Unatoč tome što joj je punih 86 godina, velika kazališna umjetnica Neva Rošić još uvijek je aktivna. Rođena je u Rijeci 1935. godine, a njezin otac Đuro Rošić bio je, od 1945. do 1947. godine, prvi intendant HNK Ivana pl. Zajca, u čiju zgradu je prvi put ušla kao djevojčica od deset godina. Danas na toj istoj sceni igra u dvjema predstavama o prošlosti i tranziciji Rijeke -„Vježbanje života – drugi put“ i „Leica format“ – koje su povezane u „Riječki diptih“. A osim radnje, poveznica im je upravo Neva Rošić koja igra Mafaldu. Igrala ju je i u „Vježbanju života“ iz 1991. godine, u režiji Georgija Para, a danas – naravno, stariju 30 godina – u novoj inscenaciji te predstave u režiji Marina Blaževića.

Glumu na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu Neva Rošić diplomirala je 1957. te uskoro počela profesionalno kazališno djelovati u Zagrebačkom dramskom kazalištu, danas Dramskom kazalištu Gavella. Među vrhuncima njezina glumačkog puta su interpretacije triju junakinja iz glembajevskog ciklusa – barunice Castelli, Laure i Klare. Igrala je više od 70 različitih dramskih uloga i osvojila veliki broj glumačkih nagrada – Nagradu hrvatskog glumišta, dvije Sterijine nagrade, dvije Nagrade grada Zagreba, Nagradu Dubravko Dujšin, dvije Nagrade Vladimir Nazor, Zlatni vijenac na sarajevskom MESS-u te nagradu za najbolju žensku ulogu na festivalu Marulićevi dani. Godine 1968. prelazi u Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu u kojem je igrala 21 sezonu te ostvarila većinu svojih velikih interpretacija. Od 1958. redovito je nastupala na Dubrovačkim ljetnim igrama, posljednji put 2014. godine kad je igrala u “Romeu i Juliji“. Prva je profesorica glume na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, a od sredine 1990-ih bavi se i režijom, najčešće u HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci. Tako će još jednom režirati, predstavu u Talijanskoj drami „Enigmatske varijacije“ s premijerom 27. studenoga.

U velikom intervjuu za Nacional prisjetila se djetinjstva u teškim ratnim uvjetima, prvog ulaska u zgradu „Zajca“ kad joj je bilo svega deset godina, čvrstih veza s kolegama glumcima i svojim studentima kojima je tijekom Domovinskog rata kuhala i o kojima se brinula te za njih strepila.

NACIONAL: Igrate u dvjema predstavama HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci, „Leica format“ i „Vježbanje života – drugi put“, i to isti lik – Mafaldu. Sviđa li vam se ideja o diptihu? Kako ste doživjeli činjenicu da ste u prvoj inscenaciji „Vježbanja života“ 1991. igrali mladu Mafaldu, a 30 godina kasnije igrate isti lik, samo 30 godina stariji?

Sigurno ne bih rado sudjelovala u nečemu što bi bila samo kopija nekadašnje predstave. Kazalište ima prednost – ili manu, u usporedbi s filmom u kojem je kad je jednom snimljen sve gotovo – da se mijenja. Čak i od jedne izvedbe do druge, unutar jedne sezone. Možete onda misliti koliko se promijeni predstava nakon 30 godina. Ne samo da se promijenilo gledanje na roman, nekih glumaca ni nema, već su se promijenili publika i njeno gledanje predstava, posebno ove predstave koja je o Rijeci. Ta se predstava u Rijeci gleda dvostrukim povećalom.

NACIONAL: Tko je Mafalda, prije 30 godina i danas? Kako je doživljavate, pretpostavljam da ste i vi skroz drugačiji?

Kakva je Mafalda bila prije 30 godina, zapravo ne znam jer ne volim gledati snimke predstave. Jedino bih tako, vanjskim okom, mogla o tome prosuditi. Ali čini se da je izborila svoje pravo na život tada i preživjela tih 30 godina. Sad se vratila na scenu, promijenjena mojim životnim iskustvom. Možda je ova Mafalda izravnija, jednostavnija, manje kazališna.

NACIONAL: Je li to zbog vas?

Da, u starosti – a ja sam u starosti – čovjek svede račune na ono esencijalno, pa sam i ja tako podcrtala njezin bazični karakter, odnos prema drugim likovima, manje misleći koliko je to rukopis jednog kazališnog lika. Više polazim od toga što ja danas mogu reći kroz Mafaldina usta.

NACIONAL: Pretpostavljam da se, s obzirom na to kad ste igrali prije 40, 50 godina i kad igrate danas, vaš odnos prema kazalištu i prema sceni jako promijenio? Razmišljate li danas više o ulozi koju igrate ili je to pak posve drugačije viđenje kazališta?

Promijenilo se, sigurno. Mislim da sam sada, što ne bi čovjek očekivao, kritičnija, bolje biram bitno, a mičem nebitno. Nemam u životu vremena baviti se sitnicama. Gluma mi je jednostavnija, direktnija, nema više ukrasnih elemenata – premda im nikad nisam osobito težila, ali sigurno su se koji put pojavili. Ta igra nije nužna, a danas za ono što nije nužno nemam vremena ni strpljenja, a ni volje ni sluha.

 

 

NACIONAL: Kakav je osjećaj danas, nakon stanke od nekoliko godina, biti na sceni?

U tom razdoblju događa se da izgubite lakoću pristupa, a to se pojavljuje na prvim probama. Upotrijebite sve topove, cijelu artiljeriju i shvatite da vam to uopće nije nužno. U početku nemate dobar raspored energije, aktivirate se pretjerano od straha da nećete biti dovoljno aktivirani. Međutim, tijekom rada na predstavi, tijekom proba, sve se to mudro odbacuje jer ta akumulirana energija zapravo stvara grč, tenziju koja nije potrebna. Ono što čovjek ne zna, pa ni na probama, jest kakav će odjek to što radite imati u kazalištu. Pritom ne mislim na kritiku već na publiku, na taj trenutak susreta. Počinje predstava „Vježbanje života – drugi put“, izlazim na scenu, utišam glazbu s kojom sam došla – dakle, dam znak – i kažem: „Dobra večer, ja sam Neva Rošić.“ Tog trenutka potpuno sam nezaštićena pred publikom, ogoljena, i to je trenutak kad me prihvate ili ne. Sve dalje je pod znakom pitanja. E, tad treba osjetiti, a to glumac osjeti, je li vam pozdrav uzvraćen. To čovjek osjeti, ja to čak i vidim.

NACIONAL: Koliko je važan taj prvi trenutak, ta uspostava energije?

Jako. Jer tada se otvara polje mogućnosti daljnjeg kontakta, uspostavljeno je povjerenje. Dalje možeš voditi publiku kroz šumu senzacija u predstavi, oni te s povjerenjem slijede i možeš im sugerirati na što da obrate pozornost. Zapravo, tada zavladaš prostorom. Taj je osjećaj jedinstven, predivan, to mnogi umjetnici koji se bave nekom drugom vrstom umjetnosti ne mogu osjetiti jer nemaju tako izravan kontakt. Ne možeš ga osjetiti ni kad snimaš film, kazalište je zaista čarolija. To je kao da odete zajedno na put, a ti si vodič. To je osjećaj moći.

NACIONAL: Osjećate li se, s obzirom na svoje godine, mudrije?

Mudrije ne, ali zahvalna sam svom organizmu što me nije izdao. To je i fizički, i psihički, i mentalni napor. Lako se ljudima mojih godina u glumi može dogoditi da ih nešto izbaci iz ravnoteže, mogu vas emocije svladati jer ih ne možete tako bezbolno kontrolirati.

NACIONAL: Ali sigurno je to energija koja ne dozvoljava da odustanete?

Točno. Kad bih dobila neke jasne signale da ne mogu, prestala bih. Ali ti signali još nisu došli, onda trajem.

NACIONAL: I to u dvjema predstava, koje su povezane.

Da, s tim da ja u „Vježbanju života“ govorim i u vlastito ime, govorim svoja sjećanja, iskustva, razmišljanja. Govorim, primjerice, o svom prvom ulasku u riječki HNK.

NACIONAL: To je zanimljiva priča, vaš otac Đuro Rošić bio je prvi intendant HNK Ivana pl. Zajca?

Jest, svega nekoliko dana od oslobođenja Rijeke moj je otac dobio nalog da dođe u grad – mi smo tada stanovali na Sušaku koji još nije bio oslobođen – preuzeti zgradu kazališta, ja sam imala deset godina. Svi mostovi bili su dignuti u zrak, sve je bilo razrovano, sve je bilo u ruševinama, Rijeka je bila jako bombardirana. Moji nonić i nona stanovali su u Rijeci, a nisu me vidjeli mjesec, dva, pa me otac poveo sa sobom u zgradu. I tako smo mi ušli na velika vrata kroz koja se inače unose kulise. Ta vrata gledaju prema gledalištu, sve je bilo prazno, pozornica je bila prazna, zastor je bio podignut, a na podu je ležao veliki kristalni luster koji nije bio razbijen. Netko ga je spustio i ostavio na podu. Sad možete zamisliti sliku – imaš deset godina, ulaziš kroz vrata, ideš prema pozornici pa prema gledalištu i vidiš taj ogromni luster koji na podu izgleda još veći. To je bio moj prvi ulazak u kazalište. Upravo o tome pričam i u predstavi „Vježbanje života – drugi put“. To je, kad se danas pogleda, s ceste na pozornicu i u gledalište. Potpuno drugačiji put od onoga kakav je uobičajen za glumca – najprije si gledatelj pa si onda na pozornici pa onda izlaziš.

NACIONAL: Dakle, zgrada HNK sigurno vam puno znači?

Apsolutno. Moj je otac, nakon što je preuzeo zgradu, morao osnovati kazalište, Rijeka dotad nikad nije imala stalno kazalište. A bilo je ratno stanje, nije bilo ničega! Gotovo da nije bilo ni jednog stakla u zgradi, nije bilo inventara, zastora, rekvizita. Zgrada je bila ljuštura, trebalo je sve nabaviti. Nije se moglo nabaviti novcem, posuđivalo se. Puno je pomoglo zagrebačko kazalište koje je sve svoje predstave slalo u Rijeku, s kostimima i scenografijom, pa su riječki glumci igrali. Vojska je puno pomagala, a na čelu vojske bio je Većeslav Holjevac koji je uvijek volio pomagati umjetnost. Tada se među napuštenim stvarima donosilo svašta u kazalište, sjećam se jednog tepiha iz neke stare kuće. Koristila se padobranska svila za kostime, primjerice. Dakle, u takvo vrijeme moj je otac bio intendant, od 1945. do 1947., pa onda opet od 1951. do 1953. Po profesiji je bio pravnik, sudac, kasnije profesor pomorskog prava, ali je završio glumačku školu. Bio je na istoj godini s Dubravkom Dujšinom i Ivom Tijardovićem. Poslije je i kazališne kritike pisao.

NACIONAL: Uz njega ste cijeloga života bili uz kazalište. Čega se najradije sjetite?

Mirisa kazališta. Kazalište ima miris; doduše, pomalo ga gubi jer kako je tehnologija napredovala tako su i sve stvari – kostimi, boje, ljepila – kvalitetnije i nemaju miris. Onda su to bili primitivni proizvodi s jakim karakterističnim mirisom. To je meni bilo, kad sam se muvala po hodnicima, čisto senzualno uzbuđenje. Znate kako vas miris mora može uzbuditi, e, tako je meni taj miris bio uzbudljiv.

NACIONAL: Onda, pretpostavljam, nije bilo sumnje da ćete krenuti u glumu?

Te prve sezone, 1946/47, igrala se „Hasanaginica“, a u toj predstavi uvijek treba puno djece na sceni. Kako sam se ja vrzmala po kazalištu, samo su mi rekli da ću igrati. Mog brata je igrao sin kućnog majstora Mihovil Dorčić, koji je otac glumice Nataše Dorčić. Nije tu bilo proba, samo nas se gurnulo u predstavu. Bilo je ne samo zabavno, već si možete zamisliti taj život nakon rata. Doma je bilo grozno, kartoni umjesto stakla, oblijepljeni ljepljivom trakom, hladno, nema grijanja, u kaputima sjediš. Kud ćeš bolje nego biti u kazalištu? To su bila teška vremena, ali ja kao djevojčica nisam ih, naravno, takvima doživljavala. Budući da nismo imali baš lako ratno iskustvo, ti dani činili su nam se kao raj. Nema više bježanja u sklonište, nema granatiranja, bombi.

NACIONAL: Vaš otac bio je prvi čovjek koji je na sceni riječkog HNK-a izgovorio riječi na hrvatskom jeziku?

Tako je, postoji dokumentacija o tome. Ja sam svu tu silnu dokumentaciju koju sam našla kod kuće probrala i predala riječkom Arhivu. To su bila sjećanja sudionika, pisana svjedočanstva o tim trenucima. Ima jedna anegdota iz tih vremena. Završio je rat i njemačka vojska povlačila se iz Rijeke, pala je u zarobljeništvo. Bili su u logoru, pod paskom na Kantridi, i sudjelovali su u čišćenju ruševina. Dio njih radio je oko kazališta i u samom kazalištu. Bio se javio jedan crtač i bio je pridodan da danju pomaže u izradi kulisa, plakata. Kako je moj otac govorio i njemački, obratio mu se koji put i kad je tom čovjeku bilo jasno da dolazi do repatrijacije i da ih šalju nazad, rekao je mom ocu da bi mu se htio nekako odužiti. Moj otac je u uredu imao fotografiju Stanislavskog, tada apsolutno najvažnijeg kazališnog ideologa. Imao je neku knjigu s njegovom fotografijom i rekao mu je da bi mu mogao nacrtati Stanislavskog. On je to olovkom nacrtao i stavili su taj crtež u okvir te je visio na zidu intendantskog ureda. Budući da je to bio osobni dar, moj otac ga je na odlasku ponio kući pa sam ja i to predala arhivu.

NACIONAL: Budući da igrate u predstavama o Rijeci i njenoj bogatoj i turbulentnoj povijesti, kako gledate na svoj rodni grad?

Ne mogu suditi o životu Rijeke danas jer sam zapravo u Rijeci gost, dugi niz godina živim u Zagrebu. Ne bih se usudila prosuđivati o životu u Rijeci i imam bolju „evidenciju“ o tome kakav je život u Zagrebu. Međutim, a i to je dio predstave, kad dođem u Rijeku, osjećam neku neugodu, nešto što me gotovo iznervira i čega se nikako ne mogu riješiti. Ne mogu, naime, vidjeti samo sadašnju fizičku situaciju grada, već neprestano vidim prošlost. Na nekom uglu vidim trgovinu koje više nema, vidim prozore stana u kojem je živio neki moj znanac.

NACIONAL: Je li to nužno loše?

Ne znam što da vam kažem, ali teško mi je procijeniti ovo sada kad vidim sve od jučer. Naravno, i ono ružno iz sadašnje perspektive mi je lijepo jer je spadalo u moje odrastanje. Kamo god idem naviru mi uspomene, a htjela bih da to mogu odmaknuti i gledati Rijeku kakva danas jest. A čini mi se da je vrijedna zanimanja. Vuče me cijelo vrijeme ono što je bilo i to me ometa u pravom doživljaju. Tako i u predstavi, završavam time da kažem da me Rijeka uznemiruje. Kažem: „Uznemiri me kao svaka prava ljubav jer Rijeku jako volim.“ I otvore se ta velika vrata kroz koja sam prvi put kao djevojčica ušla u zgradu, i ja izlazim. Tako da je, zapravo, predstava završetak tog nekog mog životnog ciklusa i odnosa s kazalištem.

 

‘Kazališta čine grešku kada otpisuju one koji više nisu aktivni na sceni. A ne znam mogu li ljudi zamisliti što glumcu znači kad zna da netko tko mu je bio uzor sjedi u gledalištu’

 

NACIONAL: Osim kazališta, važan dio vašeg života je i Akademija dramske umjetnosti. Što ste od studenata najviše naučili?

Akademija je veliki dio mog života. Naravno da sam neke stvari od njih naučila. Prvo što morate kad stanete pred studente jest napraviti reda u vlastitoj glavi. Morate znati prenijeti nekome iskustva koja su drugima nepoznata, znati to verbalizirati, to je važno. Međutim, taj red vam koristi jer to vam je potrebno, kao kad u kući napravite veliko spremanje. Neke stvari se eliminiraju, druge dobiju važnost, napokon. Taj red u glavi je dragocjen za daljnji rast. Nekim glumcima rad na Akademiji znači i kraj glumačke karijere, a ja sam imala sreću da sam i predavala i igrala. Drugo, predavanje vam nekako osvježi emocije. Druženje s mladim ljudima znači i ugodne i neugodne trenutke. Primjerice, ta nemoć koju osjećate na ispitu, a do tog trenutka s njima ste cijelu godinu radili, to se ne da lako opisati. Ne možete im pomoći, a odgovorni ste za sve što se pred vama događa. Dogodi se sudioništvo. Obično se nakon ispita ne može spavati pa se provede još nekoliko sati s njima jer se povežete kao pupčanom vrpcom. Njihov uspjeh je i moj uspjeh.

NACIONAL: Jeste li i danas u kontaktu?

Sa studentima jesam, a s kazalištima nisam. Kazališta čine jednu veliku grešku, a to je da one članove koji više nisu aktivni na sceni potpuno otpisuju. A ne znam mogu li si ljudi zamisliti što glumcu znači kad zna da netko tko mu je u jednom trenutku bio uzor, predmet njegove znatiželje dok se formirao, sjedi u gledalištu. Tada se drugačije igra. Može biti puno gledalište, ali se igra za tu osobu. Potrebni su ti ljudi koji su u kazalištu nešto značili, potrebni su kao kontakt s onima koji su s razlogom danas na pozornici, koji nose repertoar. Moje iskustvo s kazalištima u Zagrebu jest takvo da me ni ne obavijeste kad se održi neka premijera. Primjerice, krajem prošle sezone u HNK-u je održana premijera „Areteja“, a ja sam – uz Milku Podrug Kokotović – jedina živuća članica znamenite predstave s Dubrovačkih ljetnih igara, o kojoj se govorilo, koju se citiralo, koju se proučavalo jer postoji snimka, o kojoj postoje okrugli stolovi. Da me nitko ne obavijesti da se održala!

Ili, jedina sam živa glumica od onih koje su igrale Lauru u Krležinoj „U Agoniji“. Ni običan papirić s rasporedom predstava nisam dobila! To nikako nije u redu. Znam da bi moja bivša učenica Nina Violić, koja igra Lauru, sasvim sigurno rado čula moj komentar na svoju glumu. Nepravedno je i prema njoj i prema meni da neka osoba prekine tu snažnu vezu koja postoji među glumcima. To hrani jedno drugoga.

NACIONAL: To su jake veze?

Kako ne. Sjećam se, u „Glembajevima“ je Vanja Drach igrao Leonea, a ja sam igrala barunicu Castelli. Sjećam se da je došao na probu i rekao da je od teatrološkog muzeja dobio knjigu s Dujšinovim primjedbama i črčkarijama. Knjigu koju je Dubravko Dujšin imao u rukama i na osnovi koje je napravio ulogu prvog Leonea u hrvatskom kazalištu! Vanji Drachu je to samo po sebi bilo uzbudljivo. A sad vam tako nešto netko ispred nosa odnese ili vam to ne da. To se ne radi!

NACIONAL: Osjećate li se zbog toga tužno, ljutito, razočarano?

Osjećam se ljutito! Mislim da tu ne postoji namjerna zloća, već nemar i neshvaćanje, pa me to ljuti. Kad bih znala da netko to namjerno želi, ne bih ništa rekla. Ali je ovdje riječ o nerazumijevanju teatra, jer teatar je upravo to – veza među ljudima, sjećanja, druženja, susreti… Postoji kontinuitet u našim memorijama koji je bitan dio kazališnog života. Pa pustimo ga da postoji!

NACIONAL: Imate li osjećaj da je kazalište danas manje važno?

Publici nije manje važno. Ali nemojmo se zavaravati, danas se političari često pokazuju s estradnim osobama. U vrijeme moje mladosti, mojih kazališnih početaka, u vrijeme većeg primitivizma odgovornih osoba, nije bilo tako. Oni su se vrlo rado prikazivali s umjetnicima, držali su do njihova društva. Toga danas nema. Njima je imponiralo biti uz nas, danas nije tako.

NACIONAL: Kako danas gledate na ljude koji su na odgovornim pozicijama, na političare?

Nemar je riječ kojima bih i njih opisala. Nemar. Primjerice, prije posljednjih parlamentarnih izbora bilo je spekulacija, razgovora oko toga tko će biti ovaj ili onaj ministar. O ministru kulture nitko nije govorio, to nikoga nije zanimalo. Nikoga.

NACIONAL: Mislite li da novi odgovorni u Zagrebu, platforma Možemo!, rade dobar posao?

Kad je riječ o Zagrebu, kolegi Matuli želim uspjeh jer treba puno toga popraviti, nadam se da će drugi imati sluha za to što on govori.

NACIONAL: Zagreb je u jako lošem stanju…

Jako, propada. U ostatku Hrvatske, osim Banovine, ljudi kad govore o tome da se osjećaju loše uglavnom za to krive koronu. Ali Zagreb i Zagrepčani puno teže su podnijeli potres od korone. I tu se pokazuje nemar.

NACIONAL: U dvjema predstavama u kojima trenutačno igrate u riječkom HNK-u, redatelj Marin Blažević pokušao je sve ispričati kroz ženske likove, iz ženske perspektive. Je li to za vas osvježenje?

To je osvježenje za teatar općenito, a ne samo za naše kazalište. U ovim komadima je naglasak na ženama, ali osim što je to važno u predstavama i priči, to je generalno vrlo važno. U predstavi se taj problem ženskog pitanja širi na druge stvari. Koliko god možemo reći da je od Blaževića bilo mudro pronaći poveznicu prve predstave „Vježbanje života“ s ovom drugom – mene – toliko je istovremeno bio naglasak na tome da ćemo ispričati priču o povijesti Rijeke kroz žensku osobu. Već to je nešto posebno.

NACIONAL: U Hrvatskoj postoji mnogo odličnih glumica koje su posljednjih godina dobile priliku pokazati se u još sjajnijem svjetlu, više je velikih ženskih uloga, zar ne?

I više je mladih redateljica, dramatičarki. Napokon se pokrenulo. To je odlično, napokon postoji ravnoteža.

NACIONAL: Jeste li se kao mlada glumica osjećali manje važnom u smislu mogućnosti dobivanja velikih uloga?

Nisam, ali ne treba zbog toga lijepog što se meni događalo izvlačiti zaključak da je svim glumicama bilo dobro. Ja sam bila izuzetak, nisam doživljavala maltretiranja, svugdje sam glatko prolazila. Ali to zaista nije čest slučaj. Bila jedina profesorica glume na Akademiji! Sad, naravno, postoji i dekanica i pročelnice odjela, a nije prošlo puno vremena.

 

 

NACIONAL: Osjećate li da ste utrli put ženama na Akademiji?

Mislim da jesam. Da sam ja kiksala, bilo bi to sve zaustavljeno na neko vrijeme. A ne možete nikad biti sigurni u to kako ćete i hoćete li uopće moći. Kad mi je bilo ponuđeno da preuzmem klasu, tada ni oni koji su predložili nisu bili načisto s tim hoću li ja to moći niti sam ja znala kako ću se snaći. Ako pokažete neku vještinu na sceni, ne znači da ćete to moći prenijeti na druge. To je darovitost neke vrste, ta pedagogija, sposobnost rada s drugim. Primjerice, Pero Kvrgić, naš veliki glumac, rekao je da on nikad ne bi mogao nekoga podučavati ili ikome pomoći.

NACIONAL: Nije to lako, posebno zato što nije riječ o matematici, egzaktnoj znanosti, već o nečemu što dolazi iznutra, za što je potrebna duhovna snaga?

Jasno! Uglavnom, dok ne staneš pred studente, ne znaš jesi li u stanju predavati. Bila je jedna situacija na Akademiji. Kad sam počela predavati, uglavnom su mi davali studente treće ili četvrte godine jer je to lakše zato što su nešto već prošli, već sami mogu nešto pokazati. Na prvoj godini dođu, sjednu i čekaju da se dogodi gluma. I uvijek se smatralo da je taj početak najteži. Dakle, najprije sam bila na trećoj i četvrtoj godini i to je funkcioniralo. I onda je počeo Domovinski rat. Svojoj prijateljici, tada asistentici na Akademiji, također Riječanki, Koraljki Hrs predložila sam da se dobrovoljno javimo za rad sa studentima na prvoj godini. Počeo je rat pa sam mislila da će naši kolege profesori, docenti, otići u rat te da se netko mora brinuti o toj djeci, trebaju im neke mame, uz druge stvari. I mi smo im željele biti na raspolaganju, ne samo na Akademiji već je tu bilo puno problema. Nekima su roditelji živjeli u okupiranim područjima, neki su bili u izbjeglištvu, nisu mogli stupiti u kontakt s obiteljima, teške su to situacije bile u to vrijeme. Sjećam se da smo se okupili na Akademiji jednog dana i oko 16 sati čuli vijesti da Šibenik divljački napadaju. Dakle, mi se bavimo glumom, a nekim studentima su obitelji bile ondje. To su bile posebne emocije. Činilo mi se da bismo nas dvije morale preuzeti brucoše. To je bilo potrebno. To je generacija s kojom sam i danas jako povezana, oni uglavnom drže repertoar po kazalištima. Neću spominjati imena, ali neki od njih spavali su pod stolom na Akademiji jer su bili previše traumatizirani da bi spavali u krevetu. Ili, jedan glumac koji je u HNK-u došao je iz logora… Kad je Martić izvršio odmazdu na dječju bolnicu u Klaićevoj, sjedili su kod mene u kuhinji neki studenti jer nije bila situacija da se izlazi.

NACIONAL: To su te veze o kojima ste govorili?

Da, to su te posebne veze. Oni su trebali zaštitu. Studenti prvih godina od jutra do mraka su na Akademiji, ne mogu vam ni reći kolike smo studente moj suprug Tonko Lonzo i ja odveli k svojim liječnicima, zubarima. Sjećam se da je Goran Višnjić, koji je bio u mojoj klasi, otišao iz JNA i došao u Zagreb na studij početkom rata. Jednog dana moj me suprug, koji je također predavao, dočekao na Akademiji i rekao mi da obratim pozornost na Višnjićev hod. Nešto nije bilo u redu, vukao je jednu nogu. Kad smo ga pitali, rekao je ne osjeća bol, a Tonko ga je odveo svom doktoru. Fizički je s njim bilo sve u redu, ali je imao neku psihičku traumu koja se manifestirala na hod. Dakle, takvih intervencija je s naše strane bilo dosta. Nakon ispita bilo je najnormalnije da mnogi od studenata sa svojim pratnjama dođu na večeru, to je bilo navečer jer su ispiti zapravo bili predstave. Kuhala bih cijeloga dana paštu fažol ili sarmu i onda bismo se družili do dugo u noć – i tako godinama.

NACIONAL: I sad se, dakle, takve veze prekidaju?

Eto, sad se takve čvrste veze među glumcima prekidaju! Sad ja moram kupiti kartu da bih gledala nekog svog studenta! Primjerice, baš me prije nekoliko godina nazvao Goran Višnjić dok je bio u Hollywoodu i rekao mi da se mora pripremiti za neku filmsku audiciju kod Kennetha Branagha. Pitao me za savjet, ja ga pitam kakav savjet ti treba. A on meni: „Ma sve ono što ste vi meni na prvoj godini govorili, sve mi potanko recite što bih ja trebao.“ To su takve veze. Sad sam govorila o toj ratnoj generaciji, ali ta ljubav ide sve do danas, do Frane Maškovića, primjerice. On je igrao Hamleta na Dubrovačkim ljetnim igrama pa sam ja gledala predstavu u Dubrovniku i razgovarali smo o tome poslije i takve stvari su divne.

NACIONAL: A divno je i da ste se ponovno uhvatili režije, pripremate predstavu Érica-Emmanuela Schmitta „Enigmatske varijacije“, a tom će premijerom ansambl Talijanske drame svečano otvoriti novi kazališni prostor Zajca – „Dram(m)a centar“ u zgradi IVEX-a. Otkud vam energija?

To je predstava za malu scenu i za dva lika.

NACIONAL: No to ponekad može biti zahtjevnije od predstava za ansambl?

Slažem se, i ovo je dosta zahtjevno jer je to uvijek intimnije. Nije to mala predstava ni po ambicijama ni po poslu, ali je možda mehanizam jednostavniji. Marin Blažević je, kad smo održali premijeru „Vježbanja života – drugi put“, rekao je da bismo sad trebali početi govoriti o novom projektu. I ja sam tad rekla da bih ja režirala, i to s Talijanskom dramom, i predložila taj tekst, koji mu se svidio. Znala sam da želim da igraju Aleksandar Cvjetković, koji govori i talijanski, i Mirko Soldano. Marin je odmah predložio da napravimo i hrvatsku verziju u kojoj će igrati Cvjetković, tako da ćemo u ožujku održati i hrvatsku verziju. Vrlo mi je jednostavan rad s glumcima, a suradnik mi je Marin Lukanović koji se brine o tehničkim stvarima pa mi je rad s glumcima olakšan. Premijera je 27. studenoga.