Pixabay

NEOVISNO KOSOVO Veliki poraz Srbije

Objavljeno u Nacionalu br. 640, 2008-02-18

SRBIJA JE IMALA PRILIKU da postane glavna zemlja i pokretač svog područja, samo se trebala ponašati razumno na međunarodnoj sceni, ali to nije učinila

Da Srbija ima loše i neinteligentno vodstvo pokazalo se još jednom posljednjih dana, jer samo netko tko je zaslijepljen i glup može učiniti ono što su oni učinili. Upropastili su šansu da stvore Srbiji uvjete napretka kakve nije imala u novijoj povijesti, sasvim promijene njen imidž u svijetu, pretvore je u glavnu zemlju i motor svojeg područja, a što je mogla postati praktički preko noći. Povoljni trenutak je bio izuzetan, jer su se Srbiji otvorile perspektive s dvije strane. S jedne, srbijanska je vlada potpisala s Rusijom izuzetno važan i povoljan ugovor o izgradnji velikog plinovoda Južni tok kroz Srbiju.

Time se Srbiji činilo da je u Rusiji dobila čvrstog političkog saveznika, dok je Rusija dobila ekonomski i politički ulaz u Srbiju, kakav nikada nije imala, ali je i od Srbije očekivala da se razumno ponaša na međunarodnoj sceni. S druge strane, Europska Unija ponudila je Srbiji izuzetno povoljan sporazum o međusobnoj suradnji, koji bi joj omogućio ubrzani put prema članstvu u Europskoj Uniji, te joj donio izuzetne ekonomske probitke. No, obje velike sile i Rusija i Europska Unija – tražile su od Srbije da se ponaša razumno kada je riječ o nezavisnosti Kosova, a ona to zbog gluposti ljudi u svojem vrhu nije bila sposobna učiniti.

Zapad je odlučio Kosovu dati nezavisnost jer je na Zapadu procijenjeno da stabilnost Jugoistočne Europe treba graditi novim načinom kada je riječ o definiranju statusa Albanaca koji žive na Kosovu, jer bi tako mogli dobiti beneficije kakve na međunarodnoj sceni dobivaju nezavisne države kada je riječ o vođenju vlastite sigurnosne i ekonomske politike, kada je riječ o pristupu međunarodnim financijskim institucijama, te globalnom sigurnosnom pozicioniranju. Nakon što je donesena odluka da se Kosovu da nezavisnost, strogo nadgledana od Europske Unije i Ujedinjenih naroda, od Srbije se samo tražilo da ne poduzima ništa drastično, da se ne buni odviše glasno što će se jedna faktična situacija, a to je da je Srbija 1999. godine izgubila Kosovo, i međunarodno formalizirati. Za to ”nečinjenje” Zapad je preko Europske Unije bio Srbiji spreman dati mnogo, ono što ona nije zavrijedila svojim agresivnim i bezobzirnim ponašanjem prema susjedima posljednjih desetljeća, ono za što su se druge zemlje ovog područja morale itekako pomučiti. Od Srbije se nije tražilo da prizna nezavisno Kosovo, jedino da se protiv toga odviše glasno ne buni, te da prepusti vremenu da se stvari riješe i dođu na svoje mjesto.

Svatko razuman tko prati prilike u Jugoistočnoj Europi zna da je nezavisno Kosovo bila neminovnost, te da nije bilo načina da se proglašenje nezavisnosti spriječi. Kao i toliko puta prije vodeći ljudi Srbije jedini nisu vidjeli ono što je očito. Počeli su sami sebe uvjeravati kako mogu spriječiti proglašenje nezavisnosti Kosova, kako će im u tome bitno pomoći Rusija, koja je stvarno deklarativno podržavala Srbiju, a vukla je i neke poteze u njezinu korist u međunarodnim organizacijama, u Ujedinjenim narodima, na primjer. U Srbiji se tvrdilo da će Rusija spriječiti nezavisnost Kosova te da ruski stav podržavaju i Kina i Indija, a te tri države zajedno s brojnim drugim zemljama Azije i Afrike čine više od polovine svjetskog stanovništva, koje podržava Srbiju. Srbijansku javnost se uvjeravalo kako ni mnoge druge zemlje neće dopustiti da Kosovo proglasi nezavisnost, jer bi to – kako se u Beogradu tvrdilo – “bio opasan presedan”. Jer, kako je ovih dana napisala beogradska Politika, postoji barem 200 situacija u svijetu gdje nacionalne manjine u pojedinim državama traže državnost teritorija na kojem žive, pa ako se to dopusti Kosovu morat će se dopustiti i svim drugim manjinama, pa će se raspasti cijeli međunarodni poredak. Sve su to bile gluposti, jer nikakva opasnost od novih 200 država svijetu ne prijeti.

Bilo je i drugih megalomanskih tvrdnji kako će se zbog Kosova blokirati Ujedinjeni narodi, a bilo je čak i suludih teorija kako će Rusija zaratiti zbog Kosova sa Zapadom. Činjenica da je ruski predsjednik Vladimir Putin tijekom srbijanske predizborne kampanje izričito podržao umjerenijeg, dosadašnjeg predsjednika Borisa Tadića, a ne ratobornog vođu Srpske radikalne stranke Tomislava Nikolića – koji je svojedobno izjavio kako Srbija treba postati ruska gubernija – nije u Srbiji bila shvaćena. Srbijansko vodstvo nije ni zapazilo da ih ruska štampa tjednima upozorava da ne zaoštravaju odviše kosovsko pitanje, da se ne svađaju sa Zapadom, jer to Rusiji ne odgovara. Nisu zamijetili najvažniju stvar, da se i ruska službena retorika naglo promijenila nakon što je u Moskvi potpisan rusko-srbijanski sporazum o energetici. Beogradu je javno poručeno da “Srbi ne smiju očekivati da će Rusija biti oko Kosova radikalnija od samih Srba”. Napokon, kada je već svima dano do znanja da je dogovoreno da Kosovo proglasi nezavisnost nakon srbijanskih predsjedničkih izbora, ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov došao je u Sloveniju na skup ministara vanjskih poslova Europske Unije te tamo obznanio da Rusija neće poduzimati kaznene diplomatske ili druge mjere protiv zemalja koje će priznati nezavisno Kosovo. To je bila poruka Srbiji da ju je Rusija ostavila, da više neće pratiti njenu tvrdoglavost oko Kosova, sada kada je dobila ono što je željela, a to je monopolski ulaz svoje kompanije Gazprom u srbijanski energetski sustav.

I tako je Rusija u ključnom trenutku politički napustila Srbiju shvativši da srpsko vodstvo ne razumije da Rusiji kao saveznik može koristiti samo jaka, a ne slaba Srbija, a Srbija slabi svoju poziciju svađom sa Zapadom oko Kosova.
A srbijansko vodstvo moglo je bitno osnažiti Srbiju prihvaćanjem povoljnog sporazuma koji joj je ponudila Europska Unija, predlažući nove ekonomske veze bez prijašnje obveze Srbije da ostvari punu suradnju s Međunarodnim kaznenim sudom u Haagu, to jest da izruče preostale optuženike – Ratka Mladića, Gorana Hadžića, te eventualno i Radovana Karadžića – sudu. Europska Unija je ponudila sporazum srbijanskom vodstvu, prvenstveno onom dijelu koji se proeuropski legitimira da mu olakša situaciju u trenutku proglašenja Kosova. Iako se u tom sporazumu nigdje nije spominjalo Kosovo, srbijanski premijer Vojislav Koštunica izišao je s netočnom tvrdnjom kako bi Srbija, ako potpiše taj sporazum, zapravo formalno pristala na nezavisnost Kosova. Tu je konstrukciju izveo iz činjenice da Europska Unija namjerava poslati na Kosovo novu misiju, koja se – nota bene – također u sporazumu nije spominjala. Koštunica je svojom tvrdnjom, koju su prihvatili svi srbijanski desničari, a proeuropski orijentirani nisu je znali odbaciti i demantirati, spriječio da se izuzetno povoljan sporazum za Srbiju potpiše. U Bruxellesu su tada očito zaključili da su u Beogradu na vlasti budale, pa ako već neće darove koji im se nude, neka tako bude. Povukli su svoju ponudu sporazuma, te najavili da će je eventualno ponoviti u budućnosti. To, sada nemaju potrebu učiniti, pa se, možda, takva izuzetna ponuda neće više pojaviti na stolu, jer su se u nedjelju prilike bitno promijenile, a Europska Unija više nema razloga bilo što poklanjati Srbiji. U nedjelju je kosovska Skupština proglasila nezavisnost Kosova, koju su Sjedinjene Države, najvažnije članice Europske Unije – Velika Britanija, Francuska, Njemačka i Italija – te još petnaestak članica već ranije najavile priznati.

Iste večeri obznanjeni su i detalji do sada u tajnosti držanog “akcionog plana” srbijanske vlade, koji će se aktivirati u trenutku proglašenja nezavisnosti Kosova. Prethodnih dana su iz srbijanske vlade plašili sve naokolo, a hrabrili vlastiti narod navodnom oštrinom akcijskog plana. Neki su mediji čak tvrdili da taj “akcioni plan” ima i vojnu komponentu, a mnogo se govorilo o navodnim neugodnim diplomatskim sankcijama što ih je Srbija pripremila za zemlje koje će priznati nezavisno Kosovo. Kada su napokon objavljeni prvi detalji akcijskog plana zavladalo je opće razočaranje među srbijanskim nacionalistima. U “akcionom planu” vojnih mjera nije bilo. U duljem intervjuu što ga je, u prvom satu nakon kosovskog proglašenja nezavisnosti, srbijanska državna televizija objavila sa šefom srbijanskog generalštaba generalom Zdravkom Ponošem, on je izričito rekao da nikakvih vojnih mjera neće biti, štoviše, sve je pozvao na mir i suzdržanost, pa je bila groteskna izjava vladike Artemija, vodećeg svećenika Srpske pravoslavne crkve na Kosovu, koji je gotovo istodobno zatražio da Srbija odmah kupi najmodernije oružje od Rusije i regrutira ruske dobrovoljce da oslobode Kosovo. Neće biti ni ozbiljnijih diplomatskih mjera.

Ranije se govorilo kako bi Srbija mogla prekinuti diplomatske odnose sa zemljama koje priznaju Kosovo. Ništa od toga. Sve će se svoditi na najblaži oblik diplomatskog izražavanja negodovanja, a to je povlačenje srbijanskih ambasadora na konzultacije u Beograd, s kojih će se oni vratiti u svoje rezidencije u inozemstvu za tjedan ili dva. Srbija nema snage ni za što više od toga. S obzirom na to koliko srbijanska vlada prosvjeduje protiv “onih koji su proglašenjem nezavisnosti Srbiji oteli 15 posto njezina teritorija i stvorili lažnu državu”, očekivalo bi se da Srbija prema toj “lažnoj državi” uvede barem ekonomske sankcije, ali toga neće biti.

Srbija opskrbljuje Kosovo električnom energijom, a to će se nastaviti i dalje. Srbija je glavni ekonomski partner Kosova, a i to će se nastaviti. Srbija i Kosovo imaju, službeno, godišnju trgovinsku razmjenu 200 milijuna eura, a vjeruje se da uz to ide i neslužbena razmjena u visini 400 milijuna eura. Ta se razmjena neće ograničavati. Zanimljivo je da nije riječ samo u kosovskom uvozu srbijanskih proizvoda, nego je tijek roba s Kosova u Srbiju i veći. To ostaje kao i dosad, a u srbijanskoj vladi ta se odluka objašnjava tvrdnjom da je Kosovo i dalje dio Srbije, a sankcije se mogu uvoditi samo stranim državama. Malo je poznato da Srbija i Kosovo zajednički sudjeluju u nekim regionalnim političkim međunarodnim forumima gdje vode rasprave o zajedničkim pitanjima, a nema nikakvih najava da bi se Srbija mogla povući iz tih foruma sada nakon što je Kosovo proglasilo nezavisnost. Uz to, oko 350.000 kosovskih Albanaca ima srbijanske putovnice, a nema naznaka da će biti poništene.

U Beogradu se počela širiti nova fantastična teza kako se u nedjelju ništa važno nije dogodilo, jer jednostrano kosovsko proglašenje nezavisnosti zapravo i ne znači ništa dok Kosovo ne prizna sama Srbija, a to se nikada neće dogoditi. Već se tvrdi kako je Kosovo tako slabo društvo da neće moći održavati svoju državnost, da će uskoro zbog opće bijede stanovništva i kriminalne prirode kosovskih vlasti tamo doći do unutarnjih nereda, pa će država propasti te da samo treba čekati pa će se opće okolnosti i unutar Kosova, ali i na međunarodnoj sceni promijeniti a Srbija ponovno ovladati Kosovom. Prvi ključni događaj, najavljuju neki tamošnji analitičari, bit će američki predsjednički izbori, pa se u Srbiji već tvrdi da će to biti i velika prekretnica u američkoj politici prema Kosovu. To je hrabra izjava jer je republikanski sigurni predsjednički kandidat John McCain poznati pristalica nezavisnosti Kosova, a bolje sreće Srbi nisu ni kada je riječ o potencijalnim demokratskim predsjedničkim kandidatima. Hillary Clinton je supruga bivšeg predsjednika koji je 1999. godine pokrenuo zbog Kosova rat protiv Srbije, a njen rival Barack Obama do sada nije rekao ni jednu jedinu riječ o Kosovu.

Ipak, u Beogradu i dalje mnogi tvrde da treba biti strpljiv, da Srbiju nitko nikada nije pobijedio, da za deset ili više godina Srbija može vratiti Kosovo, samo mora biti jaka. Neki trijezni analitičari upozoravaju da Srbija teško može postati jakom ako vodi ovakvu politiku, a posebno neće ići naprijed ako će se oko Kosova posvađati s EU-om, s kojim pokriva 70 posto trgovinske razmjene s inozemstvom. Velike prijetnje svima unaokolo glupe su i za Srbiju štetne, ali srbijansko vodstvo na njima i dalje inzistira. Sve to govori da će Srbija, koja već dva desetljeća srlja iz poraza u poraz, što vojni što politički, nastaviti tako i dalje. S takvom politikom ne samo da neće vratiti Kosovo, nego se nalazi u opasnosti da izgubi još teritorija, jer već kuha u Preševskoj dolini nastanjenoj Albancima i na Sandžaku gdje većinu čine Bošnjaci.

Bez prekida ekonomskih veza

Sva bijeda srbijanske pozicije u trenutku proglašenja neovisnosti južne pokrajine vidi se najbolje po stavu koji će Srbija zauzeti prema samom nezavisnom Kosovu. Srbija opskrbljuje Kosovo električnom energijom, a to će se nastaviti i dalje. Srbija je glavni ekonomski partner Kosova, a i to će se nastaviti. Srbija i Kosovo imaju, službeno, godišnju trgovinsku razmjenu 200 milijuna eura, a vjeruje se da uz to ide i neslužbena razmjena u visini 400 milijuna eura. Ta se razmjena neće ograničavati.

Zanimljivo je da nije riječ samo u kosovskom uvozu srbijanskih proizvoda, nego je tijek roba s Kosova u Srbiju i veći.

Divljanje huligana

Reakcija na neovisnost Kosova u Srbiji je bila očekivana, hrpe nacionalistički nastrojenih huligana su izišle na ulice i pokušale napasti američku, albansku i slovensku ambasadu, ali su uspjeli prodrijeti samo do slovenske, ponešto porazbijati, što je lijepa poruka Sloveniji, koja se blamirala u svojoj politici, jer se upravo ona u posljednje vrijeme najviše trudila da nagovori EU da bude što popustljivija prema Srbiji. Od Srba je dobila lijepu zahvalu, ne samo da su joj pokušali devastirati ambasadu i palili zastavu, nego su u Novom Sadu pokušali napasti i slovensku robnu kuću Mercator.

Komentiraj

Source:Maroje Mihovilović