U Zagrebu je nedavno objavljena ‘Studija deplinofikacije Hrvatske’ koju je naručila Zelena akcija, a izradila Udruga za održivi razvoj energetskih sustava. Voditelj izrade te studije profesor je s Fakulteta strojarstva i brodogradnje Neven Duić, koji u razgovoru za Megawatt objašnjava zašto bi se Hrvatska postupno trebala okrenuti od plina kao jednog od glavnih energenata

Do 2035. godine Hrvatska može napustiti sve fosilne izvore energije, ne samo plin, već i ugljen i naftne derivate. Najvećim dijelom ih može zamijeniti domaća proizvodnja iz varijabilnih obnovljivih izvora energije. Tu bi vjetroelektrane mogle imati kapacitet od 6488 MW, a fotonaponske elektrane 6304 MW, pokazala je Studija deplinofikacije koju je naručila Zelena akcija, a izradila Udruga za održivi razvoj energetskih sustava. Voditelj izrade ove studije profesor je s Fakulteta strojarstva i brodogradnje Neven Duić koji je u razgovoru za Megawatt detaljno objasnio zašto smatra da bi plin polako trebao otići u povijest kao najpopularniji energent u Hrvatskoj iza kojeg stoji jaki inozemni plinski lobi. Neven Duić je redoviti profesor u trajnom zvanju na Zavodu za energetska postrojenja, energetiku i okoliš na Fakultetu strojarstva i brodogradnje Sveučilišta u Zagrebu. Sudjelovao je na više od 100 znanstvenih i stručnih projekata, objavio je preko 640 znanstvenih radova, od toga preko 300 u znanstvenim časopisima. Neven Duić spada među 2% najutjecajnijih znanstvenika u svijetu prema popisu za godinu citiranja 2020., a njegova glavna područja interesa su energetska politika i planiranje, ekonomika energetike, politika održivog razvoja i planiranja resursa, ublažavanje klimatskih promjena, modeliranje izgaranja i zračenja. Osim toga organizator je i serije konferencija SDEWES o održivom razvoju energetike, voda i okoliša, koje se redovito održavaju punih 20 godina, sa sudionicima iz preko 100 zemalja.

Megawatt: Možete li nešto više reći o Studiji deplinofikacije Hrvatske koju ste nedavno predstavili u Zagrebu?

Europska unija, čija smo član, odučila se na klimatsku neutralnost do 2050., što znači gotovo potpuno iz upotrebe izbaciti fosilna goriva. Ovom studijom smo željeli pokazati koliko se brzo to može napraviti i je li to u konačnici isplativo ili nije. Vrlo značajan faktor koji se pojavljuje kao jedan od razloga zašto smo napravili studiju je i rat u Ukrajini, zbog kojeg se potpuno promijenila slika dobave energije, što se prije svega odnosi na ruski plin koji je imao značajnu ulogu u udjelu na hrvatskom tržištu, a taj plin nam više nije dostupan. Pokazalo se da je tehnički moguće i ekonomski isplativo fosilni plin zamijeniti obnovljivima do 2035. godine, ali uz povećanu stopu investicija. Najveći napor bi bio u zamjeni plinskog grijanja toplinarstvom i dizalicama topline, dok bi se industrija djelomično elektrificirala, a djelomično bi se plin zamijenio zelenim vodikom. Za sve to je potrebno značajno povećati udio vjetra i solara u elektroenergetici.

‘Pokazalo se da je tehnički moguće i ekonomski isplativo fosilni plin zamijeniti obnovljivim izvorima do 2035. godine, ali uz povećanu stopu investicija’

Megawatt: Studija, njeni rezultati i ono za što se zalažete zapravo predstavlja jednu vrlo veliku promjenu jer je plin do nedavno bio “najpopularniji” energent, pogotovo kada je u pitanju grijanje kućanstava u kontinentalnoj Hrvatskoj. Kako je došlo do te promjene?

To je točno, ali to je bio lažni imidž plina koji je stvarao plinski lobi u Hrvatskoj. Jedan od razloga je i taj što je Hrvatska imala drugu najnižu cijenu plina u Europskoj uniji i to prije svega jer je plin u našoj zemlji jako subvencioniran. Plin u domaćinstvima bi trebao biti oko tri puta skuplji da bi odgovarao stvarnim troškovima. Plin je sada nešto poskupio, ali je poskupio prije svega na dobavnoj strani. Ta cijena će ostati visoka i procjenjuje se da bi dugoročna cijena trebala biti dvostruka u odnosnu na onu koja je bila dobavna prije rata. Kada Hrvatska ne bi subvencionirala plin, onda on ne bi bio toliko privlačan potrošačima. Druga stvar je da kada smo krenuli uvoditi plin, onda je to imalo smisla jer je to energent koji stvara manje lokalno zagađenje od biomase. To je točno i kada je gradski plin krenuo zamjenjivati ugljen i biomasu, onda je došlo do “čišćenja” gradova. Međutim, danas su zahtjevi puno stroži i prije svega se želimo riješiti NOx-a (dušikovih oksida), a plin izgaranjem proizvodi NOx i zagađuje gradove. Zato bi rješenje bilo da se maknu svi mali kotlovi kako bi se izbjeglo sadašnje i buduće lokalno zagađenje i kako bi se zadovoljili svi propisi. Također, plin je tradicionalno bio vezan uz naftu, a nafta je u 20. stoljeću bila energent bez kojeg ne bi bio moguć razvoj ekonomije i onda se plin koristio kao čišće gorivo od ugljena za visoke temperature. Tek naknadno se pojavila priča s grijanjem. Međutim, kako nam je nafta sve manje potrebna i kako idemo u budućnost bez nafte, tako nam je i plin kao energent koji dobivamo kao nusproizvod u proizvodnji nafte sve manje potreban. S druge strane, nije najpametnije ni biti ovisan o plinu koji dolazi iz države s kojom smo praktički u ratu. Zato je dobro okrenuti se alternativama, a hrvatska alternativa koja nam nije bila dostupna u 20. stoljeću jer je bila preskupa su vjetar i solar.

Megawatt: S druge strane, Hrvatska je investirala u LNG terminal na Krku, smatrate li opravdanom tu investiciju?

LNG terminal je bila jedna od najboljih odluka Vlade jer je spasio i Hrvatsku i srednju Europu od vrlo neugodne situacije u kojoj smo se mogli naći u veljači 2022. godine. Kada razmišljamo o deplinofikaciji do 2035., to je za više od deset godina, i mi moramo do tada pronaći način kako ljudima dostaviti plin. Hrvatska proizvodnja plina pokriva četvrtinu ili trećinu potreba i ta je proizvodnja u rapidnom padu. Ako nemamo ruskog plina, a nemamo ga, onda moramo negdje nabaviti onaj ostatak. Tu nije samo u pitanju sigurnost samo Hrvatske već i cijelog ovog dijela Europe, pa i Europske unije. Znači, ne samo da je LNG terminal bio neophodan, nego je u ovom trenutku vjerojatno racionalna odluka i proširenje terminala. Ne gradnja kopnenog terminala, jer je preskup i stvara dugotrajni lock-in efekt, već je ova vrsta plutajućeg terminala idealno rješenje za Hrvatsku. Isto tako ne bi bilo loše povećati domaću proizvodnju plina jer će nam do 2030. biti potrebno otprilike milijardu kubnih metara plina godišnje.

‘Hrvatska ima odličan potencijal s tehnologijom plutajućih vjetroelektrana, ali ona je tek sad u početku razvoja i relativno je skupa pa trebamo još malo pričekati’, kaže profesor Neven Duić. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Megawatt: Kakva je onda trenutna energetska situacija u Hrvatskoj? Jesmo li imali sreće s blagom zimom?

To je sasvim sigurno bila velika sreća, ne samo za nas već i za cijelu Europu, jer smo izbjegli moguće probleme u dobavi plina. Vjerojatno čak i nekom gorem scenariju mislim da ne bi došlo do gašenja plina u domaćinstvima, ali bismo gasili industriju. Zato smo i ja i neki drugi stručnjaci na jesen pozivali građane da smanje temperaturu grijanja kako bi pomogli industriji kojoj je plin potreban za nastavak proizvodnje. Nažalost, neke proizvodnje smo ugasili, kao što je primjerice Petrokemija, jer im je plin bio preskup i još će im neko vrijeme biti preskup. Ova će godina biti teška jer je ruski plin tekao do ljeta i onda su ventili zatvoreni. Do tada smo napunili skladišta i zimu smo dočekali s punim skladištima plina. Sada krećemo s relativno punim skladištima, ali nemamo dovoljno punjenja jer su ruski plinovodi zatvoreni. Jedini plinovod koji normalno funkcionira je turski tok te se zato i grade dodatni LNG terminali u Europi. Povećana je i kupnja iz drugih izvora, ali sljedeća zima bi mogla biti teška ako će biti jako hladna. Prema onome što znamo, nakon sljedeće zime vjerojatno više ne moramo očekivati probleme jer će biti osigurano dovoljno alternativnih izvora i alternativnih pravaca dobave, a i uz to Europa gradi jako puno alternativnih izvora energije tako da problema s energijom od zime 2024. ne bi trebalo biti.

Megawatt: Vi smatrate da bi Hrvatska u ne tako dalekoj budućnosti mogla biti država sa 100 posto obnovljivom energijom, možete li pojasniti kako bismo to doista i mogli ostvariti?

Hrvatska u ovom trenutku ima spremnih 10 GW projekata za proizvodnju električne energije iz vjetra i solara. Da ih naš vrli ministar ne koči, mogli bismo te projekte napraviti u roku od par godina. Nažalost “kočničarstvo” je glavna operativa sadašnjeg ministra tako da sve ovisi o njemu, jer su projekti spremni. U međuvremenu je i Europska komisija pokrenula proces protiv Hrvatske zbog kočenja obnovljivih izvora energije. Doduše, za 100 posto energetski neovisnu Hrvatsku treba obnoviti mrežu, a to bi moglo potrajati. Tako da je to jedan od problema, ali s druge strane ako idemo paralelno s povećanjem gradnje vjetra i solara na elektrifikaciju grijanja i transporta, onda jedan dio te energije možemo iskoristiti lokalno, pa je potreba za jačanjem mreže nešto manja. Također, trebali bismo razmisliti i o proizvodnji zelenog vodika jer EU daje prilično velike subvencije za postrojenja koja proizvode zeleni vodik, a potom bi se i hrvatska industrija dijelom mogla prebaciti na zeleni vodik. Taj proces tranzicije prema 100 posto obnovljivom energetskom sustavu je u tijeku i Hrvatska ima vrlo visoki udio obnovljivih izvora u proizvodnji električne energije i kada bi se drugi aspekti ubrzali, onda bi Hrvatska mogla biti u samom europskom vrhu. Ono što je ključno u energetskom aspektu je to što Hrvatska ima dosta veliki udio hidroenergije, što omogućava da se vjetar i solar mogu relativno jednostavno balansirati već danas. Da nije tako, onda bismo morali graditi dosta kompliciraniji sustav, ali naš sustav je idealan za tranziciju.

Megawatt: Možete li nešto više reći o zelenom vodiku, ali i o sustavu iskorištavanja pučinskog vjetra za koji smatrate da je idealan za naš sjeverni Jadran?

Hrvatska ima odličan potencijal s tehnologijom plutajućih vjetroelektrana, ali ona je tek sad u početku razvoja i relativno je skupa pa trebamo još malo pričekati. Projekata još nema, ali ima igrača poput Ine koji su počeli planirati projekte pučinskih vjetroelektrana na područjima gdje su sada plinske platforme. Ono što se zna je da je sjeverni Jadran zbog svoje pličine najbolja pozicija na Mediteranu za pučinski vjetar koji je vezan za dno. Znači, to je sadašnja tehnologija pučinskog vjetra. Potencijal nije vrhunski, ali do 2030. bi poneki projekt trebao biti dovršen, a čuo sam da postoje projekti od oko 500 MW koje Hrvatska planira napraviti. To je nešto što je krenulo i na čemu se radi, ali to je sve još relativno rano i ne bih očekivao prve kilovatsate prije 2030. godine. S duge strane, mi smo u prilično ranoj fazi razvoja vodikove ekonomije jer još uvijek nema dovoljno obnovljivih izvora. Naime, ono što se zna je da će se zeleni vodik proizvoditi iz viškova vjetra i solara kojih mi još uvijek nemamo, ali se sada nalazimo u fazi u kojoj je EU odlučio financirati razvoj elektrolizatora. Riječ je o uređajima koji pomoću električne energije proizvode vodik. EU će do 2030. financirati oko 40 GW takvih postrojenja. Treba naglasiti da je prije krize cijena sivog vodika, koji se proizvodi iz plina i u Europi se značajno koristi u industriji, bila oko 1,5 eura po kilogramu. Trošak zelenog vodika iz obnovljive električne energije je oko četiri eura, a iz solara je sedam eura. Ideja je bila da do 2030. pojeftine elektrolizatori i da cijena zelenog vodika postane kompetitivna sa sivim. Međutim, zbog rata u Ukrajini je cijena plina otišla gore više puta, pa je sada sivi vodik oko četiri eura, a zeleni vodik je oko pet. To znači da smo blizu i očekujem da tvrtke koje koriste vodik krenu jače razvijati postrojenja za zeleni vodik pogotovo jer će im elektrolizatore financirati Europska unija pa bi cijela stvar mogla polagano krenuti, a sve bi trebalo puno brže krenuti nakon 2030.

Megawatt: Možete li reći kakva bi trebala biti uloga država u razvijanju solara jer je očito da se na tom području dosta kasni, iako imamo gotovo pa idealne uvjete za razvoj?

Uloga država bi trebala u ovom trenutku ići na dva kolosijeka kada su u pitanju krovni solari. Jedan od problema je taj što je država papirologiju prebacila na HEP, a HEP se u svemu tomu ili pogubio ili namjerno koči jer izdavanje dozvola traje šest mjeseci za investiciju koja traje dva dana. Nema nikakvog tehničkog ili nekog drugog razloga zašto bi to trajalo duže od tjedan dana. Kada bi država poradila na smanjenu barijera, bilo bi jako dobro, a s druge strane trebala bi i pomoći HEP-u u investiranju u lokalnu mrežu kako bi se povećala integracija tih krovnih solara. Država bi mogla pomoći i kada su pitanju kadrovi jer nam kronično nedostaju kadrovi kada je u pitanju ovo područje koje je doživjelo pravi boom. Produkcija tih kadrova je prepuštena privatnom sektoru i država bi trebala pomoći onima koji bi radili tečajeve i onima koji bi se željeli prekvalificirati u instalatere krovnih solara. U Hrvatskoj ima mjesta za 4 GW krovnih solara, što je otprilike 30 posto godišnje potrebe električne energije. Kada su u pitanju veći projekti, tu je opet ministar zakazao jer ima veliki broj projekata koji čekaju na njegov potpis, ali tog potpisa nema.

Megawatt: Koji je razlog izostanku njegova potpisa? Jesu li to pritisci plinskog lobija ili nešto drugo?

Moram priznati da ne znam kako on razmišlja, ali ako gledate s pozicije nekoga tko bi imao interesa da se to ne događa, onda je to sasvim sigurno plinski lobi kojem to sigurno nije u interesu.

Megawatt: Što je onda to ključno što bi Hrvatska trebala napraviti da bi stekla energetsku neovisnost?

Osnovna stvar je da bi Vlada trebala početi gledati energetiku s pozicije nacionalnog interesa, a ne interesa jednog lobija kojim se upravlja iz inozemstva.