Nika Ivančić, pulska 29-godišnja glumica, jedna je od najtraženijih kazališnih umjetnica. Osim što je upravo ona nova Paulina P. u obnovljenoj predstavi u zagrebačkoj Žar ptici te igra u ‘’Realistima’’ u Exitu, Nika Ivančić 14. i 15. ožujka s predstavom ‘’Tko se boji Virginije Woolf?’’ Teatra Ulysses gostuje u Zagrebačkom kazalištu mladih. Igra s Katarinom Bistrović Darvaš i svojim profesorom Radom Šerbedžijom, a osnovala je i svoju umjetničku organizaciju pa je planova mnogo.

NACIONAL: U obnovljenoj predstavi ‘’Dnevnik Pauline P.’’, koja se kontinuirano igra 17 godina i ima gotovo 500 izvedbi, vi ste nova Paulina, kako je došlo do toga i što vam Paulina znači kao književni i kazališni lik, ali i kao vrlo važan dio popularne kulture?

Kazalište Žar ptica prošle je godine objavilo audiciju na koju sam se prijavila, ne sluteći da će me već pet minuta nakon audicije nazvati ravnatelj i javiti mi da sam dobila ulogu. Tako da se sve odvilo ekspresnom brzinom i sada imam čast preuzeti ulogu Pauline P., koju je prije 17 godina utjelovila sjajna Gorana Marin te zaigrati u toj kultnoj dječjoj predstavi. Paulina je za mene djevojčica koja u sebi nosi razne karakteristike koje su bliske svakom djetetu, tako da se svi mogu poistovjetiti s njenim iskustvima. Možda je njena dualnost ključ koji je čini toliko obožavanim likom u dječjoj književnosti. Ona ne zastupa samo jedan književni arhetip, već u njoj postoji dualnost i kontradiktornost, a to je čini zanimljivom i uzbudljivom za igranje na sceni.

NACIONAL: Na što ste stavili fokus kad je u pitanju vaša Paulina?

Fokus sam stavila na zabavu. Ona je za mene jedna šašava, maštovita, inteligentna i vrckava djevojčica. Svaku situaciju u kojoj se nađe gleda s nekim dječačkim oduševljenjem i znatiželjom. Lako je prepustiti se tom liku, a uz sjajnu glumačku ekipu koju čine Dunja Fajdić, Maruška Aras, Marko Hergešić, Drago Utješanović i Bogdan Ilić još je veća uživancija dijeliti to kazališno iskustvo.

NACIONAL: Uskoro u Zagrebačkom kazalištu mladih ponovno gostuje predstava ‘’Tko se boji Virginije Woolf?’’ Teatra Ulysses, u kojoj igrate uz Radu Šerbedžiju i Katarinu Bistrović Darvaš. Kakvo vam je to iskustvo bilo, posebno zbog činjenice da ste bili studentica diplomskog studija koji su u Rijeci vodili Šerbedžija i Lenka Udovički?

Rad na ‘’Virginiji Woolf’’ bio je podosta težak za mene, ipak je to bio veliki zalogaj za mladu glumicu, pogotovo kada se uzme u obzir to da scenu dijelim sa svojim profesorom Radom Šerbedžijom i jednom od najboljih hrvatskih glumica Katarinom Bistrović Darvaš. Još uvijek mi je ta situacija nestvarna i ne mogu vjerovati da imam priliku surađivati s takvim velikanima. I od izvedbe do izvedbe iznova učim nešto novo samo gledajući kako s lakoćom utjelovljuju te duboko kompleksne ličnosti.

NACIONAL: Što ste naučili od njih?

Rade je glumac koji ima točnu misao i nevjerojatno spontanost u igri, promatrajući ga na sceni uvijek iznova pokušavam odgonetnuti ključ njegove magije. Dok su Katarinina glumačka specifičnost i način razmišljanja meni vrlo inspirativne. Ona nije tipična glumica ni po jednom aspektu svoje ličnosti i to je čini genijalnom. Svaki razgovor s njih dvoje o djelu ili likovima koje igramo na sceni mi donosi neke nove spoznaje.

NACIONAL: I prije te predstave igrali ste u Ulyssesu, u ‘’Antigoni’’, i to čini mi se dok ste još bili na studiju u Rijeci. Koliko je važno ono u teoriji i na akademiji ‘’pretočiti’’ na daske, u praksu?

Praska je definitivno najvažnija. Imala sam jedinstvenu priliku u svojim amaterskim glumačkim početcima u bivšem Pionirskom domu u Puli i dramskom studiju INK-a blisko surađivati s profesionalcima u dječjim predstavama. Ta iskustva postavila su temelje za ono što me je čekalo. Stigla sam na akademiju s određenim iskustvom koje se tijekom studija samo produbljivalo. Od rada u HNK Ivana pl. Zajca do prilika koje su nam pružili Rade i Lenka u Teatru Ulysses stasali smo u profesionalce. Svaka je nosila svoje kušnje i poteškoće, ali i životne lekcije. Tako da po mom mišljenju teorija je potrebna i važna, ali sve je to bez prakse beskorisno. Moj najkorisniji alat u glumi je moja intuicija. To je onaj magični dio bez kojeg nema stvaranja. Kako bi rekla Valeska Gert: „Magija je sve. A ako je kao umjetnik ne posjeduješ, onda ti ništa ne može pomoći.“

‘Moj najkorisniji alat u glumi je moja intuicija. To je onaj magični dio bez kojeg nema stvaranja’. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Osim s Lenkom, nekoliko puta radili ste s još nekolicinom redatelja, je li to slučajno ili je – što je pretpostavljam točnije – do tih angažmana došlo zato što su oni bili zadovoljni i željeli su ponovno raditi s vama?

S nekim redateljima je do suradnje došlo slučajno, a s drugima se stvorio neki zajednički jezik i poštovanje pa su se te suradnje i obnavljale. To su ljudi poput Dalibora Matanića, Vite Taufera, Matjaža Pograjca, Edvina Liverića i sada Matka Raguža. Najveći mi je kompliment kada netko želi sa mnom ponovno surađivati, to mi je pokazatelj da sam na dobrom putu i da su moj rad i trud vidljivi.

NACIONAL: Dobitnica ste Nagrade hrvatskog glumišta, i to za dvije predstave – ‘’Bog masakra’’ i ‘’Realiste’’. Kakvo je iskustvo rada na tim predstavama promijenila činjenica, i je li, da ste za njih dobili NHG?

NGH nije ni u jednom smislu promijenio moje iskustvo rada na tim predstava. Proces rada na predstavi je svijet za sebe koji nosi određene uspomene i lekcije, a nagrade su samo potvrda kvalitete tog rada kolega iz branše. Moje uloge u te dvije predstave drastično su suprotne i osvojiti NGH za baš te uloge najveći je kompliment koji sam mogla dobiti. Daje mi do znanja da starije i iskusnije kolege prepoznaju moj glumački raspon i na tome sam jako zahvalna.

NACIONAL: Što mislite, zašto ste baš vi dobili NHG i koliku vrijednost ima ta nagrada glumcu, posebno mladom?

Samo žiri može znati zašto sam baš ja dobila tu nagradu, smatram da nije moj posao da se takvim stvarima zamaram. Ja uvijek radim najbolje što mogu u datom trenutku. Nikada ne zabušavam ili olako shvaćam bilo koji glumački zadatak, koliko god on bilo lak ili težak. Ali ono što mogu reći je da takva nagrada nosi određenu vrijednost, pogotovo za mlade umjetnike koji tek započinju svoju karijeru. Biti zamijećen za svoje kreacije velika je čast i može služiti kao vjetar u leđa u daljnjem radu.

NACIONAL: Vi dobivate dosta prilika i radite puno, kakva je situacija s vašim kolegama? Koliko se prilike daje mladima, ima li za to uopće mogućnosti?

Što se prilika tiče, u našoj državi ih je premalo ne samo u umjetničkim granama, već u većini poslova. Poražavajuća je činjenica koliko se ljudi iselilo iz Hrvatske u zadnjih nekoliko godina. Visokoobrazovani ljudi odlaze zbog manjka prilika i perspektive. Naši državnici bi se kolektivno trebali zapitati zašto je takav slučaj. Među umjetnicima je slično. Zaposlenje je gotovo pa nemoguće, pogotovo bez određenog utjecaja ili pedigrea. Financiranje u kulturi je mizerno i nema adekvatnih ljudi koji bi svojim znanjem na tim pozicijama mogli promijeniti trenutačno stanje. Situacija je podosta loša i nažalost ne vidim svijetlu budućnost po tom pitanju. Zbog toga mi je neizmjerno žao i nadam se da ćemo u sljedećih desetak godina ipak doživjeti neku promjenu.

NACIONAL: Rođeni ste u Puli, gdje je dosta jaka dječja kazališna aktivnost, amaterska kazališta, a naravno i INK. Otkud ljubav prema glumi i kako ste odrastali u Puli?

Ljubav prema glumi rodila se slučajno, ponukana filmovima koje mi je pokazivao moj dida Stjepan kada sam bila mala. Filmovi zlatnog doba Hollywooda urezali su mi se u pamćenje i dan danas služe kao neke od najljepših uspomena iz mog djetinjstva. Ubrzo nakon toga moj potencijal je zamijetila, danas nažalost pokojna balerina i koreografkinja Slavica Šenk. Ona me uzela pod svoje mentorstvo i od tog trenutka znala sam što će biti moj životni put. A što se mog rodnog grada tiče, uvijek osjećam neku malu dozu lokalpatriotizma kada se sjetim koliko je genijalnih glumaca i umjetnika rodom iz Pule ili Istre. Ne samo da su starije generacije pokazale umjetničku izvrsnost poput Matije Ferlina, Dijane Vidušin, Jadranke Đokić, Borka Perića i mnogih drugih, već to vidim i u svojoj generaciji. Većina nas koji smo kao srednjoškolci igrali u dječjim predstavama INK-a danas se aktivno i uspješno bave ovim poslom. To su moji najdugovječniji prijatelji i neizmjerno sam ponosna na svakoga od njih.

NACIONAL: Koji su vam planovi?

Trenutačno radim na novom projektu u Teatru Exit, ali nećemo otkrivati detalje. Osim ‘’Dnevnika Pauline P.’’ i ‘’Realista’’ koje možete redovito pogledati u Zagrebu, i dalje igram predstave u INK-u i Teatru Ulysses te svako toliko kada imam vremena odigram svoju monodramu ‘’Cabaret Valeska’’. Planovi su mi u budućnosti posvetiti se nekim nezavisnim projektima koje ću raditi u produkciji umjetničke organizacije „Slomi nogu“ koju sam osnovala prošle godine s kolegom glumcem Lovrom Ivankovićem. A i voljela bih se upustiti u novi autorski projekt koji bi koketirao s elementima performansa. No to je sve još uvijek u početnim fazama. Čeka me dug proces do realizacije. Nadam se da će se svi ti planovi uspješno i ostvariti.