NEŽELJENA SAMOSTALNOST SRBIJE: Crnogorci darovali Srbiji neovisnost

Objavljeno u Nacionalu br. 549, 2006-05-22

Nakon pozitivnog rezultata crnogorskog referenduma, Srbija je ostala sama: sada joj prijete novi izazovi, prije svega zahtjevi za nezavisnošću Kosova, a sada i Sandžaka

Mnoge su zemlje krvavo platile svoju neovisnost, dugo se oružjem ili diplomatskom umješnošću borile za nju, a samo je jedna jedina zemlja na svijetu nezavisnost dobila protiv svoje volje, i to, na kraju, voljom i željom jednog drugog naroda. To je Srbija. U ovim trenucima, kad većina svjetskih medija raspravlja o tome kako je na političku scenu svijeta izišla još jedna nova država, Crna Gora, te raspravljaju o njenim perspektivama i budućim izazovima, malo tko zamjećuje mnogo važniju stvar, da su pobjedom crnogorskih suverenista na referendumu 21. svibnja nastale dvije neovisne države, Crna Gora, ali i Srbija. O perspektivama i izazovima samostalne Srbije sada se malo govori, iako oni za područje jugoistočne Europe mogu biti mnogo važniji. U Srbiji se nitko nije pripremao za 21. svibnja, koji je jednako povijestan za Crnu Goru, gdje vlada opće slavlje, kao i za Srbiju, gdje sada vlada posvemašnja potištenost.

Ta je potištenost razumljiva, jer se Srbija morala i peti put suočiti s činjenicom da još jedan od naroda, s kojima je do prije 15 godina živjela u zajedničkoj državi, s njom više ne želi dijeliti državni okvir, a sasvim je sigurno da će taj udarac morati doživjeti barem još jedan, šesti put, kad će za nekoliko mjeseci i Kosovo postati definitivno samostalno. To su neugodne spoznaje, koje bi Srbiju kao naciju trebale ponovno natjerati na samopreispitivanje, kako bi Srbi shvatili zašto je tomu tako. Zahvaćena tom potištenošću, srbijanska politička i intelektualna elita jednostavno ne vidi da su crnogorski birači, izglasavši istodobno neovisnost i Srbiji, napravili njenim stanovnicima veliku uslugu, samo je pitanje hoće li je oni znati iskoristiti. Crnogorsko vodstvo već je najavilo da će u slučaju pobjede na referendumu nezavisnost proglasiti 13. srpnja, na datum koji ima višestruko simbolično značenje.

Toga datuma 1878. godine Berlinski kongres priznao je Crnu Goru kao 27. neovisnu državu svijeta, istog datuma 1941. godine, u II. svjetskom ratu, počeo je ustanak crnogorskog naroda protiv talijanske okupacije. Taj je datum odabran i jer će do tada već biti završeno Svjetsko nogometno prvenstvo, na kojem će posljednji put nastupiti i reprezentacija Srbije i Crne Gore. Nakon tog 13. srpnja Crna Gora mogla bi pokrenuti potrebne akcije da bude kao nova neovisna država i službeno priznata od Europske unije i Ujedinjenih naroda. To ne bi trebalo biti sporno, jer je Europska komisija obećala crnogorskom rukovodstvu da će priznati neovisnost Crne Gore, ako se na referendumu za nezavisnost izjasni više od 55 posto birača, a to je postignuto. Nakon što Crnu Goru prizna EU, slijedit će i priznanja drugih država. Donedavni zamjenik srbijanskog premijera Miroljub Labus rekao je da bi Srbija trebala prva priznati Crnu Goru, ali će vjerojatno sada početi razni sporovi pri razdruživanju, pa se može očekivati da će vlada Vojislava Koštunice, koji se u svim političkim situacijama ponaša kao veliko oklijevalo, gnjaviti i ovaj put te će priznanje Crne Gore uvjetovati raznim političkim zahtjevima. Crna Gora moći će, kad bude priznata, energičnije istaknuti i svoj zahtjev da pristupi EU.

Ali put Crne Gore u Uniju mogao bi se neočekivano zakomplicirati, jer bi EU mogla zatražiti da se sada počnu energičnije rješavati neke crnogorske specifičnosti u vezi s organiziranim kriminalom, u prvom redu da se razjasni stoje li optužbe kako je crnogorski politički vrh sastavni dio golemog međunarodnog lanca koji šverca cigarete, ili je to barem svojedobno bio. Manje je jasno što će se događati s drugom razdruženom stranom. Zasad je to za Srbiju u prvom redu još jedan težak politički i simbolički udarac. To je udarac s golemim posljedicama u raznim sferama. Spomenimo samo jednu stvar. Srbija sada formalno ostaje bez izlaza na more. To je udarac i s golemim praktičkim posljedicama za daljnji integritet onoga što Srbija smatra svojim državnim prostorom. Ovim je činom nestalo i okvira zajedničke države Srbije i Crne Gore kojim se Srbija formalno branila i od zahtjeva za neovisnošću Kosova. Nakon odcjepljenja Crne Gore, Kosovo, čije vodstvo dokazuje kako Kosovo nije bilo sastavni dio samostalne Srbije nego samo zajedničke države jugoslavenskih naroda, mnogo će lakše steći neovisnost. Možda će se za Srbiju pojaviti još jedna velika potencijalna politička komplikacija, jer će se razdvajanjem Srbije i Crne Gore rascijepiti Sandžak.

Ne bi se trebalo čuditi ako se ondje pojave i zahtjevi za političkom autonomijom, ako ne i za neovisnošću. Srbija se još uvijek teško suočava sa stvarnošću pa kao da nije htjela razmišljati ni o tome što će nakon 21. svibnja, ako postane – de facto – neovisna država. Sada će ipak morati konkretno razmisliti što treba učiniti da to bude i – de iure. Predsjednik Ustavnog suda Srbije Slobodan Vučetić tvrdi da se Srbija može u roku od nekoliko dana, samo izmjenom svog zakona o vladi i donošenjem odgovarajuće deklaracije o proglašenju neovisnosti, konstituirati kao samostalna država. U skladu s općim stilom srbijanskih funkcionara da stalno umiruju javnost tvrdnjama kako je njima zapravo bolje nego drugima on je rekao i ovo: “Srbija je u znatno povoljnijem međunarodnopravnom i ustavnom položaju nego Crna Gora, jer Ustav Srbije iz 1990., koji je rađen kao ustav neovisne države s punim državnopravnim kapacitetom, omogućava Srbiji da bez ikakvih ustavnopravnih problema prijeđe na status neovisne države.

Osamostaljivanje Srbije znatno će olakšati i činjenica da je ona prema Ustavnoj povelji Srbije i Crne Gore nasljednica cjelokupnog međunarodnopravnog subjektiviteta državne zajednice i automatski postaje punopravna članicom međunarodnih organizacija.” On je dodao kako ne očekuje ni probleme u funkcioniranju dosadašnjih zajedničkih institucija Zajednice Srbije i Crne Gore, sadašnjeg saveznog ministarstva obrane i saveznog ministarstva vanjskih poslova, jer Srbija do završetka razgovora o podjeli imovine nasljeđuje zgrade diplomatskih predstavništava, a poslove koje u administraciji državne zajednice obavljaju ljudi delegirani iz Crne Gore bez problema mogu preuzeti činovnici iz Srbije. No stvar ipak nije tako jednostavna čak ni kad je riječ o formalnom konstituiranju Srbije kao neovisne države. Neke institucije zajedničke države jednostavno će se ukinuti, kao npr. funkcija predsjednika Zajednice Srbije i Crne Gore, koju je dosad obnašao Crnogorac Svetozar Marović i već najavio svoj povratak u Crnu Goru. Spomenuta dva važna savezna ministarstva bit će inkorporirana u srbijansku administraciju.

Veći je problem što s vojskom. Izvjesno neformalno razdvajanje već je počelo, ali Crna Gora će sigurno zahtijevati da se ostaci zajedničke vojske što prije povuku iz Crne Gore, pri čemu će sigurno nastati sporovi oko opreme i nekretnina. Zanimljivo će biti kakvu će sudbinu imati zastarjeli brodovi nekoć ogromne jugoslavenske ratne mornarice, koji Crnoj Gori ne trebaju, ali ni Srbiji bez mora. Savezni generalštab postat će srpski generalštab, iz vojske će otići neki najistaknutiji crnogorski časnici, ali će mnogi i ostati, sada kao državljani Srbije. Smjesta je otvoreno pitanje tko će biti vrhovni zapovjednik nove srbijanske vojske, jer se dosadašnji Vrhovni savjet obrane, koji su činili vodeći ljudi zajedničke države, te Srbije i Crne Gore, ukida. Već je počela svađa hoće li to biti predsjednik Srbije Boris Tadić ili premijer Vojislav Koštunica. Predsjednik Srpskog pokreta obnove Vuk Drašković, ministar vanjskih poslova zajedničke države, koji će sada, dok opstaje Koštuničina vlada, biti ministar vanjskih poslova samo Srbije, predložio je da Srbija iskoristi ovu priliku i postane parlamentarna monarhija, jer bi to – kako on tvrdi – “skratilo put Srbije u Europu”.

Otvorena su još neka pitanja. To je pitanje državljanstva Crnogoraca koji žive u Srbiji, koji će vjerojatno uzeti srbijansko državljanstvo, nakon čega će se postaviti pitanje statusa njihove imovine u Crnoj Gori, koju posjeduju kao strani državljani. Otvorit će se i pitanje statusa crnogorskih studenata u Beogradu, automobila registriranih u Crnoj Gori itd. Otvorit će se i pitanje međudržavne granice između Srbije i Crne Gore, jer administrativna granica dviju republika nije najpreciznije utvrđena. Morat će se izgraditi granični prijelazi, postaviti carinska služba. Napokon, otvorit će se pitanje statusa Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori, koja želi dobiti svoju vlastitu autokefalnu pravoslavnu crkvu, što može samo uz pristanak Srpske pravoslavne crkve, koji teško može dobiti.

Može se očekivati da će se u sljedećim tjednima i mjesecima otvoriti mnogi sporovi te vrste, te će to opterećivati srbijansku politiku prema Crnoj Gori, jer će Crnogorci koji žive u Srbiji, te brojni Srbi s obiteljskim korijenima u Crnoj Gori, a takvih je zajedno nekoliko stotina tisuća, raditi pritisak na srbijansku vladu da zaoštrava ta pitanja, opstruira razvoj međusobnih odnosa, da se ponaša kao što su to činile i manje-više sve prethodne srbijanske vlade u prethodnim fazama razdruživanja drugih nekadašnjih jugoslavenskih republika od Srbije. Međutim, za Srbiju bi bilo mnogo bolje kad bi smogla snage da se prema ovim događajima ponaša pametno, a ne emotivno. Rusija je sama nakon propasti komunizma pokrenula ukidanje SSSR-a i razdruživanje od bivših sovjetskih republika. Iako su ondje problemi razdruživanja bili kompleksniji i teži od problema s kojima bi se susrela Jugoslavija da se mogla razdružiti bez krvi, sve je prošlo mirno, a Rusija je danas – bez tereta 14 drugih sovjetskih republika – na putu prema novoj moći i dosad nepoznatom prosperitetu. Srbijanska politička i intelektualna elita jednostavno nije bila, a niti je sada sposobna za takvu mudrost pri razdruživanju, pa ni u sljedećem razdoblju od nje ne treba očekivati drukčije ponašanje.

Vjero­jat­no neće započeti još jedan rat, ali sigurno će stvarati probleme, iako bi za nju i njene građane najbolje bilo kad bi maksimalno surađivala da se razdruživanje od Crne Gore provede što bezbolnije. Bilo bi najpametnije za Srbiju kad bi u takvom duhu ušla i u razgovore o budućem statusu Kosova, kad bi se što prije odrekla i nerealnih pretenzija nad njim i pomirila s njegovom neovisnošću. No ona se i dalje ponaša upravo suprotno. Prema posljednjim informacijama iz srbijanske delegacije, koja u Beču sudjeluje u pregovorima o budućnosti Kosova, Srbija namjerava na sljedećem sastanku zaoštriti stav upravo o konačnom statusu Kosova, ne pristajući nipošto na njegovu formalnu neovisnost. I dalje, i nakon tolikih vojnih i političkih poraza zarobljena u velikosrpski mit, Srbija će morati doživjeti još jedan politički poraz na Kosovu, kako bi se možda tek tada okrenula sebi i svojoj samostalnosti.

CRNA GORA I EU

Mladić postao nebitan

Crnogorskim planovima za pristupanje Europskoj uniji više neće smetati srbijansko natezanje s Haaškim sudom oko odbjeglog generala Ratka Mladića – on je sada samo problem Srbije.

SUMNJE U UMIJEŠANOST U ŠVERC

Đukanovićeva hipoteka

Teško da bi s hipotekom sumnji u umiješanost u šverc duhana crnogorski premijer Milo Đukanović mogao voditi zemlju u EU. Odnos Europske komisije prema Đukanoviću mogao bi se pokazati znatno većim problemom za budućnost Crne Gore od eventualne opstrukcije na referendumu poraženih prosrpskih političkih snaga u Crnoj Gori.

Komentiraj

Source:Maroje Mihovilović