Otkad traje kriza uzrokovana epidemijom koronavirusa i potresom u Zagrebu, sve do intervjua koji je prošlog četvrtka, 9. travnja, dao televiziji N1 i Usrkšnje čestitke koju je uputio naciji, predsjednik Republike Zoran Milanović bio je prilično nevidljiv. Iako je u predizbornoj kampanji tvrdio da će biti glas građana i neka vrsta pučkog pravobranitelja, osim jednog televizijskog obraćanja u trenutku kada su nastupile posebne mjere Kriznog stožera nije ga se gotovo moglo ni čuti niti vidjeti.

Nakon estradnih eskapada bivše predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović pohvalno je da se Milanović drži svojih ustavnih ovlasti i prepušta premijeru Andreju Plenkoviću i Vladi kontrolu nad situacijom, no ipak je kao šef države mogao pokazati više suosjećanja i razumijevanja za teškoće s kojima se građani suočavaju, kao što je mogao svojim aktivnijim djelovanjem dizati moral naciji. To su u teškim vremenima radili svi predsjednici i monarsi, koliko god njihove uloge bile protokolarne, a neki, poput britanske kraljice majke Elizabete u Drugom svjetskom ratu, postali su istinski simboli otpora i nade u pobjedu.

„Hrvatska nije u ratu jer ratuju ljudi, već je u izazovu, u krizi“, naglasio je predsjednik u jedinom televizijskom obraćanju na HTV-u 18. ožujka  i dodao: “Jesmo u krizi koja će proći, koja će trajati, ako imam možda pravo ili usuđujem se to reći, za koji mjesec. Međutim, posljedice, pogotovo one ekonomske i socijalne će ostati. Pitanje je u kojem ćemo trenutku moći u potpunosti otvoriti granice i funkcionirati na način na koji smo funkcionirali do jučer”.

Pohvalivši mjere Vlade, pozvao je sve da se strogo pridržavaju uputa Nacionalnog stožera i naglasio kako će osobna odgovornost svakoga od nas, odnosno pridržavanje donesenih pravila „činiti razliku između uspjeha i neuspjeha, između duljine trajanja, odnosno kraćeg trajanja ove krize, ne nužno između života i smrti.“

Zahvalio je i svima onima koji skrbe o hrvatskim građanima, osobito apelirajući na pomoć starijima koje trebamo čuvati: “Naše majke i očeve, naše babe i didove, none jer to su ljudi koji su nas podizali i brinuli se za nas cijeli naš život i to je, ako ništa drugo, ako samo tako gledamo, a prije svega moramo tako gledati, naša ljudska obaveza”.

U srijedu, 18. ožujka, potpisao je i Odluku o proglašenju izmjena Zakona o sustavu civilne zaštite kojima su dane veće ovlasti stožeru civilne zaštite. U televizijskom obraćanju naglasio je kako smatra da ga njegova politička dužnost obvezuje da se s vremena na vrijeme oglasi o ovakvim stvarima, bez obzira na to što za njih nije izravno nadležan. Riječi ohrabrenja koje je uputio tom prilikom glasile su: “Drage sugrađanke i sugrađani, da to osjećam završio bih s – glavu gore! Kako vidim da je ta glava ionako gore, da smo odgovorni i optimistični, završit ću s – hvala vam!”.

Hrvatska nije u ratnom stanju, što je i Milanović ponovo konstatirao u prošlotjednom intervjuu N1, ali mnogima je glava klonula, a kriza u kojoj smo se zatekli šokirala je brojne građane, ne samo zbog epidemije koja je uzela desetine tisuća ljudskih života u cijelome svijetu, nego i zbog neizvjesne budućnosti koja čeka slabašno hrvatsko gospodarstvo.

Zato i čudi da predsjednik, poštujući pravilo o „socijalnoj distanci“, što je izraz koji je on navodno prvi upotrijebio, nije inicirao videokonferencije ili neke druge virtualne sastanke s Hrvatskom udrugom poslodavaca, predstavnicima sindikata i umirovljenika, ženskim udrugama koje upozoravaju na porast obiteljskog nasilja u novonastalim okolnostima, psiholozima-volonterima koji svakodnevno anksioznima i depresivnima telefonom pružaju psihološku pomoć, čelnicima Liječničke komore, vatrogascima i svima onima koji nesebično rade kako bi u ova teška vremena pomagali drugima. Mogao je saslušati njihove probleme, pohvaliti njihove napore, pokazati da cijeni ono što rade, što bi im puno značilo i predstavljalo čast. Predsjednik Republike nije obišao ni potresom poharana sela i gradove u Krapinsko-zagorskoj županiji, gdje je župan Slavko Kolar, njegov bivši stranački kolega iz SDP-a. Nije zatražio ni sastanak s vodstvom grada Zagreba.

Ono što smo mogli saznati iz prošlotjednog intervjua na televiziji N1 je sljedeće: “Ja sam u dnevnom kontaktu s čelnicima u sustavima u kojima sudjelujem. Čujem se i s premijerom, čuo sam se jučer s njim. Razgovaramo”.

Na stranicama Ureda predsjednika njegove aktivnosti u ožujku i travnju nisu brojne. Naravno, moguće je da predsjednik samozatajno radi na više kolosijeka i o tome ne obavještava javnost. No iako smo glasnogovorniku Ureda dva puta uputili upit o aktivnostima predsjednika i njegovih savjetnika u posljednjih mjesec dana i je li zatražio sastanak s predstavnicima grada Zagreba nakon potresa, odgovor nismo dobili.

Na službenim stranicama piše da je Milanović nekoliko tjedana nakon svoje inauguracije, u subotu 7. ožujka, nazočio svečanosti polaganja prisege 27. naraštaja ročnih vojnika na dragovoljnom vojnom osposobljavanju, gdje se prigodnim govorom obratio okupljenima.

U subotu, 21. ožujka, nakon što je to već učinio premijer Plenković, obišao je samoodrživi ekspedicijski kamp i šatore za prihvat oboljelih pacijenata koji su podigli pripadnici Hrvatske vojske ispred Kliničke bolnice Dubrava.

U subotu, 28. ožujka, tjedan dana nakon potresa u Zagrebu, obišao je potresom oštećene objekte Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i zgradu Pravnog fakulteta i Rektorata Sveučilišta u Zagrebu, gdje se prigodno obratio novinarima i kritizirao prve mjere Vlade za spas ekonomije, izjavivši kako ovo nije vrijeme za knjigovodstvo, nego za vodstvo. Tom prilikom je naglasio: „Ne bih smanjio plaće onima koji rade bez ograničenja, ali bih onima koji ne rade bez ograničenja. Važno je da onima koji su ekonomski najugroženiji, koji su na vjetrometini, vrlo rano pošalju jasnu poruku – tu smo uz vas. Ljudi koji otpuštaju radnike, zatvaraju firme i praktički su na “umjetnom disanju” trebaju jasnu poruku da će hrvatska država na konkretan način stati iza njih. Nisu im dovoljna samo dobronamjerna obećanja”.

O svom obilasku oštećenih zgrada oglasio se i na društvenim mrežama i napisao: „Danas sam obišao potresom oštećene objekte Medicinskog fakulteta, Pravnog fakulteta te Rektorata Sveučilišta u Zagrebu. Sanacija štete u Zagrebu trajat će relativno kratko ako se dobro organiziramo i donesemo zakonski okvir na razini države i osnujemo zavod ili centralnu ustanovu po uzoru na ono što je rađeno u Dubrovniku prije 40 godina. Ovo je prilika za novi i kvalitetniji početak koji Zagreb zaslužuje kao glavni grad Hrvatske.“

U petak, 3. travnja, predsjednik se sastao s predstavnicima Hrvatske komore inženjera i predstavnicima volontera statičara i zahvalio im na angažmanu u saniranju štete nakon potresa u Zagrebu.

U subotu, 4. travnja, Milanović, u društvu ministra obrane Damira Krstičevića i zapovjednika Glavnog stožera Roberta Hranja, sudjelovao je na redovitoj plovidbi obalnog ophodnog broda „Omiš“ koji je izvršavao redovite zadaće nadzora i zaštite interesa Hrvatske u teritorijalnom moru i području ZERP-a.

U utorak 7. travnja, imenovao je Gorana Grboteka pomoćnikom pročelnika Kabineta predsjednika Republike.

U četvrtak, 9. travnja, u spomenutom intervjuu na televiziji povukao je svoj prijedlog o tome da javnom sektoru treba smanjivati plaće. „Rekao sam da bi se u javnom sektoru trebale smanjiti plaće zbog solidarnosti. Onda sam vidio analizu Ekonomskog instituta, ne možeš nekima smanjivati plaću. Država se zadužuje, morat će vratiti taj dug. Udio javnog duga u BDP-u pada. Država se treba zaduživati, to je u redu. Ali trebat će vratiti dug. Ljudi u javnom sektoru će zbog toga povišicu dobiti u dalekoj budućnosti. Zato im ne treba dvaput smanjivati plaće, to je dvostruka šteta. Po županijama je previše ljudi, to baš jesu uhljebi, ali to je 15 tisuća ljudi”.

Konačno je bio nešto kritičniji i prema vodstvu grada Zagreba koje je posljednja dva tjedna zbog načina suočavanja s posljedicama potresa i gradonačelnikovih izjava kritizirala i opozicija, a i građani koji su organizirali demonstracije lupajući loncima na balkonima.  Milanović je o tome rekao: „Vojska je čistila u prvom naletu, iako to nije posao vojske. Mogao je to najnormalnije napraviti grad. Danas se razmontira desetak dimnjaka dnevno i onda to ostaje na ulicama. Mislim da grad ima dovoljno resursa da to očisti. Ja se nadam da tko god bude na čelu Zagreba, neće voditi tu obnovu gdje će država morati dati ljudima kao ono u Gunji”.

Iako je potpisao Odluku o proglašenju izmjena Zakona o sustavu civilne zaštite kojima su dane veće ovlasti stožeru civilne zaštite, i tu je u intervjuu bio ponešto kontradiktoran: „Mi smo iz nekog razloga formirali Stožer u kojem je ministar zdravstva član, umjesto da je on na čelu izvanredne situacije kao ministar zdravstva.“ Onda je zaključio i kako neke mjere mogu biti utužive, iako ih je donijela gotovo cijela Europa, osim Švedske: “Po zakonu o ugrozi zdravlja, ministar zdravstva donosi neke restriktivne odluke. Može se ograničiti kretanje, to je napravio Stožer, ne znam na temelju koje zakonske osnove. Građani u slučaju ograničavanja kretanja imaju pravo na naknadu. To je utuživo”.

Prvi put je i kritizirao Vladu zbog pokušaja da se izmijeni Zakon o elektroničkim medijima, kako bi se u borbi protiv koronavirusa ozakonilo široko praćenje mobitela građana, što su mnogi u opoziciji protumačili kao kršenje ljudskih i građanskih prava i uvođenje diktature. Predsjednik se založio da se takav zakon, ako je već nužan, donese dvotrećinskom većinom u Saboru: “Na Google Mobility pristaje 90 posto korisnika mobitela. Netko je zapeo da, sad već s velikim zakašnjenjem, donese taj zakon. Netko ima fiksnu ideju da se progura taj zakon, to je sad već u drugom čitanju. Tu se uporno ide u drugo čitanje da bi se dale ovlasti nekome, to nisu čista posla“, zaključio je Milanović.

Iako je, da citiramo psihologinju Mirjanu Krizmanić, prava sreća da Kolinda Grabar Kitarović više nije predsjednica Republike i ne iskorištava ovu situaciju da nas zasipa lažnim suosjećanjem i koristi priliku za samopromociju, vjerojatno su birači Zorana Milanovića u ovakvoj situaciji od njega očekivali više.

Ima onih, poput Mirjane Krizmanić koji smatraju da je dobro da ga nema previše u javnosti:

„Ja sam sretna da se on ne pojavljuje i da ne dodaje svoju sol na naše rane. Jer da se predsjednik češće javlja, ovaj narod bi izgubio svaku nadu da će proći kroz krizu. Ja znam da Milanović to ne radi namjerno, ali njegove metafore su potpuno pogrešne i teško ih je razumjeti. Za razliku od tima na čelu s ministrom Vilijem Berošem koji do sada nije rekao nijednu pogrešnu riječ. Nitko od njih nije bahat i nema onog: ja pa ja pa ja. Zamjenica ‘ja’ ne postoji u njihovim obraćanjima i to tako treba biti. Milanović nije dorastao ovakvim situacijama jer ima takvu ličnost koja mu ne dopušta da pokaže kako suosjeća s narodom, iako bi to nekad želio. Sreća Božja da šuti! Drago mi je da su nas svi poštedjeli ispraznih i ljigavih fraza. To je najgore kada narod zadesi  nevolja“, zaključila je u nedavnom intervjuu za Nacional Mirjana Krizmanić.