NEMIRI&NESANICE: Zašto samo požeški biskup Antun Škvorčević brani napadnute Srbe?

Biskup podsjeća da vjernici trebaju svakog čovjeka prihvaćati s velikim poštovanjem i nikada ne prezirati druge iz bilo kojeg razloga, pogotovo ne zbog nacionalne pripadnosti

Zašto samo jedan biskup zagovara mir prema Srbima, jasno osuđujući i napade na njih i krivo življeno hrvatstvo?! U nedjelju, 25. kolovoza, požeški biskup Antun Škvorčević iskoristio je uvođenje novog župnika u službu u Daruvaru, gdje žive pripadnici hrvatske, češke, srpske i drugih narodnosti, kako bi istaknuo potrebu promicanja ne samo snošljivosti, nego međusobnog poštovanja i zajedništva: “Isus nije sebe nazivao Židovom, nego Sinom čovječjim. Umro je za svakog čovjeka te se na križu priznao našim bratom: i hrvatskim, i češkim, i srpskim i drugim. I upravo zato vjernici trebaju svakog čovjeka prihvaćati s velikim poštovanjem, nikada ne prezirati druge iz bilo kojeg razloga, pogotovo ne zbog nacionalne pripadnosti.”

U tom duhu biskup Škvorčević osudio je nasilje što su ga prethodnih dana u Kninu, Đevrskama i nekim drugim mjestima izvršile određene osobe nad ljudima srpske nacionalnosti te žrtvama izrazio suosjećanje. “Nedopustivo je hrvatstvo pretvoriti u ideologiju za mržnju i nasilje. Ono je sustav vrijednosti u koji su ugrađena i evanđeoska načela te kad netko mrzi pripadnike drugog naroda i vrši nad njim nasilje, povrjeđuje i kršćansku baštinu, djeluje protiv Božjeg nauma o čovjeku”, kazao je biskup ogradivši se od onih koji spomenute događaje nastoje iskoristiti za svoje političke ciljeve, “dajući im značenje koje oni nemaju”.

Kao što se nakon što je 17. siječnja ove godine sabrao u Požegi kolege biskupe i episkope SPC-a čije eparhije imaju sjedište na teritoriju RH, dogodilo da ga je netko sabotirao objavivši privatno i napadačko pismo članova HBK-a patrijarhu Irineju, tako da se više nije govorilo o sjajnoj izjavi iz Požege već o “zločestom” glavaru SPC-a, tako se dogodilo i sada. Hrabre i poticajne poruke biskupa Škvorčevića opet je zasjenio Tiskovni ured HBK-a objavivši žestoki napad na Milorada Pupovca, što je dovelo do toga da mu predsjednica Republike, koja ne krije animozitet prema predsjedniku SDSS-a, poruči da se ponaša neprijateljski prema Hrvatskoj, da nam glavni grad nije Beograd nego Zagreb i da bi bilo dobro da to shvati!

Molio sam biskupa Škvorčevića da nam nešto više kaže o cijeloj situaciji. Ispričao se velikim poslovima. Meni se čini da ne želi konfrontaciju s kolegama. To se osobito da iščitati iz njegova najnovijeg istupa. Na blagdan Gospe od suza, 31. kolovoza, Marijini štovatelji iz župa Požeške biskupije i iz drugih dijelova Hrvatske stigli su u svetište Gospe od Suza u Pleternici. Središnje euharistijsko slavlje predvodio je upravo požeški biskup Antun Škvorčević. Pozvao je hodočasnike da u svoje srce ne pohranjuju svakodnevne hrvatske priče kojima ljudi jedni drugima svjedoče svoju nemoć. Kazao im je (samo njima?) da “ne budu ljudi koji u Hrvatskoj vide samo ono što je mračno, slušaju samo ono što je negativno i govore jedni o drugima samo ono što je ružno”. Trebali bismo biti navjestitelji i dionici novoga Neba i nove Zemlje, smatra Škvorčević. Novo Nebo i nova Zemlja Božji su projekt “koji se ne može ostvarivati našim ljudskim mogućnostima i nastojanjima – ni ujedinjenom Europom niti bilo kojim političkim, gospodarskim ili nekim drugim ljudskim sustavom – nego našom suradnjom u Božjem djelu”.

Sve me je to navelo da razmišljam o Hrvatskoj i prisjetim se riječi Miroslava Krleže “o našoj žalosnoj, nepismenoj, dragoj, zaostaloj, nesretnoj Hrvatskoj (…) Zagušljiv miris provincijalnog sprovoda puši se oko ovog našeg odra, oko ovog vječnog narodnog rekvijema što traje nihilistički vjekovima bez patosa i bez utjehe” (22. 5. 1917.).

Hrvatske biskupe muči i vrijeđa Milorad Pupovac. A zašto? Što je to krivo učinio ili rekao predsjednik SDSS-a? Zašto, pak, 25 godina nakon sjajnog poticaja Ivana Pavla II. na pomirenje i oprost (na zagrebačkom hipodromu), biskupi još uvijek nisu razvili mirovnu strategiju? Mene doista muči čitava ta Hrvatska biskupska konferencija, pogotovo kada “poklapa” jednoga među sobom koji želi dobro Srbima.

Vrijeđa me što biskup Vlado Košić smatra da je ćirilica “sotonska zamka koja Hrvate u Vukovaru pretvara u žrtve” (Udbina, 30. 8. 2014.). Vrijeđa me hijenski smijeh biskupa koji se vesele Tuđmanovim izljevima mržnje prema preostalim Srbima u Karlovcu, na postaji “Vlaka slobode” 1995. Vrijeđa me kada biskup Mile Bogović kaže da “papa Franjo baca bombe na Hrvate” jer ne želi pristati na njihov ultimatum u vezi Stepinca. Vrijeđa me, još uvijek me vrijeđa uvodnik Živka Kustića koncem kolovoza 1995. u Glasu Koncila, kada je stao hvaliti “neviđenu humanost ratovanja”, premda je prije toga i od mene i od Žarka Puhovskog bio upozoren da se Srbe bjesomučno i kao zečeve ubija na oslobođenim područjima.

Vrijeđa me što je taj isti Glas Koncila cenzurirao žestoko protivljenje kardinala Franje Kuharića zločinima hrvatskih “branitelja” na netom oslobođenim područjima, što je učinio dok je polagao kamen temeljac za župnu crkvu u Okučanima 13. kolovoza 1995. Vrijeđa me što mi don Kustić nikada nije odgovorio na pitanje bi li tako relativizirao zločine prema Srbima da mu punac i punica nisu iz Niša nego iz Like i da mu je, ne daj Bože, punica kojim slučajem nabijena na kolac u akcijama kod Medačkog džepa…

Sve me to, ponavljam, navelo da mislim i da molim za Hrvatsku. Jer kako rekoše biskupi i vladike u Škvorčevićevu domu, “ni jedna strategija usmjerena protiv drugog čovjeka, naroda ili Crkve ne može biti uspješna jer nije u skladu s Božjim naumom o čovjeku i njegovom pobjedom nad zlom i smrću, ostvarenoj u Isusovoj ljubavi na križu”.

Komentiraj

Source:Drago Pilsel