Književnik, esejist i kritičar Nikola Petković predstavio je u srijedu u Zagrebu novi roman “Put u Gonars”, romanesknu kroniku Bakra u Drugom svjetskom ratu temeljenu na autentičnim svjedočanstvima talijanske okupacije prema zapisima autorova djeda pronađenima u bilježnici otkrivenoj nakon njegove smrti.

U središtu je knjige istinita priča o internaciji u fašistički logor Gonars Petkovićeve bake. Knjigu je objavio nakladnik Profil, čija je urednica Adriana Piteša na predstavljanju u cafeu U Dvorištu istaknula kako je riječ o vrlo pažljivo pisanu štivu koje “počinje kao intimna priča, ali potom prerasta u priču o Bakru tijekom Drugog svjetskog rata”.

Tretirajući povijest kao književnost i fikcionalizirajući zbilju Grada i njegovih stanovnika, Petković priča o njihovim snovima, patnjama i “zagubljenim” iluzijama.

Autor je otkrio kako je riječ o knjizi koja je autobiografska, ali s fikcionalnim elementima, a temeljena je na zapisima njegova djeda Nikole, koji je u vrijeme talijanske okupacije Bakra bio brijač. Njegova je baka doista bila u logoru, dodao je a tamo je otišla “na vrlo atipičan način”, jer je logor Gonars bio logor za jugoslavenske i ruske oficire.

“Tu se poštovala konvencija do jedne pristojne mjere. Nakon toga dolazi etničko čišćenje, a moja nona i njezina prijateljica Zora u logor su otišle jer ih je netko iz Bakra prokazao da su nosile lijekove partizanima”, pojasnio je pisac.

“Nažalost, kada sam imao s kime pričati o tome, bio sam u pubertetu i baš me bilo briga. Kad me to počelo zanimati, svi su već bili mrtvi”, rekao je Petković. Srećom, pronašao je djedovu bilježnicu. “On mi je ostavio svoj rokovnik koji je pisao ‘da se ne zaboravi’, a u kojemu je dokumentirao iz svoje perspektive male povijesti, posve neidealizirano, kroz koje je prolazio za vrijeme rata”, rekao je.

Upravo djedov “ne crno bijeli” pristup potaknuo ga je da napiše knjigu u kojoj će se tom problematikom baviti bez ideologiziranja.

Baka nikada nije htjela otkriti tko je bio taj koji ju je prokazao, a njegov je roman “Put u Gonars” pisan i kao neka vrsta “otpisivanja duga”: “Pisao sam s užitkom, ali i s mukom jer neke je dijelove bilo jako teško ispisati, ali sam imao jednu ideju djelovanja iz dužnosti, jer kad već imaš neki glas koji je javan, treba ga iskoristiti”, pojasnio je.

“Danas kad su se potpuno poremetile sve vrijednosti, ako se vratimo na aristotelovsku dihotomiju koja kaže da povijest prikazuje svijet kakav jest a literatura kakav bi trebao biti – ja to ne čitam naivno, već čitam kao jedan kondicional korektiva koji fikcija može napraviti, s tim da uđe u dijalog s povijesnim činjenicama, ali da ih isto tako interpretira na jedan korektivan i human način”, zaključio je.

Književnik Zoran Ferić knjigu je opisao trima riječima: Mudar, duhovit i sjajan roman. “Na svakoj stranici nalazi se primjer nečega od toga”, rekao je Ferić.

Slojevit i u smislu ideja i dramaturški, “Put u Gonars” bavi se raskrinkavanjem povijesti kao farse, napomenuo je: “On demantira službenu povijest, pun je neobičnih odnosa, različite strane u sukobima odjednom postaju karikature – okupatori, a pogotovo osloboditelji, su karikature, i tu se povlači jedna sjajna rečenica koju izgovara bivši logoraš jednog drugog logora, Golog otoka, koji kaže – ‘ako rata mora biti, neka ga bude, samo neka ne bude oslobođenja’; jer svi ti koji nas oslobađaju, oslobađaju nas u inferno, u neku vrstu pakla”.

Petković se u romanu manje bavi samim logorom, koji se spominje vrlo malo, napomenuo je nadalje Ferić, “a zapravo se bavi svime onome što dovodi do logora – čitav grad Bakar pretvara se u neku vrstu logora, sam grad je neka vrsta koncentracijskog logora, čitav život njegovih protagonista pretvara se u neku vrstu puta u logor”, a ono što je u njemu zanimljivo i ljekovito je “neka dobrota i nesebičnost koja se pojavljuje u nekim likovima”.

“To je roman koji negira ideologiju i raskrinkava jedan i drugi i treći režim jednim mediteranskim vitalizmom i snagom. Pun je smiješnih i mudrih ali i dirljivih scena – Petković dobro zna igru između smiješnog i dirljivog, niskog i uzvišenog, i to dobro kombinira”, napomenuo je, ocijenivši kako je taj roman posve u službi temeljne uloge literature, “a to je da razmišljamo”.

Povjesničar Ivo Goldstein napomenuo je da je logor Gonars, nedaleko Palmanove, bio najveći logor takve vrste u Italiji, “i rezultat je činjenice da talijanski projekt talijanizacije nije niti u Hrvatskom primorju i Gorskom kotaru, a niti u Dalmaciji, išao onako kao su Talijani zamislili”. “Tamo je 500 ljudi umrlo od gladi, bolesti, neadekvatnog smještaja. Talijanska uprava u Bakru, talijanska okupacija i fašizam kao takav imao je više lica, ali je ipak bio fašizam i od te činjenice treba početi i sa njome treba završiti”, rekao je.

Istaknuo je kako mu je drago “da se ovakve knjige pišu jer je sada posljednji trenutak kada o toj najstrašnijoj tragediji koju su Hrvati u Drugom svjetskom ratu preživjeli možemo čitati iznutra, realnu povijest, bez obzira što je ovo fikcija”.

Pisac, književni kritičar, sveučilišni profesor, scenarist, esejist, prevoditelj, publicist i urednik Nikola Petković (1962.) autor je osamnaest knjiga raznih rodova, žanrova i vrsta. “Put u Gonars” njegov je četvrti roman, nakon romana “Priče iz davnine” (1989.), “Uspavanka za mrtve” (2007.) i “Kako svezati cipele” (2011.). Dobitnik je niza nagrada. Znanstvene i stručne radove, poeziju, prozu i književnu kritiku objavljuje u mnogim domaćim i inozemnim zbornicima, listovima i časopisima. Od 2011. do 2018. obnašao je dužnost predsjednika Hrvatskog društva pisaca (HDP). Profesor je na Odsjeku za kulturalne studije Filozofskoga fakulteta u Rijeci.