Nepoznati život kipara branitelja koji je na misu išao u ženskoj suknjici

‘Kipometrija’ je naziv monografije o Đorđu Jandriću, akademskom kiparu i konceptualnom umjetniku koji se 1991. kao branitelj pridružio Satniji hrvatskih umjetnika, a onda je o ratnom kaosu progovorio i svojim djelima koja su već tada bila daleko ispred svog vremena

Kipometrija“ naslov je monografije o Đorđu Jandriću, akademskom kiparu, konceptualnom umjetniku i redovnom profesoru na Akademiji primijenjene umjetnosti u Rijeci. Autor Mladen Lučić je s Jandrićem i Borisom Greinerom urednik knjige. Vizualno oblikovanje i dizajn obavio je Greiner, a Borivoj Popovčak bio je konzultant, sudionik transkribiranog razgovora i autor epiloga. Knjigu je uz potporu Ministarstva kulture i Gradskog ureda za kulturu Zagreba objavio Petikat, a promocija čeka bolja vremena nakon pandemije.

Po rođenju Zadranin, Silbenjanin porijeklom, Jandrić je prvi put sudjelovao na Salonu mladih 1981., kada je kao student zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti izložio gipsani reljef „Čekanje“. Slijedilo je višegodišnje eksperimentiranje i preispitivanje kiparskog medija, poigravanje formom, bojom, materijalima i problemima prostornosti. Godine 1988. dobio je prvu nagradu za skulpturu na 20. Salonu mladih u Zagrebu, a prvu samostalnu izložbu održao je u RANS-u „Moša Pijade“ 1989. Tim povodom je rekao: „Skulptura je za mene uvijek jedinstvo suprotnog – u formi i u materijalu. Otada je održao trideset samostalnih izložbi i sudjelovao na osamdesetak skupnih u zemlji i inozemstvu. Bio je predstavnik Hrvatske na izložbi ‘’Kip i objekt’’ u Bratislavi 2005. i Ženevi na izložbi ‘’Europart’’ 2008. Početkom devedesetih bio je grafički urednik i dizajner časopisa Kinoteka. Autor je likovnoga postava monografske izložbe Zlatka Boureka u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu 2003. te koautor, uz Boureka, likovnoga postava izložbi ‘’Museum 1846-1996.’’, 1996. i ‘’Metallica’’, 2002. u Povijesnom muzeju Hrvatske i izložbe ‘’Baranja se šareni’’, 1999. u Etnografskom muzeju u Zagrebu.

Njegova kiparska djela nalaze se u javnim prostorima od Zagreba, gdje je na Ksaveru, ispred Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost, postavljena skulptura Hrpa 1 iz 2007., preko Delnica, Pule, Varaždina, Svetvinčenta, Bjelovara, Berlina, Begovog Razdolja do Celja i Siska, a dio su i muzejskih zbirki muzeja i galerija suvremene umjetnosti u brojnim hrvatskim gradovima.

Jandrić je radio i kao kazališni, televizijski i filmski scenograf. U kazalištu je surađivao s redateljem Petrom Vujačićem i Zlatkom Bourekom na projektima u HNK u Osijeku, Rijeci, Lutkarskom kazalištu i KD-u Vatroslav Lisinski u Zagrebu, dok je na filmu najčešće radio s jednim od najvažnijih autora hrvatskog eksperimentalnog filma Zdravkom Mustaćem. U njegovim se filmskim projektima okušao i kao glumac. Jandrić je filmofil i autor brojnih videoradova i kratkih eksperimentalnih filmova, od kojih je najznačajnija ‘’Hrpa ZgRiZg’’, 31-minutni film u produkciji FAGEP-a iz 2014. koji na osebujan način prati njegova putovanja kroz različite pejzaže i godišnja doba autoputom Zagreb-Rijeka-Zagreb koji je posvetio supruzi Arijani.

 

‘Jandrićeva ‘otkačenost’ ima dubinu. On je s jedne strane erudit koji duboko poštuje tradicionalne vrijednosti i koristi ih u svom izrazu’, kaže Mladen Lučić

 

Budući da je monografija rezultat zajedničkog rada četvorice prijatelja koji se godinama privatno druže i profesionalno surađuju Mladen Lučić, autor teksta i urednik knjige, povjesničar umjetnosti i bivši kustos u MSU u Zagrebu, objašnjava kako je u knjizi spojeno profesionalno i privatno.

„Kad smo počeli o tome razgovarati, rekli smo: idemo napraviti nešto malo drugačije. Neka kao i u svakoj monografiji bude obuhvaćen cijeli opus, ali neka ima i odmak. Zato smo i išli na ležerniji pristup koji se najprije očituje u mekom uvezu. Namjerno smo to odabrali jer su monografije u tvrdom uvezu i nitko ih ne čita, već stoje u izlozima i na policama. U monografiju smo pored tekstova ubacili i naš razgovor koji najbolje ocrtava našu atmosferu stvaranja, pa i suradnje. Dobro se poklopila priča i s Borisom Greinerom kao izdavačem i grafičkim dizajnerom u jednoj osobi. Tako da je naš dogovor za knjigu trajao otprilike 15 minuta. Imao sam sreću i da Đo koji je sistematičan, ima spremljenu većinu fotodokumentacije i to nam je olakšalo posao. Puno znači kada autor ima dokumentiran svoj rad.“

Knjiga sadrži teorijsko, povjesničarsko-umjetničko objašnjavanje geneze Jandrićeva kiparstva, ali i privatne razgovore koji se također bave transcendentalnim promišljanjem skulpture, uz ponešto zezancije. Mladen Lučić koji kao prijatelj i povjesničar umjetnosti prati Jandrićev rad od početaka kaže da nije bilo komplicirano objasniti njegovo kiparstvo:

„Đo je oduvijek tražio odmak od kiparskog medija i shvaća skulpturu kao nešto što ne mora pratiti definiciju trodimenzionalnog volumena u prostoru. On gleda na skulpturu kao na manifestaciju, na priču koja o sebi govori metajezikom. No što god da radi, on nosi urođeni kiparski prosede koji izražava na različite načine. Oduvijek je bio oslobođen bilo kakvog konvencionalnog pritiska ili granica. Doduše, on nije jedini s takvim pristupom – ima dosta kipara koji slično gledaju na kiparstvo, u kojem ideja pobjeđuje formativne i zadane elemente. Njegova projekcija skulpture kao nečeg univerzalnog govori i o svemu drugome, odnosno o prirodi i biti umjetnosti. Taj njegov pristup paralelan je s razmišljanjem i razvitkom suvremene umjetnosti, posebno konceptualne, čije početke možemo tražiti sedamdesetih godina prošlog stoljeća, kada su umjetnici rekli: ideja je bitnija od artefakta.“

Đorđe Jandrić s Mladenom Lučićem, autorom teksta i urednikom monografije ‘Kipometrija’. PHOTO: Privatna arhiva

 

Monografija prati i različite faze u Jandrićevu radu, u kojem geometrija ima važnu ulogu jer je prvo studirao arhitekturu. Na tom tragu, krajem osamdesetih godina proizveo je seriju radova izrazito konstruktivističkog predznaka, no znakovitim se pokazalo i propitivanje korelacije drugih medija u odnosu na kip. O tome Lučić kaže:

„To što je studirao arhitekturu se odražava na njegovu radu jer osnovu uvijek predstavljaju geometrijska tijela. On je počeo s malim žičanim skulpturama koje su prvotno bili minijaturni objekti u kojima se odmah osjećao njegov odmak. Sjećam se kada sam to prvi put vidio, rekao sam: pa to ti je odlično, zašto to ne napraviš u nekoj većoj formi? Odgovor je bio vrlo jednostavan – nemam para. U toj je fazi konfrontirao geometriju amorfnim strukturama i mekane materijale tvrdima. Cijelo to vrijeme je istraživao i dalje istražuje. Tu je njegova snaga spajanja i razdvajanja, umijeće analize i destrukcije koje je vidljivo i u crtežima i vanjskim instalacijama koje je radio devedesetih.“

Lučić ističe i kako se Jandrić voli igrati riječima, pojmovima i brojevima, odnosno zainteresiran je i za numerologiju:

„On je odličan matematičar, što je za njegov rad vrlo bitno. Matematika je filozofska disciplina koja je prisutna i u umjetnosti, iako se nekada ne vidi na prvu. Tako se i Jandrić u umjetničkim radovima bavi brojevima, a kao vrlo educirani umjetnik točno zna što radi. U toj početnoj Euklidovskoj priči o geometriji prisutan je i broj, a kasnije radi s tekstom koji često označava dvoznačnost. Na njega je utjecao René Magritte kod kojeg riječ negira sliku i njih dvojica imaju sličnu vibru. To se vidjelo i u radovima nastalima 2013. posvećenim portugalskom pjesniku Fernandu Pessoi koji je bio mistik, filozof i bavio se numerologijom. Također se očitava numerološka i leksička priča koja je odlično spojena s Pesoovom ostavštinom, s kojim Jandrić dijeli mentalni sklop.“

Domovinski rat imao je važan utjecaj ne samo na umjetnički rad, već i na život Đorđa Jandrića koji se 1991. pridružio Satniji hrvatskih umjetnika i bio hrvatski branitelj.

Ratne 1994. Jandrić je realizirao videorad „Kip 8’’. Iznad HRT-ove televizijske slike ondašnjih uznemirujućih ratnih dnevnika ispisao je naslov „Ceci n’est pas une sculpture“. To je parafraza poznatog rada nadrealističkog umjetnika Renéa Magrittea. Prisjećajući se tog doba, Lučić podsjeća da su mnogi likovni umjetnici tada koristili video jer je to bilo „in“: „No većina njih nije shvaćala taj medij, za razliku od Jandrića koji je na video gledao kao na kiparski materijal koji mu je trebao u tom trenutku. On se odnosio prema videu kao prema plastelinu od kojeg radi skulpturu i on je u njegovu radu funkcionalan. Godina 1994. kada je taj rad nastao bilo je doba rata, kaosa, svakodnevnih ratnih izvješća na HTV-u, u programu ‘Za slobodu’, a to stanje straha i frustracije koje je bilo duboko prisutno u nama Đo je izbacio iz sebe i opisao situaciju minimalnim sredstvima. I onda je napisao: to nije skulptura. Budući da je skulptura njemu na jedan filozofsko-etički način uzvišen pojam, on je poručio da rat to ni u ludilu ne može biti.“

Instalacija ‘HRPA’ (2007.) ispred zgrade Fonda za zaštitu okoliša u Zagrebu; radovi iz 2013. posvećeni pjesniku Fernandu Pessoi; Jandrićeva izložba u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci 2019., gdje je izložen rad ‘Hrpa Anastazija’ s ponavljajućim motivom crkve Sv. Stošije u Zadru. PHOTO: Privatna arhiva

 

Tijekom devedesetih Jandrić je postupno u svojim istraživanjima i eksperimentiranjima geometrijski tijelima polako dolazio do stošca, odnosno do hrpe rasutog materijala koja je tijekom godina postala njegov zaštitni znak, objašnjava Lučić i dodaje:

„Počeo je u Zadru 1995. kada je u galeriji izložio hrpu soli. Tada je na tu hrpu stavio i gredu koju je u kasnijim radovima maknuo kako bi do kraja iščistio svoj kiparski volumen. Onda ga je dodatno u linearnim projekcijama analizirao, razrađivao i postavio na taj, kako on kaže, kipometrijski stupanj.“

Prva velika izložba „Hrpa“ održana je u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu 2001., gdje su uz crteže bile izložene hrpe modre galice, zemlje i soli, a onda su se, tijekom godina, hrpe počele multiplicirati u različitim medijima i materijalima. Koliko se hrpa kao Jandrićev izražajni idiom vezuje uz njegov kreativni izričaj, najbolje dokazuje i činjenica da su mu prijatelji nakon razornog potresa u Zagrebu 2019. slali fotografije raznih hrpa, na primjer, namještaja ispred galerije Greta u Ilici, ili žbuke od dimnjaka (Marko Golub) koji je napisao kako mu je nakon potresa Jandrić napravio „izložbu u stanu“.

U monografiji je zapisan i razgovor s prijateljima u umjetnikovu ateljeu uoči prve izložbe „Hrpa“ kojim se ocrtava i karakter i način razmišljanja Đorđa Jandrića, istovremeno beskompromisno nekonvencionalan i duboko tradicionalan, ali i domoljuban. U tom se razgovoru evocira lipanj 1991., dan poslije otvaranja posljednjeg Biennala mladih Jugoslavije u Rijeci, kada je počeo napad JNA na Sloveniju. Prijatelji razgovaraju između ostalog i o misi u dobrinjskoj crkvi, na koju je Jandrić otišao u ženskoj suknjici. Posudio ju je od prijateljice i proglasio skulpturom. Na misi je pjevao svoju omiljenu pjesmu „Rajska djevo, kraljice Hrvata“. Lučić potvrđuje kako Jandrić i u privatnom životu njeguje taj dualitet: s jedne strane je tradicionalan obiteljski čovjek zaljubljen u svoju obitelj, a s druge strane je beskompromisni umjetnik.

 

‘Jandrić je oslobođen konvencionalnog pritiska ili granica. U njegovom kiparstvu ideja pobjeđuje formativne i zadane elemente’, kaže Mladen Lučić

 

„No ta njegova ‘otkačenost’ ima dubinu. Otkačenost radi otkačenosti ne znači ništa. Jandrić je s jedne strane erudit koji, kao pravi Dalmatinac, duboko poštuje tradicionalne vrijednosti i koristi ih na specifičan način u svom nekonvencionalnom izrazu. To najbolje pokazuje izložba u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci 2019., gdje je izložen rad ‘Hrpa Anastazija’ s ponavljajućim motivom crkve svete Stošije iz Zadra. Na njoj se vidi što znači sveta Stošija njemu kao Zadraninu i što ta crkva znači i u hrvatskoj kulturi. Njegova intervencija bokobranima na sjevernom pročelju katedrale svete Stošije iz 2001. na toj je izložbi bila prezentirana velikim uvećanjem fotografije, a te je bokobrane objesio sa stropa muzeja čime je taj rad produljio i integrirao u novi prostor. Crkva ima lađe, a bokobrani se zbog zaštite stavljaju na brodove, kao što treba štititi i crkvu koja je spomenik kulture. Đoa zanima i iluzionizam, a to se najbolje vidi na njegovoj instalaciji u Svetvinčentu, gdje je na unutarnjem zidu gradske lože napravio iluziju željeznih vrata koja se otvaraju. Tu se vidi koliko on minimalnim sredstvima može postići vizualnu iluziju, uvijek prateći princip manje je više.“

Na primjedbu kako nije lako raditi monografiju o živućem umjetniku koji je još aktivan, Lučić odgovara kako mu to nije bio problem jer je trebalo zaokružiti Jandrićevo dosadašnje djelo. „No iznenadili biste se jer ima mladih ljudi s trideset i nešto o kojima se rade monografije i to uopće nije neuobičajeno. Ja monografiju ne smatram posmrtnom knjigom, već jednom vrstom ‘inventure’ nečijeg stvaralaštva koje je potrebno sažeti u jednoj knjizi. A ta knjiga može imati još puno nastavaka. Svrha monografije je ta da na jednom mjestu prezentira opus umjetnika koji je do određenog trenutka napravljen.“

Na pitanje je li bilo kreativnih svađa prilikom rada na monografiji, Lučić odgovara kako bez svađe nema ničega: „Greiner, Đo i ja smo mijesili to tijesto uz burne rasprave, dakako uz Boru Popovčaka koji je dao bitan doprinos, osobito u epilogu. Pogodilo se da priča ima glavu i rep: rat na početku i potres u Zagrebu na kraju. To je priča o tome što je kreativno niklo između dvaju razaranja u Hrvatskoj. Na kraju smo uspjeli napraviti knjigu za koju smo otpočetka željeli da ne bude klasična monografija, već da ima određeni odmak. Nadam se da će se taj pristup svidjeti onima koji će imati knjigu u ruci, a osobito onim čitateljima koji nisu u struci.’’

Tekst monografije završava s rečenicom: Krug je zatvoren, kiparstvo je vječno. Lučić kaže: „To je Jandrićev životni i umjetnički moto. Slučajno se to poklopilo s jednim natpisom s biskupskog groba u svetoj Stošiji koji je on izvukao, a ja ga preformulirao. Taj natpis o grešnom Đorđu kiparu ima smisla i zaključak je cijele priče.“

Komentiraj