Najavljeni referendum o neovisnosti Kurdistana probudio je nacionalističke osjećaje među iračkim Kurdima, ali prate ga i rizici – vlada u Bagdadu odlučno mu se protivi, a susjedne zemlje nemaju nimalo razumijevanja za dugogodišnji kurdski san o neovisnosti, piše dpa.

Bayan Saleh isčekuje ga s nestrpljenjem. Ne može dočekati 25. rujna kada će napokon glasati za neovisnost Iračkog Kurdistana.

“Želimo biti gospodari svojeg doma kao svi narodi na svijetu”, kazala je za dpa ta 51-godišnjakinja, koja živi u Erbilu, glavnom gradu regije.

“Samoodređenje je moj san već jako dugo. Zato ću glasati za neovisnost Kurdistana”, kazala je učiteljica Lazma Shingali.

“Sve zemlje i narodi trebaju poštivati volju naroda Kurdistan”, dodala je.

Objašnjavajući zašto Kurdi žele referendum upravo sada, analitičari kažu da žele iskoristiti vojne uspjehe svojih boraca, pešmerga, u borbi protiv Islamske države, kao i kaos koji su džihadisti izazvali u Iraku. Uz to, kurdski predsjednik Masud Barzani, koji je stupio na dužnost 2005., želi povećati svoju potporu u javnosti. Osmogodišnji mandat trebao mu je završiti 2013., no kurdski parlament produljio ga je za dvije godine nakon čega je on ostao na dužnosti tvrdeći da je zapovjednik kurdskih oružanih snaga i da mora nadgledati borbu protiv Islamske države.

Bagdad, međutim, referendum odbacuje, smatrajući ga jednostranim i neustavnim. Iračko Vrhovno vijeće u ponedjeljak je naložilo da ga se odgodi dok se ne dokaže njegova ustavnost, što su kurdski čelnici odbili. Osim toga, Kurdi su Bagdad dodatno razljutili odlukom da će se referendum održati u područjima oko kojih se spore, uključujući naftom bogatu pokrajinu Kirkuk.

Većina Iračana ne protivi se secesiji Kurdistana, napominju analitičari, no irački čelnici ne žele biti krivi za podjelu Iraka, a posebno ne premijer Hajdar al-Abadi, koji se nada da će iduće godine biti ponovno izabran.

Referendum je izazvao veliko protivljenje i u susjednim zemljama. Turska, Iran i Sirija strahuju da će potaknuti njihove kurdske manjine da se otcijepe ili u najmanju ruku raspiriti njihove separatističke težnje. Sjedinjene Države i drugi zapadne sile također su protiv, strahujući od novih sukoba u regiji i skretanja pozornosti s borbe protiv Islamske države.

Shingali to odbacuje. “Znamo da Turska, Iran, Irak i čak Sirija ne žele da postanemo neovisni. Moguće je da ćemo se naći pod opsadom ili će ratovati protiv nas. Ali volja naroda će prevladati. Odlučili smo da imamo neovisnu državu.”

Kurdi sanjanju o secesiji od Iraka od početka 20. stoljeća, no pozivi za neovisnošću dobili su na zamahu nakon američke invazije 2003. kojom je srušen Sadam Husein. Kasnih 1980-ih, Sadamove snage okrutno su napale kurdska područja, koristeći čak i kemijsko oružje. Kurdska regija postala je autonomna 1992.

Unatoč gotovo jednoglasnoj potpori neovisnosti, neki irački Kurdi zauzimaju se za njezinu odgodu. Među njima je umirovljenik Said Khedr. “Čelnici Kurdistana nisu uzeli u obzir rizike koji im prijete od Iraka, Turske i Irana”, rekao je 61-godišnjak. “Mogu nam nametnuti blokadu.”

Stephana Rayana, kršćanskog Kurda, brine nešto drugo. “Podržavam referendum, pod uvjetom da svi ljudi na ovom području mogu biti jednaki i da se donesu sekularni ustav i zakoni kako bi se zaštitilo prava svih”, rekao je.

“Mi, kršćani, ne želimo skrivati da se bojimo islamističkih radikala u Kurdistanu i nadamo će da će kurdistanski čelnici to uzeti u obzir”, dodao je 28-godišnji aktivist iz Duhoka, jedne od triju kurdistanskih pokrajina.

Kao i većina Kurda s kojima je dpa razgovarao, Husein Badari (49) iz jezidske manjine ne boji se neovisnosti. “Puni smo entuzijazma i ne bojimo se ničega. I prije smo imali opsade, ratove i genocide”, rekao je.

“Zašto se nama uskraćuje pravo na neovisnost dok Arapi traže neovisnost Palestine”, pita se on, no ta usporedba možda i nije najbolja za budućnost Iračkog Kurdistana.

Tko su Kurdi?

Kurdi su etnička skupina koja živi u Turskoj, Siriji, Iraku i Iranu. Točno koliko ih ima, nije poznato, a procjenjuje se da ih je negdje između 20 i 30 milijuna.Imaju vlastitu kulturu i govore nekoliko srodnih jezika. Većinom su sunitski muslimani, ali među njima ima i alavita, šijita i jezida.

Kada se raspalo Osmansko Carstvo, uglavnom ruralno stanovništvo ostalo je podijeljeno novim granicama na Bliskom istoku. Nakon Prvog svjetskog rata bila im je obećana država i Mirovni ugovor iz Sevresa, kojim je 1920. podijeljeno Osmansko Carstvo, predviđao je autonomni Kurdistan. No tri godine poslije zamijenio ga je Sporazum iz Lausanne, koji je definirao turske granice, a obećanje dano Kurdima nije ispunjeno.

Kurdi od tada traže neovisnu državu, no bez rezultata. Neke kurdske skupine traže samo veću autonomiju, a neke se bore za građanska prava u državama u kojima žive.

Referendum u brojkama

U Iraku živi više od 6 milijuna Kurda od ukupno 36 milijuna stanovnika. Irački Kurdistan ima oko 5,2 milijuna stanovnika. Čine ga tri pokrajine – Erbil, Sulejmanija i Duhok. Erbil je glavni grad. Regija je bogata naftom, plinom i fosfatima. Irački Kurdi imaju autonomiju od 1992.

Pravo glasa ima 5,6 milijuna ljudi starijih od 18 godina koji će glasati na 2065 birališta.

Referendumsko pitanje glasi: “Želite li da regija Kurdistan i kurdska područja izvan te regije postanu neovisna država?”

Ljudi će se izjašnjavati ne samo u Kurdistanu, nego i u područjima oko kojih se Erbil spori s Bagdadom, uključujući naftom bogatu pokrajinu Kirkuk te dijelove sjeverne pokrajine Mosul.

Kurdske stranke Pokret za promjenu i Kurdistanska islamska unija predlažu odgodu referenduma dok ne prođu parlamentarni izbori u Kurdistanu predviđeni za 1. studenoga.

Rezultati referenduma nisu obvezujući za Bagdad. Niti se očekuje da će iračka vlada, a ni irački susjedi, dopustiti Kurdskoj regionalnoj vladi da proglasi neovisnost u doglednoj budućnost. No pobjeda na referendumu dala bi Kurdima veću težinu u pregovorima s Bagdadom.