljice.

NACIONAL: I stoga ne možeš pokazati slabost.

Ne smiješ pokazati slabost. Ako počneš pokazivati slabost, stvari se počinju odmotavati. Muškarci su po tom pitanju puno bezbrižniji i realističniji od nas.

NACIONAL: Može li žena u Hrvatskoj biti sretna, uspješna i zadovoljna?

Može, ali uz puno truda. Društvo nam je nametnulo da moramo biti zgodne, lijepe, s lijepom frizurom, prekrasnim zubima, vitke, pametne, govoriti strane jezike, moramo dobro kuhati, dobro pospremati, dobro odgajati djecu, brinuti o njihovim školskim i sportskim aktivnostima. Ja mislim da je to sve dosta težak zadatak za žene. Muškarci uglavnom kažu “pa zašto je problem odvesti dijete u glazbenu školu?”. Oni banaliziraju stvari. Žena kaže baš sam danas navukla puno toga s placa i dugo kuhala, a muškarac na to često kaže “pa što si toliko kuhala, mogli smo bilo što pojesti?”. A da doma dođe i da nema ručka, shvatio bi da kruh i pašteta možda nije najbolji ručak. Moramo biti mlade i pratiti modu. A onda doživiš ono što je moja kolegica doživjela od svog 15-godišnjeg sina. Dakle, kupila si je poderane traperice, a on joj rekao da se normalno odjene, da izgleda kao mama. To je taj sukob generacija kad dijete ne misli da mu treba neka privlačna, seksepilna mama već mu treba samo – mama. A mama želi biti mlada i moderna.

NACIONAL: Vi glumite u Satiričnom kazalištu Kerempuh od diplome, 1980. Punih 40 godina. Pretpostavljam da ove godine nećete ništa obilježavati jer mnogi žele zaboraviti 2020., ali kakav je osjećaj biti član jednog ansambla tako dugo?

Puno je to, cijeli život sam u kazalištu jer sam još kao djevojčica bila članica ansambla Dramskog učilišta Zagrebačkog kazališta mladih. Odgojena sam u kazalištu i tijekom odrastanja je kod mene slučaj bio “ključić oko vrata i do kazališta, a ne ključić oko vrata i skitnja po gradu”. Već sam zapravo odavno trebala biti u penziji koliko dugo se bavim glumom.

Nina Erak-Svrtan igra u dvjema predstavama svog matičnog Kerempuha – ‘Gruntovčani’ i ‘Umri ženski’. PHOTO: Tomislav Čuveljak/NFOTO

 

NACIONAL: Što vas vuče glumi?

Vuklo me to, kad je Kerempuh u pitanju, što sam dobila dobru ulogu. Konzultirala sam se s mojim profesorima koji su mi rekli da mogu cijeli život sjediti za šankom u Gavelli ili da mogu igrati u Kerempuhu. No jednom sam se zaželjela drame i dramskog teatra pa sam poželjela otići u Gavellu. No stjecajem okolnosti to se nije dogodilo, nisu me primili i odustala sam od toga.

NACIONAL: Zašto ste željeli biti dramska glumica?

Zato što su nam na Akademiji neprestano govorili o tome da je to jedino kazalište, nitko komediju nije uzimao u obzir kao ozbiljan žanr.

NACIONAL: Baš je Niko Pavlović, bivši dugogodišnji ravnatelj Komedije koja slavi 70 godina, rekao da je Branko Gavella studentima zabranjivao odlazak u to kazalište?

Tako je, to se uvijek smatralo komercijalnim. Najgora dramska predstava u njihovim je očima tada bila bolja od najbolje komedije.

NACIONAL: Jeste li vi to mislili?

U jednom sam trenutku tada, iako sam bila pametna i obrazovana djevojka, pokleknula i pomislila da bi bilo bolje da odem u neko dramsko kazalište. Ali ostala sam u Kerempuhu i nisam požalila nijednog dana. U Kerempuhu sam odigrala jako puno uloga, dobila puno nagrada, izborila sam se za svoje mjesto.

NACIONAL: Kako su izgledale te godine početaka vaše karijere, kako je bilo u ansamblu tada i danas, čega se najradije sjetite?

Najradije se sjetim onih divnih 1980-ih kad su nam sva vrata bila otvorena, kad smo do dugo u noć razgovarali o kazalištu, kad smo tulumarili, mislili da ćemo promijeniti svijet. Uglavnom, sjećam se ludih 80-ih, to je bilo najljepše razdoblje. Jedino o čemu svojoj kćeri pričam su upravo ta vremena, to vrijeme je bilo neponovljivo, zlatne godine u mnogočemu, rock’n’roll godine. To je jedino čega se s nostalgijom sjećam.

NACIONAL: Kakvi ste vi bili, osim što ste bili mladi i buntovni?

Otkačena sam bila, puna sebe, puna svijeta, puna želje da upoznam sebe, bila sam potpuno nenormalna u to vrijeme!

NACIONAL: Odmalena ste u glumi, zašto vas je to privuklo?

To je bilo nekako po inerciji, kad sam se prijavljivala za prijamne uz Filozofski fakultet prijavila sam se i za ADU. Na Filozofskom nisam provela nijedan dan jer sam isprve primljena na Akademiju. Mi svi iz Učilišta ZKM-a išli smo na prijamni na Akademiju, gluma je jednostavno bila u nama, zavoliš je. Lijepo je to pretvarati se da si netko drugi. To je bijeg od stvarnosti, tako da ja zapravo cijeli život bježim od stvarnosti! Guram stvari pod tepih igrajući svoje uloge.

NACIONAL: Diplomirali ste u klasi Rade Šerbedžija – Izet Hajdarhodžić, sjećate li se nekih njihovih savjeta? Kako je bilo na Akademiji? Mnogi kažu da se malo toga promijenilo na ADU, a treba se mijenjati.

Trebala bi se Akademija malo više pozabaviti promjenama, ali mislim da je stvar najviše u tome da bi trebala imati kvalitetnije profesore. Ne kažem da ovi koji danas predaju nisu kvalitetni, ali u vrijeme kad sam ja studirala naši su profesori bili na vrhuncu svoje karijere, ti si kao student te profesore mogao gledati na sceni ili kako režiraju te tako učiti od njih, a ne samo na teoriji. Znate, danas na Akademiji imate profesore koji su kao teoretičari na Medicinskom fakultetu, ne glume, samo predaju. Nama je recimo to bila dobra lekcija, gledati nekoga kako ti predaje ono što i sam radi. Druga lekcija bila je ta njihova izvrsnost. Rade Šerbedžija nam je uvijek govorio “ja se nemam potrebu vama potvrđivati, ja želim od vas učiti a od vas želim da budete najbolji ovog časa i ovog trena”. Da ti tako nešto kaže glumački uzor – da on od tebe želi učiti? Krila su nam rasla do neba. Izet je, s druge strane, bio stara škola. On je govorio da uvijek moramo lijepo govoriti, da se moramo lijepo ponašati, da moramo imati što jesti i što piti. Oni su bili takvi autoriteti da pred njima nije bilo muljanja niti si mogao išta sakriti, a nije bilo ni potrebe za tim.

 

‘Moji profesori bili su na vrhuncu karijere, a ne kao danas na Akademiji. Ja sam kao studentica te profesore mogla gledati na sceni ili kako režiraju i na taj način učiti od njih, a ne samo na teoriji’

 

NACIONAL: Kako gledate na virtualna kazališta koja su danas stvarnost?

Na to gledam tako da ih se ne može izbjeći, ali virtualna kazališta nikad ne mogu biti ista kao kazališta uživo. Kod kazališta uživo osjećaš sve, a u virtualnom to ne možeš. U svakom slučaju, dajem podršku takvom vidu umjetnosti.

NACIONAL: Kako se vi osjećate kad ste na sceni?

Glumac se na sceni osjeća kao kod kuće. Puno mi je teže kad moram dati intervju ili neku izjavu jer mi je to neprirodno. I zato što nemam kostim i nemam masku. Ja kad se maskiram, našminkam, kad postanem ta uloga, zaboravljam na privatno i na sceni sam kao doma.

NACIONAL: Kad danas pogledate iza sebe, vidite li zadovoljnu uspješnu ženu?

Čujte, vidim zadovoljnu ženu. Kad je uspjeh u pitanju, ja sebe vidim uspješnom u puno više segmenata nego što je to kazalište. Ali ipak bih voljela imati 20 godina manje!

NACIONAL: Čemu se veselite u ovim danima koji slijede?

Tome što sam napokon adaptirala stan nakon potresa. Sve sam morala sama, nikakvu pomoć od Grada ni od države nisam dobila. Tijekom adaptacije živjela sam s Petrom u podstanarstvu, ali još malo pa ćemo prestati biti podstanarke. Nadam se da, kad uđemo u naš stan, nećemo doživjeti novi potres, a moglo bi se dogoditi.

NACIONAL: Kako komentirate situaciju da su Zagrepčani nakon potresa bili prepušteni sami sebi?

Komentiram tako da sve u našem društvu, pa tako i to, ide presporo. Dakle, zakon je donesen tek sad, a počet će se realizirati tek 2021., tko zna otkud će taj novac doći, od Europe koja je isto tako financijski oslabljena? Da ne govorim da nas je koronavirus sve oslabio. Ne znam kako će se to riješiti, ali nisam optimist. Mislim da će to jako dugo trajati, to je moja velika zamjerka. Dosta sam u crnim mislima kad je to u pitanju i često pomislim da bi mi se ulaskom u moj stan mogao vratiti PTSP koji smo svi doživjeli zbog potresa.

NACIONAL: Kako doživljavate Zagreb u ovo vrijeme, posebno posljednjih 10, 15 godina? Koliko se promijenio?

Neke promjene u gradu su mi bolne, ali što ću, moraju se stvari i mijenjati. Međutim, uz sve te nužno nove promjene, mislim da bi se i sa starima moglo malo pozabaviti. Srce me boli kad dođem na Cvjetni trg i vidim kako izgleda. Sjećam ga se potpuno drugačijeg i koji put izmaštam i sjetim ga se takvog kakav je u mojim sjećanjima. Zagreb je izgubio na toplini bez obzira na to što su počeli dolaziti turisti u velikom broju. Izgubio je onu svoju tihu lijepu gradsku atmosferu.

Komentiraj