‘Nigerija je u depresiji od sloma tržišta nafte’

NIGERIJSKI PISAC CHIGOZIE OBIOMA U ZAGREBU 4. RUJNA

U Zagrebu i Splitu od 2. do 8. rujna održat će se sad već tradicionalni, šesti Festival svjetske književnosti. Uz brojne književne programe – tribine i okrugle stolove – festival će i ove godine uključivati i razgovore o grafičkim romanima i stripovima, filmovima snimljenim prema književnim djelima, kao i izložbu nastalu prema motivima iz književnih djela.

Zagrebačkoj publici 4. rujna predstavit će se nigerijski književnik Chigozie Obioma romanom “Ribari“. Obioma je u tom svom prvijencu taknuo u nježnu strukturu odrastanja, ispisujući iskrenu storiju o obitelji, bratskoj solidarnosti i ljubavi, o nedosanjanim snovima, ali i o osveti i tankoj granici između života i smrti. Granici čija krhkost naročito dolazi do izražaja kad se pred njom nađe mlada, uzavrela krv. Tragična i mistična istovremeno, ova je priča obojena koloritom afričke svakodnevice i zorno jezikom, tkaninama i mirisima dočarava Nigeriju i njezine ljude.

Chigozie Obioma (1986., Akure) rođen je u Nigeriji, a živio je na Cipru i u Turskoj. Danas živi u Americi, gdje radi kao profesor književnosti i kreativnog pisanja na Sveučilištu u Nebraski. Dobitnik je nagrade Hopwood za fikciju i poeziju, a za roman “Ribari” dobio je nagradu Oppenheimer i bio je finalist za Man Booker nagradu, prvu nagradu Centra za fikciju te nagradu Edinburškog festivala.

NACIONAL: Što je bila inspiracija za “Ribare”?

Živio sam na turskoj strani Cipra 2009. kad sam primio poziv od svog oca iz Nigerije. Bio sam u Cipru već dvije godine i osjećao sam veliku nostalgiju za domom. Tijekom razgovora otac mi je govorio o dvojici moje starije braće koji su se, kad su bili klinci, stalno tukli i svađali, a kad su odrasli postali su nevjerojatno bliski. Nakon tog razgovora s ocem počeo sam razmišljati o bratstvu i što znači ljubav prema bratu ili sestri. Stvorila mi se slika četvorice braće u obitelji i onda sam počeo razmišljati o tome što bi se moralo dogoditi, nešto izvana, da tu obitelj razori, da uništi njihovo jedinstvo, njihovu povezanost. Tako sam došao na ideju o ludom proroku.

NACIONAL: Radnja je smještena u Akure, vaš rodni grad. Kakav je život ondje, kakvo je bilo vaše odrastanje?

U vrijeme kad sam ja ondje živio, a to je isto vrijeme u kojem je radnja smještena, to je još bio grad, iako ga volim zvati gradićem. Imao je nekih 200.000 stanovnika i bio je prilično moderan, s asfaltiranim cestama kroz cijeli grad, a u naseljima kao što je GRA živjeli su bogataši i bila je smještena zgrada središnje nigerijske banke, gdje je moj otac radio. Međutim, mi smo živjeli u ulici koja nije bila jako buržoaska, nego gruba mješavina mehaničara i državnih službenika.

NACIONAL: Imate puno braće i sestara, baš kao i obitelj koju opisujete u romanu. Postoje li sličnosti s vašim privatnim životom?

Zaista imam neobičnu obitelj. Dakle, zaista, bila je neobična, s najvećim brojem članova obitelji. Dvanaestero djece. Znam da postoji stereotip da Afrikanci imaju puno djece, ali sad to nije slučaj zbog drugačijih ekonomskih uvjeta. Ali da, kao što sam rekao, želio sam pisati o bratstvu i o tome što je značilo odrastati u takvom društvu, takvoj obitelji. To je slično, ali priča u romanu je fikcija. Nikad nisam poznavao nekog ludog proroka koji je mogao vidjeti budućnost. Kad su braća i sestre u pitanju, oni su montaža mojih braće i sestara. Likovi koji su najbliži realnosti mogli bi biti majka i otac.

NACIONAL: Pišete o tragediji koja pogodi obitelj, nakon koje se druge tragedije počnu događati. No pišete i o tome da se u vašoj zemlji, osim engleskog, govori puno različitih jezika. Kako različite jezične skupine komuniciraju međusobno, na engleskom? Kako takva situacija utječe na svakodnevicu u Nigeriji?

Jedna dobra stvar koju smo dobili od Britanaca jest engleski jezik. Prekrasan je to sintetski jezik koji je jako rastezljiv, možeš s njim što god želiš. Ima nesputane mogućnosti. Kad smo kod mijenjanja jezika, igrao sam se njima jer to ima duboke političke implikacije. Želio sam uhvatiti što više od političkog tijela Nigerije, a ono bi obuhvaćalo tu multijezičnost. Nigerijci su „po defaultu“ gotovo pa multilingvalni od rođenja, ili barem bilingvalni. Odrastao sam na zapadu zemlje gdje se govori jezik yoruba. Ali moji roditelji pričaju igbo. U knjizi, obitelj govori trima jezicima. Najbolji način za navigaciju kroz nigerijski teritorij odnosno najbolji način na koji sam to mogao prikazati jest taj da je svaki lik povezan s jednim primarnim jezikom. Otac, ljubitelj zapadne kulture, uvijek priča službeni engleski. Majka, koja je više tradicionalna, uvijek priča igbo. Djeca, koja se igraju s drugom djecom, pričaju yorubu. Stoga engleski, kad se priča, stvara kratere među obiteljima i prijateljima. Kad se ljudi prebace na taj jezik, namjerno žele stvoriti distancu. Kad su otac ili majka ljutiti, odmah prebace govor na engleski. „Pidžin engleski“ pričaju neobrazovani, to je službeni jezik mase. Vrlo je specifičan, ali sadrži sve značajke „pravog“ engleskog jezika.

NACIONAL: Dosta pišete i o politici, društvu u Nigeriji, o izborima 1993. koji su bili poništeni, o selu koje se pretvorilo u grad pa su sve kuće morale biti srušene… Kako vidite trenutačnu situaciju u Nigeriji? Koliko se vaša država promijenila i što se može napraviti da se situacija poboljša?

Nigerija je počela napredovati nakon ‘90-ih. Kao što znate, Nigerija se ne smatra siromašnom državom. To je naftom bogata država, šesta najveća izvoznica nafte u svijetu, ali od sloma naftnog tržišta 2013. nalazi se u depresiji i trenutačno je situacija kritična.

NACIONAL: Zašto? Kako vidite vladavinu predsjednika Muhammadua Buharija? On je umirovljeni general nigerijske vojske, znači li to da je vojni utjecaj u Nigeriji još uvijek jako snažan? Koliko znam, on je bio uključen u mnoge pokušaje državnog udara da bi se svrgnuli šefovi države…

Ne, davno smo transformirali vojno u civilno društvo. Nigerija je sad gotovo u potpunosti demokratična. Bihari je civil već duže vrijeme. Ali problem je u tome što su građani jako sumnjičavi prema osobi bez ikakvog iskustva. Stoga oni neprestano recikliraju stare generale samo zato što su oni nekoć vladali.

NACIONAL: Nigerija se donedavno smatrala „afričkim divom“, sad je ipak malo drugačija situacija. Vidite li je vi kao diva?

Nažalost, više ne. Ali ima potencijala da ponovno bude velika. Mislim da je Nigerija puna mana. Potrebno ju je restrukturirati. Nije nacija, već više država-nacija. Nigerijci su imali Nigeriju prije nego što su pokušali postati Nigerijci i još uvijek pokušavaju. Dok su u isto vrijeme Amerikanci dugo najprije bili Amerikanci pa su nakon toga počeli stvarati SAD. Nedostatak nacionalnog identiteta velika je nesreća u mnogim afričkim državama. Rješenje je restrukturiranje, čak i ako mora krenuti iz toga da se mora ponovno imenovati.

NACIONAL: Kako vidite Afriku danas, gdje su najveći izazovi? Zato ste otišli iz Nigerije?

SAD sam došao na studij književnosti i pisanja. Ostajem u SAD-u jer radim na sveučilištu, ali i zato što ne mogu pisati o nekome mjestu dok u tome mjestu živim. Moram biti daleko od toga da bih imao kritičku distancu.

NACIONAL: Kako komentirate rastuće tenzije u SAD-u i mandat Donalda Trumpa?

U principu se ne petljam u politiku SAD-a, ali mislim da je većina onoga što se vidi „na van“ zapravo medijski isprovocirana histerija o svemu što Trump radi jer ga mrze, i to zato što on nije liberal. U SAD-u konzervativci su prezreni i mrze ih, a elita ih čak smatra čistim zlom. Dakle, nije samo riječ o tome da se s njima ne slažu. Ta mržnja je, po mojemu mišljenju, jednaka tribalizmu koji postoji u mnogim područjima Afrike. U Americi to je ideološki tribalizam, a ne etnički uvjetovan. A može biti ubojit kao i svaki drugi.

Komentiraj