NEMIRI&NESANICE: Bozanić bulazni o hrvatskoj povijesti satkanoj ‘čudesnim djelima ljubavi’

Zašto je Milanović poništio odluku Ive Josipovića iz 2010. o oduzimanju svih odlikovanja i vojnog čina Glavašu i je li, prema Bozanićevu mišljenju, taj potez isto spada u čudesna djela ljubavi?

U odluci HDZ-a da se Dan državnosti premjesti s 25. lipnja na 30. svibnja postoji ne samo volja da se zloupotrebi jedan povijesni događaj, kojem sam svjedočio jer sam bio u Saboru tog 30. svibnja 1990. (premda sam bio franjevac pripravnik i živio sam tada u Rijeci, a brzo sam se nakon dolaska iz Argentine u svibnju 1989. nastavio baviti novinarstvom) već i iracionalno ponašanje. Naime, Republika Hrvatska je konstituirana 25. lipnja 1991., a nikako 30. svibnja 1990. U srijedu 25. lipnja 1991. godine Sabor je usvojio niz odluka: o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske, Ustavni zakon o izmjeni i dopuni Ustavnog zakona za provedbu Ustava, Deklaraciju o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske i Povelju o pravima Srba i drugih…

“Rođena je država Hrvatska! Neka joj je dug i sretan život!” – riječi su ondašnjega predsjednika Sabora Žarka Domljana nakon izglasavanja Deklaracije o suverenosti i samostalnosti RH. Vraćanjem Dana državnosti na 30. svibnja HDZ želi sebe prikazati kao ključni faktor stvaranja države i kao stožernu stranku hrvatskog naroda.

Ali Hrvati imaju pileći mozak, pak, kada im povijest tumači zagrebački nadbiskup Josip Bozanić, taj se pileći mozak još više smanjuje, otupljuje, postaje neupotrebljiv. Rijetko tko može shvatiti koje to nebuloze govori kardinal Bozanić na tzv. misama za domovinu. Još jedna je održana prošle nedjelje na “Dan državnosti”. Još jedna travestija jer 30. svibnja 1990. nije, pojasnio sam, stvorena država. Taj je dan konstituiran prvi višestranački Sabor u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj i tada je Franjo Tuđman izabran za predsjednika Predsjedništva SRH. Rekoh: bio sam tamo, sve pamtim.

Provođenje te odluke, na zahtjev misije Europske zajednice, odgođeno je za tri mjeseca. Tek 8. listopada 1991. Sabor je na sjednici u podrumu Inine zgrade u Šubićevoj ulici donio “Odluku o raskidu svih državno-pravnih sveza na temelju kojih je Hrvatska zajedno s ostalim republikama i pokrajinama tvorila dosadašnju SFRJ”. Prvo priznanje hrvatske samostalnosti stiglo je 19. prosinca 1991. s Islanda. Istog dana Njemačka je objavila svoje priznanje, ali je stupilo na snagu u siječnju 1992. Svih 12 tadašnjih država EU-a Hrvatsku je i službeno priznalo 15. siječnja 1992. godine. No put do teritorijalne cjelovitosti bio je, kao što znamo, još dug i, budimo iskreni, još nije završen jer Republika Hrvatska ima dosta otvorenih graničnih sporova.

No vratimo se prošloj nedjelji. Iz samo njima poznatih razloga predsjednik hrvatske Vlade Andrej Plenković, predsjednik Sabora Gordan Jandroković i ekipa su u nedjelju, 30. svibnja 2021., u 8.50 sati
položili vijenac na “Oltaru domovine” na zaboravljenom Medvedgradu. Kakva je to sada ponovljena mistifikacija i sakralizacija državnih simbola? Zar opet brak trona i oltara? Čemu onda 35 milijuna vrijedan novi Spomenik domovini na Trgu Stjepana Radića između Gradskog poglavarstva i Koncertne dvorane Vatroslav Lisinski? Zar nije rečeno da je građen (i od Bozanića poškropljen) upravo za ovakve protokolarne prilike kao “jedinstveno mjesto za odavanje počasti”?! Eh, to vam je u vezi tog kokošjeg pamćenja HDZ-ovaca, kardinala i ostalih falsifikatora.

S Medvedgrada Plenković i Jandroković su se sjurili na “Misu za domovinu” u župnoj crkvi svetoga Petra u Vlaškoj ulici i to u pratnji ministara Tome Medveda, Nine Obuljen Koržinek, Tomislava Ćorića, Radovana Fuchsa i Gordana Grlića Radmana. Nazočan je bio, to jest Bozaniću na svetkovini Presvetoga Trojstva koncelebrirao i apostolski nuncij u RH mons. Giorgio Lingua, a bilo je pripadnika vojske i policije te “drugi vjernici”.

“Tko ispita hrvatsku prošlost i put do slobode hrvatskog naroda, susrest će tamo Boga u ljudima”, rekao je Bozanić istaknuvši da je jako važno ispitivanje istine o prošlosti hrvatskog naroda “koji je na putu slobode bio vođen Božjom pripadnošću” i dodao: “da toliko puta zatvaramo oči i srce prepuštajući da se ta prošlost iskrivljuje i da blijede čudesna djela ljubavi. (…) To je polazište za sadašnjost i daje nam unutarnju snagu za ciljeve kojima težimo”, kazao je Bozanić naglasivši da “istina o prošlosti treba biti temelj hrvatske sadašnjosti, ali i svih budućih napora”.

Dakle, o tome pišemo: koja je istina o prošlosti, što je temelj hrvatske sadašnjosti, čemu treba stremiti? Po Bozanićevim riječima, ispada, istina je ono što kaže HDZ. Realnost sadašnjosti je kada predsjednik Republike Hrvatske vraća ordene Branimiru Glavašu bez da ga se tiče bol onih koji su ubijeni u Osijeku kao žrtve ratnih zločina. Milanović se pravda zakonom, ali moralno interpretirana sadašnjost govori da je predsjednik mogao odlučiti drugačije jer je, po odredbama Zakona o odlikovanjima i priznanjima, mogao oduzeti odlikovanja neovisno o postojanju pravomoćne presude ili zbog početka novoga suđenja. Naime, kako podsjeća Documenta – centar za suočavanje s prošlošću, članak 36. ovog Zakona propisuje da odlikovanja može oduzeti predsjednik Republike po vlastitoj odluci ako njihov nositelj postupa protivno pravnom poretku i moralnim zasadama RH.

Zašto je Milanović poništio odluku Ive Josipovića iz 2010. o oduzimanju svih odlikovanja i vojnog čina Glavašu i je li, prema Bozanićevom mišljenju, taj potez isto spada u “čudesna djela ljubavi”? Kardinal Bozanić, znamo, teško govori o ružnoćama u našoj povijesti, jedva da osuđuje, recimo, ustaše. Ja, pak, znam da nas je Bog pozvao i poziva na pokajanje i na traženje oprosta. Inače pred nama se otvaraju prostori praznine, beznađa i umiranja.

Komentiraj