Objavljeno u Nacionalu br. 695, 2009-03-10

Odbijanje bogatijih zemalja da financiraju propale ekonomije istočnih susjeda prijeti Europskoj uniji raspadom na dva bloka

Pod utjecajem gospodarske recesije Europska unija suočava se s možda i najtežom krizom u svojoj povijesti. Gospodarski problemi rezultirali su sve većim nesuglasicama među državama članicama. Mnogi u Europi danas smatraju kako bi odbijanje bogatijih država da financiraju ekonomski opravak siromašnijih država, mahom na istoku Europe, moglo izazvati raspad Europske unije na dva bloka. Temelj tog spora krije se u nezadovoljstvu pojedinih država načinom na koji je Unija ustrojena.

Njemačka i Francuska smatraju kako zbog toga što najviše financijski pridonose Uniji zaslužuju i veće ovlasti u upravljanju Unijom. S druge strane, manje države ne žele se odreći svojih ovlasti te očekuju da im Unija pomogne u borbi protiv recesije. Takva situacija u budućnosti bi mogla rezultirati značajnim promjenama u unutarnjem funkcioniranju i ustroju EU. Ta mogućnost velik je problem za Hrvatsku, koja trenutačno pregovara o pristupanju Europskoj uniji. U tim pregovorima Hrvatska će preuzeti brojne obveze, od kojih će mnoge biti i na njezinu štetu. Ipak, promijene li se odnosi unutar Unije, kao i sustav na temelju kojeg ona funkcionira, sve obveze koje Hrvatska preuzme u pregovorima mogle bi se dugoročno pokazati štetnima. Problem je u tome što Hrvatska danas teško može predvidjeti kakva će Unije biti poslije 2012. godine kad se očekuje njen ulazak. Zbog toga bi hrvatska vlada, u slučaju daljnjih poremećaja u Europskoj uniji, morala ozbiljno preispitati svoje dugoročne političke ciljeve. Nastavi li se trend porasta ekonomskog protekcionizma u Europskoj uniji, koji je danas vrlo vidljiv, i Hrvatska bi svoju politiku trebala prilagoditi njemu i zaštititi domaću privredu. U ovom trenutku taj protekcionizam ozbiljno narušava stabilnost Europske unije.
Tako bi i odluka guvernera Engleske centralne banke Mervyna Kinga da počne tiskati novac i tako pokuša ublažiti posljedice recesije u Britaniji mogla dodatno narušiti ionako napete međudržavne odnose u Europskoj uniji. Tiskanje novca izazvat će rast inflacije u Britaniji i pad vrijednosti funte u odnosu na euro. Tako će svi britanski proizvodi i usluge pojeftiniti na većini stranih tržišta kamo se izvoze, a proizvodi država iz eurozone izgubit će na konkurentnosti na britanskom tržištu. Zbog toga mnogi ekonomski stručnjaci strahuju da bi takva politika Velike Britanije mogla dodatno ojačati recesiju u ostatku Europske unije.
Iako je to jednostran potez, na koji se Britanija odlučila bez ikakvih konzultacija s ostalim državama članicama, rijetki europski političari kritizirali su takvo ponašanje Britanije. Razlog je to što su posljednjih mjeseci i vlade drugih velikih država članica EU, poput Njemačke, Francuske i Italije, također počele voditi ekonomsku politku vrlo samostalno, izbjegavajući dogovor i zajedničke antirecesijske mjere svih država Unije.

Posljednji primjer takve nove političke doktrine je bio summit Europske unije početkom ovog mjeseca u Bruxellesu. Iako je jedna od glavnih tema bila moguća pomoć državama srednje i istočne Europe koje su jako pogođene recesijom, do dogovora o takvom paketu pomoći na kraju nije došlo. Glavni protivnici takvog zajedničkog plana pomoći bile su upravo Njemačka i Francuska, najmoćnije članice EU. Iako je situacija na istoku Europe opasna za gospodarsku stabilnost cijele Unije, Francuska i Njemačka u ovom trenutku ne žele snositi troškove financijske pomoći drugim državama, nego prioritetom smatraju borbu protiv recesije unutar svojih granica. Zbog toga su te države već počele uvoditi razne mjere kojima ograničavaju pristup svojim tržištima ili, protivno dosadašnjim pravilima EU, izravno pomažu svojim kompanijama.
Takav ekonomski protekcionizam u budućnosti bi mogao rezultirati velikim političkim promjenama u Europskoj uniji. Potraje li recesija, može se očekivati kako će sve više europskih država početi provoditi takve mjere, a uz takvu politiku teško je vjerovati da će Europska unija, zajednica utemeljena na ideji zajedničkog slobodnog tržišta i jednakosti velikih i malih država i naroda, moći funkcionirati. Jyoti Gupta, indijski ekonomski stručnjak koji je godinama radio kao konzultant za neke od najpoznatijih svjetskih financijskih i političkih institucija, kao što su Svjetska banka i EuropSKa komisija, danas je predavač na poslovnoj školi ESCP-EAP u Londonu i Parizu, a često gostuje i u drugim državama, pa tako i u Hrvatskoj, gdje predaje na Cotrugli Business Academy u Zagrebu. Gupta smatra kako u Europi možemo očekivati znatan porast protekcionizma, u kojem će dominirati velike europske države: “Svaka europska država u ovom trenutku ima svoje vlastite probleme, a na temelju toga i specifični politički plan.

Vlade velikih država poput Njemačke, Francuske i Britanije u ovom su trenutku procijenile da, žele li zadržati vlast, prvo moraju rješiti probleme unutar svoje države. Glavni cilj svake vlade je da pokuša očuvati što više radnih mjesta, a da bi to učinile, vlade pokušavaju političkim mjerama zaštititi domaće kompanije i domaće tržište. Mislim da je potpuno nerealno u ovom trenutku očekivati da europske države djeluju zajedno u tim pitanjima, osobito ako se radi o pomoći gospodarskim sektorima koji zapošljavaju mnogo ljudi i gdje postoji mogućnost za velik rast nezaposlenosti. Vladama spomenutih država potpuno je jasno da te mjere nisu u skladu s dosadašnjim pravilima, ali čini mi se kako smatraju da u ovom trenutku nemaju izbora.”
Nije teško shvatiti zašto čelnici velikih europskih država u ovom trenutku žele zaštiti domaću industriju. Francuska, Njemačka i Italija u ovom su trenutku suočene s najvećim ekonomskim problemima u posljednjih nekoliko desetljeća, a situacija bi uskoro mogla postati i znatno teža. Njemačka je ekonomski najsnažnija država u Europi, ali danas se kao problem pokazuje to što ta država čak 50 posto svog BDP-a generira putem izvoza. Recesija je izazvala pad kupovne moći na većini tržišta na koja su njemačke tvrtke izvozile i to je trenutačno glavni problem Njemačke. Već u posljednjem tromjesečju 2008. industrijska proizvodnja u Njemačkoj je pala za 6,8 posto, što je najveći kvartalni pad od 1965. U takvoj situaciji, njemačka vlada očekuje negativni gospodarski rast od 3 posto, pad BDP-a od 2,25 posto i najmanje 500 tisuća izgubljenih radnih mjesta. Ipak, mnogi ekonomisti tvrde kako su takve procjene pretjerano optimistične te kako će posljedice recesije u Njemačkoj biti puno gore. Tako je Norbert Walter, glavni ekonomist u Deutsche Bank, nedavno izjavio da će pad njemačkog BDP-a u 2009. iznositi najmanje 5 posto, a možda i više. Vlada Angele Merkel već je odobrila dva paketa pomoći njemačkim tvrtkama i bankama u vrijednosti od 62 milijarde eura, ali kako se ta sredstva nisu pokazala dovoljnima, vlada priprema i treći paket pomoći vrijedan čak 100 milijardi eura, od čega će 75 milijardi tvrtke moći dobiti u formi državnih garancija, a ostatak kao izravne pozajmice. Ta su ogromna sredstva veliko opterećenje za njemačku državnu blagajnu. Zbog toga i nije čudno što Angela Merkel u ovom trenutku nije sklona izdvajanju daljnjih desetaka milijardi eura za pomoć istočnoeuropskim državama.

Slično je i u Francuskoj. Predsjednik Nicolas Sarkozy, koji je u predizbornoj kampanji tvrdio da će eliminirati proračunski deficit do 2010. godine, sad je suočen s nizom zahtjeva za pomoć iz velikih francuskih tvrtki. Sarkozy je uveo izdavanje državnih jamstva za kredite privatnim kompanijama, te osnovao 26 milijardi eura vrijedan fond za pomoć gospodarstvu. Ipak, posljedica je rast francuskog proračunskog deficita, koji će u 2009. godini iznositi čak 109 milijardi eura, odnosno 5,6 posto BDP-a. Nijedna država članica eurozone ne smije imati proračunski deficit veći od 3 posto, ali sada je jasno kako Francuska ove godine neće zadovoljiti taj uvjet. Ipak, unatoč Sarkozyjevim mjerama analitičari predviđaju da će Francuska 2009. imati pad BDP-a od 2,3 posto, te znatan pad industrijske proizvodnje, zbog kojeg bi u sljedećih šest mjeseci oko 170 tisuća Francuza moglo ostati bez posla. Budući da je autoindustrija gospodarska grana s kojom su povezani deseci tisuća radnih mjesta, nije čudno što je Sarkozy francuskim kompanijama u tom sektoru isplatio 5 milijardi eura državne pomoći, ali pod uvjetom da sačuvaju proizvodnju u Francuskoj, na štetu svojih tvornica u Slovačkoj i drugdje. Drago Jakovčević, profesor na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, smatra da je politika kakvu trenutačno vode Francuska i Njemačka dokaz propasti ekonomskog modela na kojem se temeljila Europska unija: “Ova kriza pogađa same temelje ekonomskog sustava Europske unije i on će se morati radikalno izmijeniti. Riječ je o krahu neoliberalnog modela, koji nije uvažavao osnovne ekonomske vrijednosti i zato je propao. On se temeljio na širenju multinacionalnih kompanija i alokaciji kapitala u zemlje gdje su radna snaga i prirodni resursi jeftini. To je funkcioniralo dobro, jer je tim zemljama bilo u interesu da pomoću stranog kapitala financiraju svoj razvoj. No tako je uništena proizvodnja u razvijenim zemljama. Danas je to velik problem, a kako Europska unija nikad i nije imala zajedničku fiskalnu politiku, jasno je da danas države autonomno žele zaštititi svoju privredu i očuvati prozvodnju. Zašto bi Francuska davala novac za razvoj autoindustrije u Slovačkoj ili Češkoj, da bi poslije otamo uvozila automobile i tako pogoršala svoju vanjskotrgovinsku bilancu. Takav porast ekonomskog protekcionizma sigurno će izazvati ozbiljne rasprave o budućnosti monetarne unije.”

Rasprava o mogućnosti raspada monetarne unije dosad je bilo najviše u Italiji. Iako je ta država u proteklih deset godina čak četiri puta bila u recesiji, sadašnja ekonomska situacija najgora je od 1975. Već u posljednjem tromjesečju 2008. talijanska ekonomska proizvodnja pala je 2,1 posto uz negativni gospodarski rast od 1,8 posto. Ipak, usprkos takvim lošim pokazateljima vlada Silvija Berlusconija odobrila je relativno skroman iznos od 2 milijarde eura za stimulacije koje bi trebale pokrenuti gospodarstvo i pomoći velikim kompanijama. Problem je u tome što Italija već godinama vodi vrlo neurednu fiskalnu politiku, što je rezultiralo snažnim rastom javnog duga, koji trenutačno iznosi 103 posto BDP-a. Zbog toga talijanska vlada u ovom trenutku ne raspolaže s dovoljno novca da pomogne gospodarstvu. Dodatni problem Italije je to što su njene velike bankarske grupacije kao što su Unicredito i Banca Intesa godinama vodile vrlo ekspanzivnu poslovnu politiku. Snažno su širile svoje poslovanje u državama istočne Europe, a danas su zbog toga prilično osjetljive na probleme koje je recesija izazvala u tim državama. Talijanski ekonomski stručnjaci strahuju od scenarija po kojem bi propast banaka kćeri u inozemstvu izazvala nestabilnost talijanskog bankarskog sustava. Država bi zato bankama trebala pomoći da održe likvidnost, no kako za to nema novca, neki radikalni talijanski ekonomisti počeli su zagovarati ideju da Italija odbaci euro i ponovno uvede vlastitu nacionalnu valutu. Kad bi Italija imala svoju vlastitu valutu, ona bi, poput Britanije, tiskanjem novca omogućila dovoljno sredstava za pomoć svom gospodarstvu. Ipak, u ovom trenutku teško je vjerovati da će Italija uistinu napustiti monetarnu uniju, no sama činjenica da se o takvim prijedlozima javno raspravlja nekoć je bila nezamisliva.

To je još jedan dokaz kako u uvjetima recesije čelnici europskih država sve više iskazuju nezadovoljstvo načinom funkcioniranja Europske unije. Nouriel Roubini, turski ekonomist, stalni je profesor na poslovnoj školi Stern u sklopu Sveučilišta u New Yorku. Roubini je danas jedan od najcjenjenijih svjetskih ekonomista, a takav status uvelike je posljedica toga što je prvi predvidio kako će situacija na američkom tržištu nekretnina prerasti u globalnu financijsku krizu. Roubini smatra da je ova recesija prvi pravi test snage eurozone: “Mislim da trenutačno nije izvjesno da će se eurozona raspasti, no vjerojatnost da će se to dogoditi svakog je dana sve veća. Situacija u Europi trenutačno je takva da mnoge države imaju bankarske sustave koji su preveliki da bi propali, ali i preveliki da bi bili spašeni. Ako sustavi u Irskoj i Grčkoj propadnu, vjerojatno je da će ih Njemačka i Francuska spasiti jer bi u suprotnom eurozona propala. No problem je ako uz njih pomoć zatreba Austriji i Italiji, Španjolskoj i Portugalu ili Belgiji i Nizozemskoj. Mislim da pomoć svima neće biti moguća.” Ipak, u situaciji kad pomoć neće biti moguće pružiti svima mnogi europski ekonomski stručnjaci smatraju kako je ključ stabilizacije ekonomske situacije u državama srednje i istočne Europe. Države u toj regiji godinama su svoj razvoj temeljile upravo na stranom kapitalu koji su u regiji plasirale velike zapadnoeuropske banke.

Samo austrijske banke tamo su plasirale oko 224 milijarde eura. Ta svota iznosi otprilike 78 posto austrijskog BDP-a pa Austrijanci sad strahuju kako bi recesija mogla znatan dio tih potraživanja učiniti nenaplativima. Takav razvoj događaja vjerojatno bi izazvao kolaps financijskog sustava u Austriji. Slično je i u Italiji, a znatna potraživanja u istočnoj Europi imaju i banke iz Njemačke, Belgije i Francuske. Naplata tih potraživanja trenutačno je najneizvjesnija u Ukrajini, Mađarskoj, baltičkim državama, Rumunjskoj i Bugarskoj. Većina tih država već je dobila pomoć Međunarodnog monetarnog fonda, ali ta sredstva nisu bila dovoljna da se stabilizira situacija i osigura likvidnost na financijskom tržištu.
Zbog toga mnogi smatraju kako bi Europska unija trebala osigurati fond pomoći tim državama vrijedan između 150 i 200 milijardi eura i tako spriječiti širenje krize na države eurozone. Glavni protivnik te inicijative je njemačka kancelarka Angela Merkel, koja inzistira da se pomoć svakoj državi određuje zasebno. Američki ekonomist, dobitnik Nobelove nagrade Paul Krugman smatra da bi takav pristup mogao biti vrlo štetan: “Odluka europskih čelnika da odbace stvaranje zajedničkog plana za pomoć državama istočne Europe te da umjesto toga daju pomoć svakoj državi zasebno samo će rezultirati znatnim usporenjem dostave potrebnih sredstava. Tako neće uspjeti zaustaviti negativni recesijski trend.” Krugmanova zabrinutost je razumljiva ako se zna da recesija još uvijek nije u znatnoj mjeri pogodila Poljsku, Češku i Slovačku, tri važne države članice. One zasad odolijevaju krizi prvenstveno zato što su u posljednjem desetljeću izgradile značajnu industrijsku proizvodnju. Ekonomije Češke i Slovačke temelje se na izvozu pa se može očekivati kako će pad kupovne moći u Europskoj uniji uskoro i njima početi zadavati ozbiljnije probleme, dok je Poljska u malo boljoj situaciji, jer je kao država s 40 milijuna stanovnika sama sebi dostatno tržište.

Prednost Poljske je i to što je od ulaska u EU gotovo milijun ljudi emigriralo u druge države Unije. Tako velika dijaspora rezultirala je stalnim priljevom eura u Poljsku, koji je pozitivno utjecao na stanje na poljskom financijskom tržištu. Ipak, pretpostavlja se da će zbog pada gospodarske aktivnosti u razvijenim europskim zemljama znatan broj poljskih doseljenika ostati bez posla i morat će se vratiti u Poljsku. Dakle, iako je ekonomska situacija u Poljskoj, Slovačkoj i Češkoj relativno stabilna, može se očekivati da će se u idućem razdoblju i te države suočiti sa značajnim problemima. Brojni analitičari smatraju kako bi bilo pogubno da se i kriza financijskih sustava iz istočne Europe prelije u te države, te kako je zato ključno da Europska unija djeluje što prije. Ipak, iako je takav negativan scenarij vrlo moguć, velike države članice Europske unije trenutačno nisu spremne financirati pomoć istočnoj Europi. Zato mnogi smatraju kako bi ekonomska recesija mogla dodatno produbiti razlike i neslaganje koje postoji između članica EU.
William Montgomery, nekadašnji američki diplomat i veleposlanik u Hrvatskoj, dobar je poznavatelj političkih prilika u Europi. On smatra da je ekonomska kriza samo potencirala probleme od kojih Europska unija pati već godinama: “I prije nego što je kriza počela Europska unija bila je suočena s nizom izazova i otvorenih pitanja. Najvažnija je svakako neizvjesnost budućeg razvoja Unije, gdje su se neke države zalagale za čvrstu jedinstvenu zajednicu, a druge tražile veći stupanj autonomije za države članice. Već tada su ankete bilježile značajan pad popularnosti Unije među njenim stanovnicima. Da u Europskoj uniji postoji veći stupanj sloge o tim bitnim pitanjima, sigurno bi europske države lakše prebrodile recesiju. Ipak, toga nije bilo, problemi su postojali i prije recesije, velike razlike između starih razvijenijih i novih, manje razvijenih članica bile su vrlo vidljive i zato se može zaključiti kako je kriza pogodila Europsku uniju u najgorem mogućem trenutku. Danas je u razvijenim članicama uistinu sve veći otpor prema ideji da se financira oporavak drugih država, ali ne samo novih članica, nego i starih, poput Grčke. Što recesija bude jača i duže trajala, to će izazovi s kojima se Europska unija mora suočiti biti veći.”

Poprilično je vidljivo da su ekonomski problemi već sad počeli služiti kao okidač za političke razmirice. U njima trenutno prednjači francuski predsjednik Nicolas Sarkozy, koji je proteklih mjeseci više puta oštro kritizirao Češku, koja je od Francuske početkom godine preuzela predsjedanje Europskoj uniji. Sarkozy je više puta izjavio kako bi Europa u okolnostima globalne recesije trebala biti znatno angažiranija, te na taj način posredno optužio češke političare za neaktivnost. Česi su uzvratili optužujući Sarkozyja da svojim mjerama pomoći francuskoj autoindustriji promovira protekcionizam i tako potkopava Lisabonski sporazum. Vrhunac sukoba dogodio se na summitu EU u Bruxellesu, gdje su Česi optužili Sarkozyja da u javnosti taj summit predstavlja kao svoju inicijativu, iako ga je inicirala i organizirala Češka. Taj sukob u medijima uglavnom je tumačen kroz prizmu osobnog antagonizma između Sarkozyja i češkog euroskeptičnog predsjednika Václava Klausa, no vjerojatniji razlog je nezadovoljstvo Francuske načinom na koji trenutačno funkcionira Unija. Francuzi smatraju da bi u trenucima krize upravljanje Unijom trebale preuzeti velike države, koje će snositi i najveću cijenu financijskog oporavka. Takav francuski stav prešutno podržava i Njemačka, kao i neke druge velike članice Unije. Odluče li te države uistinu tražiti promjene u unutarnjem ustroju Unije, može se pretpostaviti kako će naići na jak otpor niza manjih država. Politički analitičari smatraju da bi Unija u budućnosti mogla na razmatranje staviti i temeljni sustav odlučivanja u Europskoj uniji koji se temelji na konsenzusu. William Montgomery smatra da je takav sustav dugoročno neodrživ: “Sustav odlučivanja konsenzusom dugoročno je neodrživ, kako u Europskoj uniji, tako i u NATO-u. No mislim da je još veći problem Unije to što nema mehanizme kontrole ponašanja svojih članica.

Uzmimo za primjer ono što se trenutačno događa Hrvatskoj. Slovenija je Europskoj uniji svojedobno obećala kako neće dopustiti da granični sporovi utječu na hrvatsko pridruživanje Europskoj uniji. Danas čini upravo to, a Unija nema nikakve mogućnosti da je natjera da poštuju ono što je prethodno obećala. Mislim da je to velik problem.” U takvoj situaciji može se očekivati da će, nastavi li se kriza, popularnost Unije među njenim stanovnicima znatno pasti. Već sad postoje vrlo zabrinjavajući trendovi u javnom mnijenju. Tako je ekstremni nizozemski desničarski političar Gert Wilders nedavno objavio kako će pokrenuti inicijativu da se Bugarska i Rumunjska izbace iz Unije, a istraživanja javnog mnijenja pokazala su da takvu Wildersovu inicijativu podržava 16 posto Nizozemaca. S druge strane, ni mišljenje Bugara o Europskoj uniji nije puno bolje, većina ih smatra kako su od ulaska u EU koristi imali jedino političari i kriminalci.

Takav stav o EU, u Bugarskoj, ali i u ostalim novim članicama, vjerojatno će biti još i gori ako im Unija i dalje bude uskraćivala financijsku pomoć u krizi. Već u drugoj polovici prošle godine u Eurobarometru, službenom statističkom istraživanju Europske unije, zabilježen je pad popularnosti Europske unije od 3 posto. U 17 država članica manje od 50 posto stanovnika na Europsku uniju gleda pozitivno. Može se pretpostaviti kako će u novom statističkom izvješću, koje će biti objavljeno u lipnju, popularnost Unije biti još manja. Zbog toga mnogi smatraju kako bi kriza mogla ugroziti budućnost te zajednice.
Ipak, Jyoti Gupta tvrdi kako će Europska unija sigurno preživjeti jer nema alternativu: “Unatoč kratkoročnoj pojavi protekcionizma, mislim da su velike europske države postale svjesne kako moraju pomoći istočnoj Europi, jer su države u toj regiji dugoročno ipak važno tržište za njihove kompanije. Te države i dalje imaju puno prostora za razvoj, osobito za razvoj infrastrukture, a to je pogodno za ulaganja. Zato mislim da će Europska unija dugoročno preživjeti. Ova kriza rezultirat će novim svjetskim poretkom u kojem će se afirmirati neke nove ekonomske sile, počevši s Kinom i Indijom. Nijedna od velikih europskih država samostalno u takvom poretku neće moći biti važan globalni igrač. Mislim da su čelnici europskih država toga svjesni.”
Iako je izvjesno da će Europska unija preživjeti ovu krizu, sasvim je moguće da ona doživi značajne promjene u strukturi i načinu funkcioniranja. Takva mogućnost danas je značajan problem za Hrvatsku. Hrvatska kroz pregovore o pristupanju Europskoj uniji provodi brojne reforme, od kojih su mnoge vrlo teške. Hrvatska se pritom odriče nekih svojih značajnih ekonomskih resursa, pa čak i čitavih gospodarskih sektora poput brodogradnje. Iako se smatra da su danas te reforme prihvatljive, jer će rezultirati većim koristima nakon pristupanja Uniji, promjene unutar EU mogle bi ugroziti tu računicu. Drago Jakovčević smatra da Hrvatska mora početi provoditi reforme radi sebe, a ne radi Unije: “Hrvatska mora početi s racionalnim reformama u kojima će isključivo gledati svoj interes. Taj interes je rast proizvodnje i širenje na nova izvozna tržišta. Iluzija je da je naš spas u izvozu na tržišta Europske unije, smatram da moramo početi jače izvoziti na istok. Mi danas ne znamo kako će izgledati Europska unija kad joj se mi pridružimo i moramo se ponašati u skladu s tim. Oni koji danas zagovaraju ulazak u Europsku uniju odmah i pod svaku cijenu jučer su tvrdili da trebamo kopirati politiku baltičkih zemalja, koje su danas na rubu propasti. Dakle, moramo gledati da osiguramo dugoročnu održivost razvoja i bez Europske unije.” Jakovčevićev stav lako je shvatiti. Jer izvjesno je da Hrvatska neće ući u Europsku uniju prije 2012. Ipak, pregovore o ulasku vodi sada, a do trenutka kad će se to dogoditi Unija će se možda značajno promijeniti. Tako će hrvatski pregovarači uskoro pregovarati o mjerama u poljoprivredi. Hrvatska će u tom sektoru vjerojatno morati znatno ograničiti proizvodnju nekih kultura. Takav se potez dosadašnjim članicama isplatio, jer su nakon ulaska u Uniju počele primati velike poljoprivredne poticaje i tako razvijale svoju poljoprivredu. No što ako se ti poticaji u budućnosti smanje. Ipak, u ovom trenutku teško je vjerovati da će Vlada odustati od započetih europskih reformi. Montgomery kaže da je to vrlo teška politička odluka: “Hrvatska je danas jako blizu Europskoj uniji i zato je jasno kako bi bilo kakva promjena politike bila vrlo teška odluka za Vladu. No, s druge strane, a s obzirom na slovensku blokadu, moje je mišljenje da bi premijer, prije nego što pristane provesti bilo kakvu reformu koja će rezultirati ukidanjem radnih mjesta ili nekom drugom nepopularnom mjerom, morao od EU tražiti jamstva za datum ulaska u Uniju.”

Stručnjaci predlažu zajedničke obveznice, bogate zemlje protiv

Stručnjaci smatraju kako bi problemi pojedinih europskih država s financiranjem gospodarskog oporavka mogli biti riješeni tako da se sve zemlje članice obvežu kako će se financirati isključivo kroz zajedničke euroobveznice. Problem je u tome što danas, primjerice, Njemačka zbog manjeg rizika trenutačno plaća dvostruko manju kamatu na obveznice od Grčke. Na euroobveznice plaća se prosječna kamata, što znači da bi na taj način Grci plaćali manju kamatu i lakše se zaduživali, no razliku bi pokrile Njemačka i ostale države koje su dosad plaćale ispodprosječne kamate. O tome kako je rangiran rizik ulaganja u pojedine države svjedoči i “Credit default swap spread”, iznos koji je potrebno platiti trećoj strani kako bi se osigurao povrat duga. Za osiguranje povrata svote od milijun eura austrijskog duga treba platiti 27,3 tisuće eura, za isti njemački dug 9 tisuća eura, za dug Irske 36, 5 tisuće eura,za Hrvatski dug 55,1 tisuću eura, a za dug Ukrajine čak 500 tisuća eura.

Rat Juščenka i Timošenko još više produbljuje krizu

Subota 7. ožujka za Ukrajinu je bio iznimno važan dan, jer je dotad morala isplatiti Rusiji dug za isporučeni plin prema sporazumu iz siječnja, kojim je bila prekinuta tadašnja blokada isporuke ruskog plina ne samo za Ukrajinu, nego i za zapadnu Europu. Mnogi su predviđali da bi se možda već te subote moglo vidjeti pravo stanje ukrajinskih financija, jer ako Ukrajina ne isplati tu ratu duga Rusiji, bit će to znak da država više nije u stanju ispunjavati međunarodne obaveze te se možda približila bankrotu.

Da je situacija ukrajinske privrede teška, pokazuju brojni znakovi. Brojne ukrajinske banke u velikim su teškoćama, pa je država morala preuzeti kontrolu već nad devet banaka u najgorem stanju. U tim bankama već se osjeća nedostatak novaca, pa štediše ne mogu dobiti svoje ušteđevine, ako je riječ o većoj svoti, a ponegdje je granica isplata samo nekoliko tisuća eura. Zabrinutost je velika i u bankama koje još nisu došle pod kontrolu države, koje su naoko sigurnije, posebno one koje su u vlasništvu stranih banaka. I ondje se već osjećaju neke restrikcije jer je vlada, na primjer, zabranila otkazivanje oročavanja, kako bi spriječila brz odljev štednje. Prema nekim podacima, posljednjih mjeseci pad štednje u domaćoj valuti je 20, a u stranoj 10 posto. Do rujna prošle godine Ukrajina je bila jedna od najbrže rastućih privreda u Europi. Godišnji rast iznosio je 7 posto, izvoz je enormno rastao, zaposlenost je rasla, stizale su inozemne investicije. Onda je došlo do naglog preokreta kako je svijet počeo ulaziti u krizu. Jedan od najvažnijih ukrajinskih izvoznih artikala je željezo, a opća svjetska recesija Ukrajinu je najviše pogodila u izvozu željeza. Taj je izvoz naglo pao i povukao cijelu zemlju u recesiju. Oni koji upravljaju Ukrajinom nisu se snašli i nisu poduzimali nikakve odlučne korake da se udar recesije smanji. Ukrajinska privreda je naprosto kolabirala, vrijednost ukrajinske valute prema dolaru pala za 50 posto.

Dosad je Ukrajina uglavnom redovito ispunjavala svoje obaveze prema inozemnim vjerovnicima i poslovnim partnerima, no situacija je sve teža. Ukrajinu je teško pogodio i rasplet energetskog spora s Rusijom, jer sada mora plaćati bitno više za energente nego prije. Toliki rast troškova Ukrajina teško podnosi. U vezi s tim sad je nastao još jedan opasan zaplet. U srijedu 4. ožujka u sjedište Naftogaza, najveće ukrajinske energetske kompanije, upalo je tridesetak naoružanih muškaraca i preuzelo kontrolu. Bili su to pripadnici specijalne postrojbe “Alfa” ukrajinske službe sigurnosti koji su došli u pomoć istražiteljima, koji su po specijalnoj naredbi samog predsjednika Viktora Juščenka upali u sjedište kompanije da pronađu originalni ugovor što ga je Naftogaz potpisao s ruskom kompanijom Gazprom u siječnju o uvjetima daljnjih isporuka ruskog plina. Navodno je Juščenko poslao istražitelje zato što on kao predsjednik Republike nije vidio što u tom ugovoru piše te nije mogao provjeriti sadrži li duh dogovora što su ga on i premijerka Julija Timošenko postigli o tome kako pregovarati s Rusima, a to je bio operativni zadatak Julije Timošenko. Ona je s ruskim premijerom Vladimirom Putinom u Moskvi postigla dogovor, koji je potom formaliziran ovim sporazumom što ga Juščenko sada traži.

Ukrajina je bila jako ranjiva i prije početka krize, u tome se slažu svi ekonomski analitičari, ali se svi slažu i da je država mogla mnogo bolje reagirati na krizu, samo da je bilo sloge u vrhu države, a te sloge nema, pokazuje to i ovaj događaj od prošle srijede. Predsjednik Viktor Juščenko i premijerka Julija Timošenko u velikom su sukobu za prevlast u zemlji. Julija Timošenko na javnoj je sceni mnogo glasnija, dok Juščenko nju javno uglavnom ne napada. No iza kulisa on je mnogo aktivniji te joj zadaje teške udarce. Osim njih dvoje postoje i drugi važni protagonisti iza kulisa, ukrajinski oligarsi, vlasnici velikih poslovnih carstava, koji se u tom sukobu postavljaju prema svojim trenutačnim interesima, pa ulaze u savezništva s političarima, ali i izlaze iz njih kad im se to čini nužnim. Opće je uvjerenje da bi Ukrajina mnogo bolje podnosila krizu kad ne bi bilo tog sukoba dviju najvažnijih političkih ličnosti, bivših saveznika iz vremena “narančaste revolucije”. No interesi u tom sukobu su toliko veliki – iznose na desetke milijardi dolara – da onima koji se bore za te interese interesi države i Ukrajinaca ne znače ništa. Jedan od ključnih problema ukrajinske države je ogroman inozemni dug, koji država u sadašnjoj krizi teško može servisirati, pa se stoga obratila Međunarodnom monetarnom fondu za pomoć u kreditu od 16 milijardi dolara. MMF je na početku pristao pomoći, ali je potom odobravanje drugog dijela kredita uvjetovao prestankom sukoba između predsjednika i premijera. Vijest o upadu istražitelja i naoružanih ljudi u sjedište Naftogaza zatekla je Juliju Timošenko u Parizu, kamo je došla na razgovore s francuskim predsjednikom Nicolasom Sarkozyjem o pomoći Europske unije Ukrajini u ovim teškim trenucima. Ona je u povodu tog posjeta dala intervju vodećem francuskom dnevnom listu Le Monde u kojem je napala Juščenka da je kriv za teško stanje u zemlji, te je zatražila da se zbog teškog stanja u državi raspišu prijevremeni predsjednički izbori, koji bi se po rasporedu trebali održati tek sljedeće godine. Uvjerena je da bi ona na prijevremenim predsjedničkim izborima lako pobijedila i da bi se stanje u državi počelo popravljati jer bi vlast bila stabilna.

U drugim javnim istupima optužila je Juščenka za tešku korupciju, ali i za pokušaje da sredstvima državne sile spriječi one koji se bore protiv njegove korupcije. Ona je to posebno ponovila nakon što su pripadnici elitne antiterorističke jedinice “Alfa” sudjelovali u spomenutom upadu u centar energetske kompanije Naftogaz. Ista je postrojba sudjelovala u još jednom oružanom upadu u jednu instituciju, u centralu ukrajinske carine, gdje se također nalaze neki dokumenti o rusko-ukrajinskom plinskom sporazumu. Iz Juščenkova kruga tvrdilo se da je ta akcija provedena da se spriječe nezakoniti poslovni dogovori Julije Timošenko koja kontrolira Naftogaz s Rusima, s kojima je ušla u velike poslovne aranžmane na štetu ukrajinske države. Ona pak tvrdi da ih je Juščenko poslao da zaštiti vlastite financijske korupcijske interese. Njegova je namjera vratiti situaciju na stanje prije sporazuma Julije Timošenko i ruskog premijera Putina o isporuci ruskog plina. Tim sporazumom Putina i Julije Timošenko iz posla isporuke ruskog plina Ukrajini isključena je kompanija RosUkrEnerho, registrirana u Švicarskoj, koja je za to primala velike provizije zbog navodnog posredovanja, čiji su navodni vlasnici neki ukrajinski tajkuni vezani uz Juščenka. Njemu su oni navodno plaćali golem provizije, a one sada po novom sporazumu idu kompaniji Julije Timošenko.

Taj sukob traje već neko vrijeme, a uvelike zbog tog sukoba predsjednika i premijerke MMF je prekinuo razgovore s Ukrajinom o novoj tranši kredita, obznanivši da će se razgovori nastaviti tek kada oni postignu primirje i tako stabiliziraju stanje u zemlji. Početkom prošlog tjedna oni su se sastali i dogovorili se o primirju, te o fiskalnim mjerama koje MMF traži da se uravnoteži budžet kao preduvjet za odobravanje kredita. Nakon tog sastanka iz MMF-a su objavili da sada nastavljaju pregovore i da će delegacija MMF-a sljedećih dana otputovati u Kijev radi detaljnog dogovora. Tvrdilo se da bi traženi novac Ukrajini mogao biti isplaćen već u travnju. To je smjesta pozitivno utjecalo na opće stanje pa je vrijednost ukrajinske valute prema dolaru porasla za više od pet posto. No upad agenata u sjedište Naftogaza, kompanije koju kontrolira premijerka, sve je to narušio. Pojavio se i problem spomenute isplate siječanjske ruske isporuke plina Ukrajini, a Julija Timošenko čak je tvrdila da će, ako vlasti otmu original sporazuma s Gazpromom, biti teško platiti novac Rusima.

Tada je nastala i bojazan da Ukrajina neće uspjeti platiti ratu za plin što ga je Rusija isporučila u siječnju, a koja je na naplatu dolazila u subotu. Ukrajina je to ipak platila do petka ujutro, što je potvrdio i ruski premijer Vladimir Putin, pa je tako i ova kriza prošla. No otvorila se nova, jer nije jasno hoće li u atmosferi novog rasplamsavanja rata između predsjednika i premijerke Međunarodni monetarni fond imati volje ispuniti ono što je obećao kad je smatrao da se taj sukob smirio, hoće li nastaviti pregovore o kreditu koji je Ukrajini nužan da izbjegne financijski kolap.