(NE)VJEROJATNA PRIČA IZ HAC-A: Osuđeni na prisilni nerad

Objavljeno u Nacionalu br. 856, 2012-04-10

Državna tvrtka aferaš pokušala sakriti da godišnje troši 1,7 milijuna kuna za najam prostora u koje smješta smijenjene direktore

Šef vas smjeni. Imate pravo na istu plaću, u prosjeku 8000 kuna. Ne dobijete otkaz. I ne morate ništa raditi. Morate se samo pojaviti na poslu. I sjediti u posebnoj prostoriji s onima koji imaju istu radnu sudbinu. Kako biste bili što dalje, tvrtka i uprava nije žalila novca, pa je unajmila i posebne prostorije za vas izvan upravne zgrade. Samo da im ne budete pred očima.

U DANAŠNJE VRIJEME, nedvojbeno, velika bi većina ljudi pristala na takva “radna mjesta”. A ona su u državnoj tvrtki, aferama opterećenim Hrvatskima autocestama, stvarnost već punih sedam godina. Ni nova uprava ne želi se odreći privilegija da šalje stare direktore u ono što se kolokvijalno zove – sobe za razmišljanje. Trebate razmišljati i čekati novu vlast da vas možda vrati na direktorski položaj. To se u HAC-u nakon osam godina i dogodilo, pa su sobe za razmišljanje popunjene novim kadrovima, onima koje je postavila HDZ-ova uprava. Od desetak imena najzvučnija su ona bivšeg člana uprave Josipa Sapunara, optuženog i u aferi Fimi-media, bivšeg direktora sektora građenja Ivice Mlinarevića, direktora financija Zlatka Turčića i čuvenog voditelja sektora korporativne sigurnosti – Svemira Vrsaljaka. Vrsaljku društvo pravi i alkarski vojvoda Ivan Čikara, donedavno njegov zamjenik. Svi oni prebačeni su u zgradu VMD-a na uglu Vukovarske ulice i Radničke ceste u Zagrebu. Većina ih još ne sjedi tamo jer su na bolovanju kako bi zadržali još neko vrijeme direktorske beneificije. A onda će morati u Vukovarsku, s nešto nižim plaćama, bez službenih auta. Ali još uvijek s plaćom od minimalno 8000 kuna. HAC je od VMD-a unajmio 980 kvadrata modernog prostora na dva kata još prije sedam godina. Mario Crnjak, prvi HDZov direktor koji je preuzeo HAC, shvatio je da ne zna što bi s ljudima koje je smijenio. Kako je počeo osnivati nove odjele i sektore, iznajmiti posebnu zgradu za manje važne sektore i nepodobne bilo je idealno.

“LJUDI SU SE zapošljavali lopatama, osnivani su sektori i odjeli koji nisu postojali, u koje su se dovodili novi ljudi koji nisu imali veze s HAC-om. Postojao je višak starih direktora koje nisu željeli, ali im nisu davali ni otkaze. Novca je bilo, imenovani su savjetnicima i poslani u sobe za razmišljanje. I tako je godinama bilo s nepotrebnima. Kroz sobe su prošli deseci ljudi”, kaže nam izvor iz HAC-a. U sobama za razmišljanje nove promjene godinama su čekali bivši, a sada rehabilitirani direktori Zvonimir Pilih i Milan Stanković. I novi član uprave HAC-a Nikola Bačurin proveo je u neradu punih sedam godina. Dijelom na Lučkom, djelom u VMD-u. Jedan djelatnik koji je proveo više od godinu dana u sobama za razmišljanje HAC-a prvi je put javno odlučio priznati kako su izgledali dani u crvenoj zagrebačkoj zgradi. “Isprva sam i htio nešto raditi, iako sam se smatrao degradiranim. Ali nitko nije obraćao pažnju. Stigli su i prijateljski savjeti da ništa i ne pokušavam raditi. Nakon nekog vremena jednostavno sam poslušao”, priča ovaj zaposlenik i nastavlja kako mu je izgledao radni dan. “Prijaviš se, popiješ kavu, pročitaš novine. Slijedi uglavnom bespotrebni sastanak, pa se spremaš za pauzu i kavu. Nakon nje još diskutirate o stanju u tvrtki i već je blizu 16 sati. Ideš kući.”

IAKO NIJE RADIO NIŠTA, a primao natprosječnu hrvatsku plaću, kaže da nikome ne bi poželio takav “posao”. “Frustriran si, bespomoćan i bezvoljan. “Ja sam čekao promjenu vlasti, što se i dogodilo, inače ne bih ostao. Ima tamo ljudi iznad 45 ili 50 godina koji su stvarali HAC nakon 2000. godine. Oni nisu htjeli nikamo otići, a ništa drugo i ne žele, niti znaju raditi”, opisuje djelatnik koji zbog svog sadašnjeg položaja želi ostati anoniman. U VMD-ovoj zgradi ima odjela i sektora u kojima ljudi zaista rade, dodaje, pa ne bi bilo pošteno reći da su cijela dva kata iznajmljena samo za smještaj nepodobnih. “Ali da je višak ogroman, to je točno. Trebali su tim ljudima dati otkaz ili otpremnine, ali sve uprave, pa i nova, odlučile su se radije davati plaću i maknuti ih iz upravne zgrade u Širolinoj ulici.” U početku su se smijenjeni i poslani na razmišljanje razmještali u posebne kancelarije, potpuno opremljene za rad. Poslije su ih malo miješali po odjelima, ali i dalje nitko od njih nije ništa morao raditi. Nitko ih nije maltretirao, uprava jednostavno zaboravi na njih. Osim kad su plaće na koje HAC troši 300 milijuna kuna godišnje.

NOVA UPRAVA na čelu s Draženom Guštinom, jednim od rijetkih koji su u HAC-u zaposleni preko natječaja pri osnutku HAC-a, ipak vuče poteze jednake svojim prethodnicima. U aferi s promakunućem svoga brata na direktorski položaj i zapošljavanja još pet osoba bez natječaja, koja je buknula prošlog mjeseca, potpuno je promaknulo pažnji gdje su završili stari direktori. A formalno su poslani u unutarnju kontrolu – posebni sektor u VMDu. Imaju zaposlenih 20 ljudi, a kad su mediji vrištali o aferama u HAC-u, unutarnja kontrola nije utvrdila ni jednu. Toliko o svrsishodnosti 20 radnih mjesta. Uz sektor za promet koj ima svoj smisao, u VMD-ovoj zgradi još su i Samostalni odjel za standardizaciju i kvalitetu, Samostalni odjel za zaštitu na radu i Samostalni odjel za prateće i uslužne objekte. Do prije nekoliko godina oni nisu postojali. HAC trenutačno ima 2800 zaposlenih, ali se broj vodećeg kadra po odjelima i sektorima udvostručio zbog osnivanja novih ustorojstvenih jedinica. Iako su obećavali promjene, ni nova uprava na čelu s Guštinom nije nam htjela otkriti koliko troše godišnje za najam u VMD-ovoj zgradi. Poslali su kvadraturu, podatak da je ondje zaposleno 80 osoba i da će u pregovorima pokušati sniziti cijenu najma. Samu cijenu su prešutjeli.

NO UNATOČ TOM prešućivanju lako je doznati da im je godišnji trošak oko 1,7 milijuna kuna. Dovoljno je bilo nazvati bilo koju agenciju koja se bavi iznajmljivanjem ureda i doznati da je cijena najma u VMD-ovoj zgradi 15 eura po kvadratu. Na to treba dodati i još četiri do pet eura za režije, porez, održavanje i najam 14 parkirališnih mjesta u garaži. To je cijena koju je svaka dosadašnja uprava bila spremna platiti. Da ne gleda one koje je smjenila. Ono što je vjerojatno još žalosnije jest da je HAC samo jedan od primjera, a nakon posljednjih smjena i novih ljudi u državnim poduzećima vjerojatno se pune i njihove sobe za razmišljanje.

Komentiraj

Source:Ivan Pandžić