Od 13. do 18. prosinca u Melbourneu će se održati Svjetsko prvenstvo u plivanju u malim bazenima i Hrvatsku će predstavljati i 24-godišnji Nikola Miljenić. Za Miljenića su posljednjih godinu i pol dana bili prepuni natjecanja, nastupio je prošle godine na europskom prvenstvu u Budimpešti, Olimpijskim igrama u Tokiju i Svjetskom prvenstvu u malim bazenima u Abu Dhabiju te ove godine na Europskom prvenstvu u Rimu.

Sve do Olimpijskih igara u Tokiju o Miljeniću se u hrvatskim medijima nije previše znalo jer je od 2017. godine studirao u Los Angelesu. No nakon što je u lipnju prošle godine ispunio normu za odlazak u Tokio te na većini spomenutih natjecanja bio jedini hrvatski plivač, došao je u središte pažnje. I to ne samo zbog plivanja, već i zbog činjenice da je sin Orsata Miljenića, nekadašnjeg ministra pravosuđa, a posljednjih godina predstojnika Ureda predsjednika Zorana Milanovića.

Ovog ljeta Miljenić se vratio u Hrvatsku nakon završenog fakulteta u Los Angelesu te je nastavio suradnju s trenerom Domagojem Zajecom. Pripreme za SP u Melbourneu odradio je na Tenerifima, a po povratku je dao intervju za Tempo.

TEMPO: Zašto ste se za pripreme za predstojeće Svjetsko prvenstvo u Melbourneu odlučili za Tenerife?

Imaju najbolje uvjete. Imaju jedan kompleks koji je namijenjen plivačima i koji obuhvaća veliki, 50-metarski, bazen i jedan mali, 25-metarski bazen te vrhunski opremljenu teretanu. Dakle, uvjeti su savršeni. Sve je to napravljeno na povišenom području, s pogledom na more, tako da i sve skupa izgleda prekrasno. Osim nas, tu su i najbolji plivači iz svih ostalih zemalja. Kompleks je otvoren 2008. i možete vidjeti fotografije svih poznatih plivača koji su se ovdje pripremali. Mislim da se ondje pripremao svaki plivač koji je osvojio medalju na nekom od velikih natjecanja.

Domagoj Zajec dugogodišnji je trener Nikole Miljenića, a njihova suradnja pojačana je Miljenićevim povratkom iz Amerike. FOTO: Privatna arhiva

TEMPO: Posljednjih godinu i pol dana nastupate na većini velikih natjecanja kao jedini hrvatski plivač. Zašto, usprkos vrlo dobrim rezultatima u juniorskoj fazi, Hrvatska nema više vrhunskih plivača?

To je šteta, bilo bi mi puno zabavnije da imam neko društvo na pripremama i velikim natjecanjima. Na sreću, na tim natjecanjima nastupaju i plivačice iz Hrvatske kao i inozemni plivači koje poznajem i s kojima se družim. Naravno da bih više volio da ima više plivača iz Hrvatske, tada bismo mogli nastupiti i u štafeti. Dok sam studirao i plivao u Americi, najviše sam uživao nastupajući u štafeti. To je jako kompetitivno, a i fora je. Nadam se da će se to dogoditi u budućnosti. Kako se približavamo 2024. godini i Olimpijskim igrama u Parizu, nadam se da će biti više hrvatskih plivača na natjecanjima.

TEMPO: Godine 2016. u Mađarskoj je održano Europsko prvenstvo za juniore, hrvatski plivači osvojili su tri medalje, a vi ste sljedeće godine otišli u Ameriku. Čega se sjećate s tog prvenstva?

Sjećam se štafete 4×100 metara slobodnim stilom, propustili smo osvojiti medalju za samo četiri stotinke. To je bilo dosta nesretno, da smo plivali bilo koji drugi dan, mi bismo osvojili medalju. Iz te štafete smo Bruno Blašković, Kristofer Rogić i ja otišli u Ameriku i završili fakultete.

TEMPO: Neki kažu da je odlazak na studij u Ameriku sjajna stvar za plivače, drugi kažu da se nitko iz Amerike nije vratio kao bolji plivač. Kakvo je vaše iskustvo?

To je teško pitanje, mogu govoriti samo iz osobnog iskustva. Mislim da sam životno puno napredovao. Što se tiče plivanja, da sam ostao u Europi, možda bih bolje trenirao i postizao ozbiljnije rezultate.

TEMPO: Zbog čega tako mislite?

To je kompleksno pitanje. Da sam ostao u Europi, bio bih fokusiran samo na plivanje, bio bih profesionalni plivač i morao bih biti ozbiljniji u tome. A kada sam bio u Americi, imao sam obaveze na fakultetu tako da sam to vrijeme dijelio s plivačkim obavezama. Rekao bih da nisam imao fokus. A opet, da sam ostao u Hrvatskoj, trenirao bih nekoliko godina sam i ne znam bih li to izdržao.

TEMPO: Što vam je bilo bitnije u Americi, plivanje ili školovanje?

Meni je uvijek škola bila bitnija, ali sam tražio fakultet gdje ću moći balansirati između školovanja i plivanja. U glavi mi je bilo „da, plivanje je super, ja to obožavam, ali mi je to hobi“. Uvijek mi se može dogoditi da se ozlijedim i što onda? Tada nemam ni jedno ni drugo. A nije da od plivanja zarađujem milijune pa mogu ništa ne raditi do kraja života.

‘Škola mi je bila bitnija, tražio sam fakultet uz koji ću moći balansirati između školovanja i plivanja. U glavi mi je bilo: plivanje je super, ali to mi je hobi’

TEMPO: U kojem ste trenutku shvatili da biste se mogli baviti plivanjem na profesionalnoj razini?

Mislim da sam to shvatio na Olimpijadi u Tokiju jer mi je to bilo famozno iskustvo. Olimpijada je najvažniji događaj za svakog plivača. Kada sam sve to doživio i kada sam shvatio koliko sam blizu onima najboljima, a imao sam osjećaj da sam mlad, da mogu bolje i da mogu ostvariti neki uspjeh, onda sam odlučio oprobati se kao profesionalac.

TEMPO: Normu za Olimpijadu u Tokiju ostvarili ste u posljednjem trenutku, nastupom na zagrebačkom mitingu Zlatni medvjed. Je li i za vas to bilo iznenađenje?

Moram priznati da jest. Spletom okolnosti isplivao sam normu posljednjeg mogućeg poslijepodneva. Olimpijski ciklus u kojem se norma mogla isplivati trajala je tri godine, godinu dana duže nego inače, i ja sam je isplivao posljednjeg dana. Bilo mi je čudno jer sam tu disciplinu 50 metara slobodnim stilom plivao nebrojeno puta i nikada nisam isplivao normu. Plivački razmišljajući, radi se o periodizaciji, spremaš se tako da ta posljednja utrka bude najbolje isplivana. Obično tada i jest najbolja. A opet, malo sam se i iznenadio. Isplivao sam 50 metara slobodnim stilom za 21,95 sekundi, a kako se radi o nijansama, moglo je biti desetinku sekunde brže ili sporije. A desetinka je u plivanju nebo i zemlja, život i smrt. Da sam bio desetinku sporiji, s 22,05 ne bih išao na Olimpijadu i sve bi bilo drugačije.

TEMPO: Što bi se dogodilo da niste otišao na Olimpijadu, biste li odustali od plivanja?

Ne znam. Razmišljao sam o tome da bih mogao propustiti Olimpijadu ali sam, istovremeno, znao u tom trenutku, a bilo je to u ljeto 2021. godine, da imam još godinu dana na fakultetu u Los Angelesu na kojem moram i plivati. Tako da nisam razmišljao bi li neodlazak u Tokio značio prestanak plivanja.

Na fakultetu u Los Angelesu Miljenić je magistrirao međunarodne odnose i svjetsku ekonomiju, a u Zagrebu je upisao Pravni fakultet. FOTO: Privatna arhiva

TEMPO: Zbog koronavirusa je došlo do pomicanja održavanja svjetskih i europskih prvenstava te Olimpijade pa ste u nešto više od godine dana nastupili na nekoliko vrhunskih natjecanja. Koliko je to bilo otežavajuće za pripreme i natjecanja?

Dosta teško, nastupio sam na četiri natjecanja. Tempo je bio težak, ali što se može. Na kraju mi je taj težak tempo donio dobre rezultate. Bio sam u formi tako da se ne mogu žaliti.

TEMPO: Ljetos ste se vratili u Hrvatsku. Znači li to da ćete sada više trenirati i da će vaše plivanje biti na višoj razini?

Mislim da je tako. Prvo, stariji sam, ujedno zreliji i iskusniji, znam koji su mi prioriteti. Drugo, dok sam u Zagrebu, nemam toliko distrakcija. Nemam stvari koje će mi odvlačiti pažnju. Treniram plivanje već jako dugo i mislim da sada, kada sam već ostvario ove rezultate, moram poraditi još samo na nekim detaljima. Detalji me dijele od velikih rezultata. Mislim da, dok sam u Europi i dok se pripremam sa svojim trenerom, imam daleko više šanse da ti detalji sjednu na svoje mjesto, nego dok sam bio na fakultetu u Americi. Tamo sam bio dio plivačkog tima, bilo nas je 25, jedan trener je radio s 10 plivača, tako da ne bih dobio toliku pozornost i ti detalji ne bi mogli sjesti na svoje mjesto. Niti bi imali vremena za to. U Americi je plivanje momčadski sport, što je čudno jer je plivanje za mene individualni sport. Pogotovo kada nastupam za reprezentaciju, kada sam sam na startnom bloku i nitko me ne pita kako sam trenirao u momčadi.

TEMPO: Kada govorimo o tome da niste daleko od uspjeha, u kojoj disciplini ste najbliži ulasku u finale nekog velikog natjecanja?

U malom bazenu najbolji sam na 100 metara mješovito i 100 metara delfin, dok sam u velikom bazenu najbolji na 50 metara slobodnim stilom.

TEMPO: Sezonu ste u listopadu započeli nastupom u Berlinu, na Svjetskom kupu u malim bazenima. Bili ste osmi na 100 metara mješovito, što je iznenađenje s obzirom na to da ne plivate često tu disciplinu.

Jako sam sretan tim rezultatom. Bilo je to prvo natjecanje u sezoni i odmah sam s 53,54 sekunde postavio osobni rekord, bio sam brži od dosadašnjeg rekorda za gotovo dvije sekunde. K tome, dugo nisam nastupao u toj disciplini. Naime, u Americi se sve mjeri u jardima, ne postoji mali bazen u metrima, samo veliki bazen. Znam da to zvuči prilično zbunjujuće, ali otkako sam u Americi nisam imao priliku nastupati u malim bazenima u disciplini 100 metara mješovito.

FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

TEMPO: Povratkom u Zagreb učvrstili ste suradnju s vašim dugogodišnjim trenerom Domagojem Zajecom.

Mi smo počeli sa suradnjom kada sam imao osam godina, davno je to bilo, više se i ne sjećam početaka. U vrijeme dok sam bio u Americi, svaki dolazak u Zagreb značio bi dolazak u plivački klub Medveščak i rad sa Zajecom. Dok sam bio u Americi, on je pratio moj rad, uvijek bismo se čuli. Zapravo, nikada nismo ni prekinuli suradnju.

TEMPO: Nedavno je izbornik plivačke reprezentacije postao Pero Kuterovac, s kojim ste radili prije odlaska na Olimpijadu u Tokio. Kako je izgledala vaša suradnja?

S Perom Kuterovcem sam radio na tjelesnoj pripremi, na snazi, trenirao me izvan bazena. S obzirom na to da su moje discipline sprinterske, onda je taj dio priprema jako bitan. On je veliki stručnjak na tom planu i uz njegovu pomoć i savjete shvatio sam što je to što mom tijelu odgovara, a što mu ne odgovara. Uglavnom, ta suradnja je bila odlična.

TEMPO: Nakon što ste izborili plasman na Olimpijske igre, naglo ste postali medijski zanimljivi i kao sin Orsata Miljenića, nekadašnjeg ministra pravosuđa, a sada predstojnika Ureda predsjednika Republike Hrvatske. Je li vam smetala da medijska zapaženost zbog vašeg oca i zbog vašeg tjelesnog izgleda, što nema direktne veze s plivanjem?

I da i ne. Lagao bih ako bih rekao da mi pozornost nije pasala jer svakom paše pozornost. E, sad, pitanje je do koje mjere. Nisam se stigao naviknuti, nisam znao kako reagirati. Pitao sam se zašto sam medijima bio zanimljiv. Malo me sve to živciralo, ali što mogu. I to spominjanje mog oca, pa on mi nije mogao ništa pomoći, plivanje je sport u kojem se ja natječem protiv vremena. Pa nije to nogomet pa da on razgovara s trenerom i kaže mu da me gurne u igru. Malo me živciralo to što ga se toliko spominjalo, a on mi nije mogao pomoći onako kako se mislilo. Pomogao mi je dajući mi podršku. On je bio onakav kakav je trebao biti, kao svaki normalan otac, bez obzira na to čime se bavi.

‘Pitao sam se zašto sam medijima bio zanimljiv. Malo me je sve to živciralo, ali što mogu. I to spominjanje mog oca, pa on mi i nije mogao pomoći’

TEMPO: Završili ste školovanje u Americi. Čime biste se, osim plivanjem, željeli baviti?

Diplomirao sam međunarodne odnose i svjetsku ekonomiju. Magistrirao sam poduzetništvo i inovacije. Sa svojom diplomom mogao bih se baviti brojnim stvarima jer je to jako širok pojam. Po povratku u Zagreb upisao sam još jedan fakultet, i to pravni. Tek sam krenuo s time, vidjet ćemo kako će to dalje ići.

TEMPO: Što vas je život u Americi naučio?

Možda samostalnosti jer sam u Americi živio sam. Morao sam sam voditi brigu o svim mogućim stvarima. Moram sam sam nekako preživjeti. Najlakše je bio položiti ispit. Tamo sam morao voditi brigu o svim mogućim stvarima o kojima u Zagrebu nisam nikada jer su mi sve to roditelji radili. Nisam plaćao račune, nisam plaćao pretplate, nisam morao ispunjavati poreznu prijavu i tako dalje. A kada sam došao u Ameriku, odjednom sam morao sve to sam raditi. Možda mi je ta samostalnost očitala neke lekcije.

TEMPO: Jeste li razmišljali o ostanku u Americi?

Jesam, jer svi koji odu u Ameriku razmišljaju o ostanku. U jednom trenutku svi pomisle da će ostati jer to je američki san. Ja sam se odlučio za povratak jer u tom trenutku nisam znao što bih htio raditi u Americi. Sumnjam da ću ikada živjeti u Americi. Los Angeles je najbolji grad u Americi, ne bih želio živjeti nigdje drugdje, ali mislim da je moj život u Americi bio savršen jer sam bio na fakultetu. Nisam siguran da bih želio i raditi u Americi. Upisom na Pravni fakultet u Zagrebu zatvara mi se Amerika kao opcija.