Poduzetnik i investitor Nenad Bakić u utorak je na svom Facebook profilu potvrdio da je s društvom Meta Nekretnine sklopio ugovor i ustupio im potraživanja koja ima prema Varteksu. Riječ je o više od 42 milijuna kuna.

Bakić je, podsjetimo, 2014. godine postao vlasnik više od 15 posto dionica Varteksa, zatim je 2018. dokapitalizirao tvrtku s oko 20 milijuna kuna, a godinu kasnije postao je predsjednik Uprave Varteksa. Mandat predsjednika istekao mu je posljednjeg dana 2019. godine, a nastavio je rad u Nadzornom odboru na funkciji predsjednika toga tijela. U to je vrijeme Bakić bio najveći pojedinačni dioničar Varteksa u kojem je držao 46.69 posto dionica.

Bakić piše da se prodaja opterećujućih nekretnina počela događatii ponajviše zbog teških opstrukcija banaka. E-mailovi o tome kako se banke odnose prema Varteksu najbolje ilustriraju tu tvrdnju.

Status Nenada Bakića prenosimo u cijelosti:

“U petak sam prodao potraživanja prema Varteksu, u kojem sam manjinski dioničar, kompaniji koja će ih profesionalno pokušati naplatiti. Nažalost, zbog nemogućnosti dogovora drugih vjerovnika oko toga kome će pripasti koliko od nužnih transakcija – ja sam uvijek micao osiguranja svojih tražbina i nisam uzeo ni kunu – ne vidim kako u tom smislu mogu biti koristan.

Budući da je Varteks na Burzi, pa iako već neko vrijeme nisam ni član NO, ne mogu vam ovim putem reći sve što bih htio, ali nadam se da će i ovo biti dovoljno – sve materijalne informacije su javno dostupne.

2018. sam kroz dokapitalizaciju, nakon što su potencijalni partneri odustali, uložio nužna – i tada se činilo – dovoljna sredstva za preokret ove kompanije veličanstvene tradicije.

Nažalost, situacija je bila daleko teža nego je to bilo predstavljeno i to nije bilo dovoljno, te sam od onda (beskamatno) posudio značajne novce (pedesetak milijuna kuna), za financiranje plaća i proizvodnje, kako bi se napravio preokret, što mislim da nitko u Hrvatskoj nije radio u ovakvim situacijama.

Varteks je 2019. i napravio snažan preokret, uz potpuno oživljavanje branda, uključivo vrhunsku kvalitetu, uz rast prihoda u maloprodaji od nevjerojatnih 70%, i izrazito pozitivnu dinamiku koje se sjećate.

Svejedno, Varteks je visokozadužena kompanija, s gubicima od skoro milijardu kuna (!) u mandatima prethodnih uprava i rasprodanom najvrijednijom imovinom, tako da povremeno nisam vjerovao da ćemo uspjeti jer su nam financijske ustanove nemilosrdno stezale omču, a partnera nije bilo. U pravu su bili oni koji su mi rekli (kao tadašnji župan) ‘Ni sam ne znaš u što si se uvalio, nemaš šanse uspjeti!’. Kad smo krajem 2019. organizirali proslavu 100 godina kompanije u MSU, jedino čemu sam se nadao je da nećemo otiću u stečaj prije toga, kako bismo pokazali što je bilo moguće. Naime, tada sredinom godine sam prekinuo ubacivanje novih sredstava jer je to bilo potpuno besperspektivno jer su s druge strane čekale banke da novac izvuku i zapravo otkinu od usta radnika (mislim da su nam baš tada HBOR i Zagrebačka banka ukinule prvi dio kredita za obrtna sredstva za izvoz). Radnici to nisu znali i bili su ponosni kako ih netko napokon tretira kao ljude i daje vjeru u budućnost i optimizam (video je s Božićne proslave 2019.).

Ipak, to su bili najcrnji trenuci i prije korona krize smo zapravo praktički spasili kompaniju.

Naravno, modna i tekstilna industrija su bile naročito pogođene krizom. Varteks je po poslovnom modelu modna kompanija ali po broju radnika najviše tekstilna.

Otkaz narudžbi iz inozemstva (najviše BOSS) je ostavio najveći dio radnika u pogonu bez posla, ali smo odlučili ne otpuštati, sačuvati ta radna mjesta i egzistencije. Na hrvatskom tržištu je situcija bila loša, ali podnošljiva (iako bi bilo bolje da je u jesen 2020. proglašen lockdown, pa kompanije dobile nadoknade), te se kompanija nadala da će uspjeti vratiti dugove i provesti restrukturiranje kroz aktiviranje neaktivne imovine, u vrlo kompliciranoj situaciji koja je ipak krenula pravim putem.

Neke od najvećih tekstilnih kompanija u Hrvatskoj gase poslovanje i otpuštaju sve radnike. Svi koji smo bili tijekom krize uključeni u upravljanje smo ponosni da smo tijekom krize uspjeli sačuvati sva ta radna mjesta – nadoknada države je pokrila samo manji dio toga.

Ključ nastavka zaokreta je u rješavanju viška imovine koji i financijski opterećuje kompaniju, zapuštenog tvorničkog kompleksa, što je išlo prilično teško, jer ne radi se o nekom kompleksu u Zagrebu. Primjerice, samo zgrada na Trgu bana Josipa Jelačića koja je bankama isporučena u prethodnoj fazi, je vrijednija od cijelog kompleksa u Varaždinu, a to je samo jedna od stotinjak rasprčkanih nekretnina, što je temom i nekih kaznenih postupaka- ali trebalo je biti dovoljno.

‘Slučajno’, za područje tog kompleksa u Varaždinu nisu bili doneseni urbanistički planovi, vjerujem zbog nekretninskih ambicija prethodnih uprava, tako da je još 2019. Varteksu savjetovano da – kako bi se izbjeglo moguće reketarenje lokalne politike – krene na tzv. ‘Strateški projekt’, koji zapravo nije ništa drugo nego definiranje gdje će biti i kakva komunalna infrastrukura, i omogućilo je novoj lokalnoj vlasti da počne izdavati neke dozvole. Jako je žalosno da su taj instrument razni ljudi koji su se iz drugih razloga htjeli obračunavati sa mnom izvrtali kao ‘država Bakiću daje xxx milijuna’ (kao prvo, strana nije ‘Bakić’, nego Varteks, kao drugo – ne daje ništa), plasirano u kritičnim trenucima, te pokušavali srušiti kompaniju s 1000 zaposlenih u ovakvim trenucima kako bi svetili meni.

Kao što rekoh, prodaja opterećujućih nekretnina su se počele događati, ali sporijim tempom nego što je moglo – uz stoga daljnje kumuliranje gubitaka – ponajviše zbog teških opstrukcija banaka (uskoro ću objaviti neke emailove). I svaki put kad je neke rata za neku nekretninu trebala doći, pohlepne i brutalne banke su inzistirale na značajnoj naplati, umjesto da su više ostavile kompaniji i čak i sigurnije se naplatile kasnije. Ja sam uvijek micao svoja osiguranja s nekretnina i nisam tražio ni kune, iako sam bio najveći vjerovnik.

Posebno je zanimljiva uloga Hrvatske banke za obnovu i razvoj (hrvatska + obnova) koja je, dok sam ja ubacivao novac za plaće, pohlepno naplatila drugi dio izvoznog kredita pri prvom dotoku novca ‘jer im je malo smanjeno osiguranje’ u trenutku najgore krize. Sve je to bilo u suporotnsti s, doduše usmenim, dogovor s nositeljem klupskog kredita Zagrebačkom bankom da će se naplaćivati srazmjerno ‘faktoru pokrića’. Iako je ZB koja je dakle bila u istom klupskom kreditu rekla da Varteks može novce zadržati.

Varteks je valjda jedina kompanija kojoj je je HBOR inzitirao na povratu nedospjelog duga usred krize – možda i u EU što se tiče sličnih banaka – i to se još radilo o kreditu za izvoz. Umjesto da podrži kompaniju. Za vjetrenjačke koje svi plaćamo, novca je bilo. Zanimljivo, prva kompanija kojoj je u Italiji odobrena krizna pomoć (i to kroz ulaganje u kapital) bio Corneliani, ugledna modna kuća, i to zbog ‘značaja za kulturu i tradiciiju’. Iako je odnos s komercijalnim bankama bio bolji (a jedna nam je čak i pomogla, doduše to je bila kap u moru), znate i sami kako to izgleda kada preko Zooma moraš moliti stranca, člana uprave strane banke koji nabada loš engleski, da ti ne zavrne vrat, ‘jer eto to može’.

Mi nismo molili novce od države / HBOR, ali i očekivali smo da nam se ne zabija nož u leđa. A u odnosima s bankama nije ništa pomoglo da smo upravo mojim ulaganjima i trudom uprave i radnika uspjeli spasiti preostala ulaganja banaka i poreznih obveznika, koja su prije toga bile nesmotreno dana, iako su već i prije toga lijepo naplatile velik dio tih potraživanja uz fine kamate.

Mislio sam da bi nam svima trebalo biti u interesu da sačuvamo ta radna mjesta, kao i tradiciju hrvatske tekstilne i modne industrije. Ali eto tako je, kako je – zbilja sam ispao idiot što sam pokušavao tako težak projekt. Za mene je razdoblje kad sam vodio kompaniju kao privremeni predsjednik uprave možda bila i najteža godina u životu. Inače, radio sam za minimalac jer sam smatrao da nije u redu da imam veću plaću sve dok ima radnika koji rade za minimalac.

Kao što rekoh, kompanija je na Burzi pa ne mogu reći previše, ali iz javno dostupih informacija je jasno da postoje pregovori vjerovnika, kao i da najavljene ključne transakcije čekaju, te da su kritične. Nadam da se će se vjerovnici nešto dogovoriti (jer ja nisam nikad bio problem, uvijek sam se odricao osiguranja, kamata, naplata …) jer kompanija definitivno ima potencijala”, napisao je Bakić.