NENNI DELMESTRE: ‘Kad su u pitanju žene, naše tijelo, naša sudbina, samo mogu reći: pustite nas na miru’

Redateljica Nenni Delmestre koja je obilježila 35 godina umjetničkog rada, na scenu Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu postavit će ‘Plodnu vodu’ Marine Vujčić. Drama se bavi temom majčinstva, koje je u hrvatskom društvu često na meti kontroverznih svjetonazorskih stavova, ali i obiteljskim nasiljem

Dramski tekst ‘’Plodna voda’’ Marine Vujčić, nagrađen 2020. godine prvom Nagradom Marin Držić za najbolje dramsko djelo, bit će praizveden 9. prosinca u Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu. Drama se bavi aktualnom temom majčinstva koja je u hrvatskom društvu često na meti kontroverznih svjetonazorskih stavova, a na scenu zagrebačkog HNK postavit će ga redateljica Nenni Delmestre. Radnja drame ‘’Plodna voda’’ smještena je u distopijski močvarni krajolik u kojemu vlada konstantan pritisak onih zaduženih za natalitetnu politiku. Mjesto radnje je poluilegalna klinika za očuvanje trudnoće, izolirana od ostatka svijeta u kojoj se susreću osobe različitih želja i ideja o intimnom ispunjenju, sreći i smislu života. U središtu su dvije žene – Nora (Jadranka Đokić) koja ne želi imati dijete, smatrajući kako bi joj rođenje bebe poremetilo život i uvjetovalo gubitak autonomije i Eva (Ana Begić Tahiri) kojoj život bez djeteta nema nikakva smisla. Treća žena, Flora (Luca Anić) žrtva je nasilja svoga supruga.

Kako kaže autorica Marina Vujčić, drama ‘’Plodna voda’’ zalaže se za čudesnost i radost majčinstva, ali i za pravo na zbunjenost, strah, nelagodu, sreću, očaj, blaženstvo, preobražaj, ljubav ili neljubav, slobodu, otpor – na sve ono što se jednoj ženi u glavi i srcu može dogoditi dok postaje ili ne postaje majkom.

Redateljica Nenni Delmestre rođena je u Splitu, a nakon srednje škole dobila je američku stipendiju i otišla ondje na studij. Na Međunarodnom Sveučilištu Floride u Miamiju diplomirala je tehnologiju komunikacija 1981. godine, a tri godine kasnije na istom sveučilištu diplomirala je i kazališnu režiju s najvišim ocjenama i odličjima dekana. Od tada je režirala u Hrvatskoj, Sloveniji, Venezueli, Meksiku, Italiji i Makedoniji. Prevodi dramske tekstove s engleskog, španjolskog i talijanskog jezika, objavljuje eseje o kazalištu u zemlji i inozemstvu. Od 1997. kućna je redateljica splitskog HNK, a od 2002. do 2004. bila je v.d. ravnateljice Drame HNK Split i dramskog programa Splitskog ljeta.

Režirala je više od 80 predstava, a gotovo sve njene predstave prikazane su na domaćim i međunarodnim festivalima i dobile šezdesetak nagrada.

NACIONAL: Režirate ‘’Plodnu vodu’’ Marine Vujčić, priču o ženi, o majčinstvu, o izboru i ženinu pravu na izbor hoće li imati djecu, o pritisku okoline. Kad je Hrvatska u pitanju, vrlo aktualna tema. Zašto ste odlučili režirati ga?

Upravo zato što je ova tema konačno došla u fokus i postala aktualna, i ne samo kad je Hrvatska u pitanju, nego i cijeli donekle razvijeni svijet koji se suočava s usporavanjem rasta populacije, pa se u ova duboko intimna pitanja upliću mnogi koji to ne bi trebali.

NACIONAL: Na što ste stavili fokus, što vam je najvažnije?

Htjela sam da ovom pričom uspostavimo jedan uravnotežen pogled na temu koja je već sama po sebi, za većinu ljudi, osobna i kompleksna. Tekst me privukao jer ne zagovara nikakav aktivizam, nikakva plakatna rješenja, ni s koje strane. On nudi lica s različitim željama, htijenjima, pogledima, ne daje recepte kako živjeti i koju aktivističku politiku slijediti. Pokušala sam se fokusirati na to da lica u tekstu ne budu modeli za zagovaranje određenih ‘’nepobitnih stavova’’, nego da ih gradimo kroz odnose, specifične i jedinstvene, pružajući im priliku da iskreno progovore o svojim strahovima, željama, nadama, iluzijama i razočarenjima. U tome segmentu slijedili smo realističan pristup, da bismo s druge strane otvorili njegove poetične, pa i mistične elemente.

‘Bilo bi mi drago kada bismo riješili elementarne stvari po pitanju jednakosti žena i muškaraca, kao ekonomsku jednakost. Istu plaću za isti posao pa bismo lakše rješavale i druge probleme’

NACIONAL: Zašto je važno da se na pozornice postavljaju suvremeni tekstovi, i to hrvatskih autora? Što oni donose?

Jednostavno, oni drže na životu interes za hrvatsku dramsku literaturu. Mislim da ne treba ponavljati koliko publika voli suvremene domaće tekstove, niti koliko su oni zaista uspješni i izvan granica naše države, ali ono što je još važnije, postavljanjem novog dramskog teksta, kazalište stvara pisca.

NACIONAL: Zašto je važno progovarati o ovome problemu, i to u javnom nacionalnom kazalištu?

Ako mislite na temu predstave, ja vam na to gledam tako da u javnom, i nacionalnom kazalištu treba raditi kvalitetan tekst koji nas se tiče, bez obzira na to je li tema momentalno u modi ili nije. Ako jest, još bolje.

NACIONAL: Ovo je tek drugi put da režirate u HNK u Zagrebu, nakon ‘’Hedde Gabler’’ davne 1996., zapravo relativno rijetko režirate izvan Splita, a poznato je da ste u splitskom HNK kućna redateljica. Kako vam je kad malo promijenite ansambl, lokaciju, u ovom slučaju i grad?

To što režiram tek drugi put u HNK, i tek peti put u Zagrebu, ne znam što bih vam na to rekla. To je valjda bilo pitanje za neke druge ljude, ali na žalost vidim da se to i dalje isto događa nekim vrlo talentiranim mladim kolegama koji nisu iz Zagreba. Ne režiram baš tako rijetko izvan Splita, dapače, radila sam puno više izvan Splita i Hrvatske nego u njemu, samo u slovenskim kazalištima režirala sam 17 predstava. Splitski HNK je uvijek bio moja baza, moj dom, ali uživam promijeniti grad, kazalište i ansambl, to uvijek obogaćuje.

NACIONAL: Jeste li vi osobno, ili imate sličnih iskustava, osjetili bilo kakav pritisak okoline oko vašeg majčinstva, vas kao žene, općenito položaja žene u hrvatskom društvu? Kako biste ga ocijenili u Hrvatskoj?

Ja sam se osobno, uvijek uspijevala izmicati pritiscima bilo koje vrsti. Za mene su najteži pritisci oni koje samoj sebi postavljam. Teško mi je davati nekakve dijagnoze o općenitom položaju žene u hrvatskom društvu. Informiram se , ali bazično se time ne bavim. Bilo bi mi drago kada bismo riješili neke elementarne stvari po pitanju jednakosti žena i muškaraca, primjerice ekonomsku jednakost. Istu plaću za isti posao. Možda bismo tada lakše rješavale i neke druge probleme.

‘Ovaj model iz vremena Austro-Ugarske, tri ansambla na jednoj pozornici, potpuno je neodrživ’. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: I u vašoj, kazališnoj, zajednici bilo je dosta velikih buna tijekom pokreta ‘’Nisam tražila’’, kako ste to doživjeli, kako uopće reagirate na situacije kad treba dići glas i nešto reći? Jeste li, da tako kažem, ona koja ide naprijed s transparentom u ruci ili ste ipak jedna od onih koja reagira iz pozadine, iz sjene?

Kazališna zajednica je bila glasna zbog ružnih događaja koji su izazvali reakcije i pokret ‘’Nisam tražila’’. I dobro je da se to dogodilo, jer neke granice moraju biti povučene. Mislim da mora biti potpuno jasno koja vrst ponašanja u muško- ženskim odnosima spada pod zlostavljanje. S druge strane, svaki ekstremizam rađa suprotni efekt, pa imamo i pojavu nekog novog konzervatizma i u nekim situacijama dolazite do autocenzure spontanog ponašanja od bojazni da vas se krivo ne protumači. Nisam netko tko bi nosio transparente, na transparentu stane samo jedna rečenica. Moj je poligon kazalište koje ima priliku stanje ljudskog duha promatrati dublje i kompleksnije.

NACIONAL: Kako kaže autorica ‘’Plodne vode’’ Marina Vujčić: ‘’Tekst se zalaže za društvo u kojemu žena nije tek kućanski aparat koji proizvodi potomke i obroke za obitelj. Zalaže se za autonomiju nad vlastitim tijelom i vlastitom sudbinom. Zalaže se za oblike života u kojima ljubav i nasilje ne mogu u istu rečenicu. Zalaže se, na koncu, za sve verzije plodnosti koje mogu dati smisao nečijem postojanju; za autentičnost kao ljudsko i žensko pravo.’’ Što je vama kao redateljici nekako najvažnije u ovom tekstu?

Marina je to odlično sažela, ja mogu samo dodati – pustite nas na miru.

NACIONAL: ‘’Plodna voda’’ je dobitnik nagrade za dramski tekst ‘’Marin Držić’’ 2020., kad ste vi bili članica žirija. Dakle, dobro vam je poznat i dobro su vam poznati razlozi zbog kojih je pobijedio, a u jednom intervjuu izjavili ste da želite režirati tekstove koji vas se tiču. Zašto vas se ovaj tekst najviše tiče, što vas je intrigiralo?

Osim kompleksnosti teme koju smo već spomenuli, meni je uvijek izazov režirati i ono što u tekstu postoji, a nije izrečeno. Volim zajedno sa suradnicima i prije svega s glumcima, a ova je ekipa uistinu fenomenalna, stvarati naš zajednički svijet koji pluta u toj močvari između realnog i irealnog, jave i sna, banalnog i mističnog, transparentnog i neobjašnjivog, i to je ono što nam ovaj tekst pruža, zato mi ga je gušt raditi.

NACIONAL: Autorica je Marina Vujčić koju, pretpostavljam, dobro poznajete, posebno zato što je u HNK u Splitu do ostavke bila ravnateljica Drame. Je li vam lakše raditi s istim suradnicima, koje su moguće mane takvih odnosa?

Marinu nisam poznavala dok nije postala ravnateljica Drame HNK u Splitu i ovo je njen prvi tekst koji radim. Volim raditi s ekipom s kojom se razumijem, i s kojom dijelim sličan estetski ukus i poetiku, ali isto tako volim i uključivati i nove ljude koji pridonose i drukčiji pogled na stvari.

NACIONAL: Nedavno su mi Ljubomir i Jan Kerekeš rekli da novac od HAVC-a za filmove, te od Ministarstva i drugih institucija za kazališnu djelatnost, dobivaju isključivo kulturnjaci iz Zagreba te da oni samo zato što su iz Varaždina za svoj rad ne dobiju ni kune, ili je maksimum 10.000 kuna. Osjećate li vi isto, s obzirom na to da živite u Splitu?

Ne znam za taj specifičan slučaj, ali generalno mislim da nam decentralizacija potpore kulturi mora biti snažnije i pravednije sprovedena, jer se i u Splitu i Varaždinu… da sad ne nabrajam sve gradove, također radi i gradi hrvatska kultura.

‘Kazališna zajednica bila je glasna zbog ružnih događaja koji su izazvali reakcije i pokret Nisam tražila. I dobro je da se to dogodilo jer neke granice moraju biti povučene’

NACIONAL: Zašto se takve stvari događaju, imate li neko objašnjenje? Jasno je da u Zagrebu postoji i djeluje najviše udruga u kulturi, ali baš nije logično da se gleda mjesto radnje, a ne sadržaj.

Taj problem nije od jučer, niti je taj odnos ulaganja u kulturu glavnog grada u odnosu na ostale sredine samo specifičan za Hrvatsku. Mislim da se stanje dosta poboljšalo, ali možemo i moramo bolje. Da ne biste mislili da sam samo lokal patriot, htjela bih spomenuti Zadar, u kojemu se događaju sjajne stvari za koje mislim da zaslužuju više pažnje, pogotovo one financijske.

NACIONAL: Ove godine nominacije za Nagrade hrvatskog glumišta u najvećem broju pripale su HNK u Splitu, a evo, najbolja predstava je ‘’55 kvadrata’’ HNK u Splitu; dakle, bila je uspješna sezona, kako ste zadovoljni?

Sretna sam zbog ansambla i ekipe koja je radila predstavu ‘’55 kvadrata’’, jer pet nominacija i od toga dvije nagrade – nagrada za najbolju predstavu i za Arijanu Čulinu kao najbolju sporednu ulogu – potvrda su svima koji su radili tu predstavu i priznanje kvaliteti ansambla, ali nisam zadovoljna. Moje je nezadovoljstvo, a mogu slobodno reći da govorim u ime cijele Drame, zbog nevjerojatno malog broja izvedbi. Ova konkretna predstava je igrala samo tri puta, a ‘’Tri sestre’’, koje smo premijerno izveli u listopadu, igrale su dva puta. Istina, morali smo ih odgoditi zbog bolesti u ansamblu, ali još uvijek ostaje činjenica da predstave probamo dva mjeseca, dovedemo ih do premijere i onda odigramo ono što dugujemo pretplatnicima i gotovo. Možda se još neko vrijeme održi po koja predstava komercijalnijeg sadržaja. Na taj način ne možemo imati kvalitetne predstave, graditi ansambl, razvijati i educirati publiku. Ovaj model iz vremena Austro-Ugarske, tri ansambla na jednoj pozornici potpuno je neodrživ, ali to nije izgovor da se ne može bolje. Može se i mora se bolje jer se inače nema smisla ovim baviti.

NACIONAL: U isto vrijeme u HNK u Splitu događala se drama, turbulencija, vezana najprije za odlazak Marine Vujčić s mjesta ravnateljice Drame, a onda i uskrata povjerenja intendantu Srećku Šestanu kojeg je, međutim, podržala ministrica Nina Obuljen Koržinek. Kako ste vi to sve proživljavali kao netko tko je jako dugo u HNK, tko poznaje sve te odnose, sve ljude?

Bilo mi je iznimno teško jer se sva ta kriza događala dok sam režirala veliku i tehnički kompleksnu predstavu ‘’Tri sestre’’. Marina je napustila Dramu, zatim smo ostali bez ravnatelja tehnike, Šestana su se htjeli riješiti po hitnom postupku, a mi smo imali osjećaj kolateralne žrtve i da ovo što mi radimo, a to je predstava, nije nikome važno osim nama. Ali skupili smo se usprkos svemu i svima i napravili predstavu kakvu smo htjeli i koju je publika podržala. Nakon više od tri desetljeća u HNK u Splitu, proživjela sam predivne ali i neke teške periode, ali mislim da smo sada dotakli dno, jer je sve važnije od onoga zbog čega postojimo.

NACIONAL: Obilježili ste 35 godina karijere. Planirate li proslaviti taj jubilej?

Već je to prošlo 2021., punih 35 godina otkako me je pozvao Điđi Šutej da mu pomognem s operom ‘’Otello’’ i asistiram redatelju Boldinu. Bio je to moj prvi angažman u Hrvatskoj nakon povratka iz SAD-a. A prva samostalna predstava u Hrvatskoj bila je ‘’Laku noć majko’’, 1986. u Teatrinu na Prokurativi. Leti to, leti…

‘Decentralizacija potpore kulturi mora biti snažnije i pravednije provedena jer se i u Splitu i u Varaždinu… da sad ne nabrajam sve gradove, također radi i gradi hrvatska kultura

NACIONAL: Čega se najradije sjetite kad pogledate unazad, ljudi, mjesta, predstava, anegdota?

Pregršt toga, to je cijeli jedan život… možda jednog dana, kad budem imala vremena, možda nešto i napišem. Ali eto, ja gledam uvijek naprijed i s entuzijazmom.

NACIONAL: Spomenuli ste da ste bili u SAD-u, kao mlada 18-godišnja djevojka otišli ste na studij ondje, jer ste dobili sportsku stipendiju za tenis. Ostanak u SAD-u nije bio opcija, zašto? Što je to u Splitu tako magično da ga se čovjek tako teško odriče?

Mogla sam ostati u SAD-u, bilo je fantastično primamljivih kazališnih ponuda. Ne mogu nabrajati sve razloge zašto ih nisam prihvatila, ali ukratko, sve sam imala, ali mi to ništa nije značilo. Nije me zanimao teatar kao zabava, shvaćala sam svoj zadatak daleko ozbiljnijim.

Što je to magično u Splitu? More, sunce, ljepota, mentalitet, humor, neambiciozno ambiciozni iznimno talentirani ljudi, stanje uma, a… Split.

NACIONAL: Što ste naučili u Americi, a što učite u Hrvatskoj?

Amerika je u moje vrijeme bila je zemlja sanjara; uz trud, rad, disciplinu, znanje i poštenje moglo se ostvariti svoje snove. Današnju Ameriku ne prepoznajem i teško mi gledati neke stvari koje se tamo događaju. U Hrvatskoj učim ono što sam u Americi zaboravila, kako ne biti naivna.

NACIONAL: Koji su vam planovi, što nakon ‘’Plodne vode’’?

Udahnuti duboko, a onda idemo dalje…

Komentiraj