NEMIRI & NESANICE: Žalosna i neobjašnjiva šutnja hrvatskih biskupa pred tragedijom Afganistanaca

U povijesnim trenucima kao što je ovaj, ne možemo ostati ravnodušni, povijest Crkve nas tome uči. Kao kršćane ova nas situacija obvezuje (papa Franjo)

Kada ovaj broj Nacionala stigne do kioska, bit će završena najveća zračna evakuacija u povijesti, preko 130.000 ljudi nakon pobjede talibana napustilo je u dva tjedna Kabul. Naime, američki predsjednik Joe Biden rekao je da će se pridržavati dogovorenog roka pa bi SAD do utorka, 31. kolovoza, trebao povući sve svoje postrojbe i osoblje iz Afganistana. U jeku evakuacije iz Afganistana oko 5800 američkih vojnika osiguravalo je međunarodnu zračnu luku Hamid Karzai. Scene su bile dramatične, osobito nakon strahovitog prošlotjednog bombaškog napada na ulazu u zračnu luku, u režiji terorističke organizacije ISIS-K, u kojem je ubijeno više od stotinu ljudi, među njima i 13 američkih vojnika, a ranjeno je dvjestotinjak osoba.

Velika je to seoba naroda jer se izbjeglice prelijevaju i preko kopnenih granica. Mnoštvo je pokušalo pobjeći u susjedni Pakistan. Lokalni ogranak Islamske države pokušava praktički svakodnevno napasti zračnu luku. Ova teroristička organizacija je zakleti neprijatelj militantnih islamističkih talibana. Vrlo je izvjesno da slijedi novi, unutarnji rat u toj nesretnoj zemlji. U nekim džepovima, inače, snage koje su bile u savezništvu s NATO-om nastavljaju bitku s talibanima, ali su, zapravo, prepuštene same sebi.

Humanitarna je to, hoću reći, velika katastrofa. Dramatične pripovijesti nastavljaju stizati i do nas u Hrvatskoj. Nevladine organizacije pokušavaju, kao i neki novinari, probuditi svijest hrvatske vlasti, ali ona se, premda su mnogi hrvatski vojnici služili u Afganistanu, ponaša kao da je se ta drama ne tiče. Neće baš kao slovenski premijer Janez Janša otvoreno prezirati Afganistance koji napuštaju zemlju – iako je jasno da ne odlaze turistički, već im je život na kocki – ali se neće ni odviše potruditi. Primit će par desetaka izbjeglica i to će, misli Plenkovićeva ekipa, biti dovoljno.

Ali ne pišem ovo da bih, pretpostavljam ionako neuspješno, apelirao na predsjednika Milanovića, premjera Plenkovića ili ministra Grlića Radmana, već zato što mi je šokantno, i to godinama, svjedočiti nedostatku sućuti hrvatskih biskupa prema žrtvama velikih međunarodnih sukoba i katastrofa. Dok je trajala velika migrantska kriza prije nekoliko godina, obraz Crkve je, manje više, spašavao jedan čovjek, isusovac Tvrtko Barun, nagrađen za rad regionalnog ureda Isusovačke službe za izbjeglice (IRS). Otac Tvrtko sada radi drugi posao unutar zajednice hrvatskih isusovaca. Tada smo imali, barem, njegove jasne riječi. Sada ni to. Na primjer, ravnatelj Hrvatskog Caritasa i Hrvatske katoličke mreže mons. Fabijan Svalina za HRT-ovu emisiju “Mir i dobro” u nedjelju, 29. kolovoza, osvrnuo se na trenutačne aktivnosti Hrvatskog Caritasa. Ni riječi nije posvetio drami Afganistanaca ili drami o kojoj se kod nas jedva govori, onoj u Jemenu. Na drame u Africi odavno smo oguglali.

Valja stoga prenijeti riječi pape Franje izrečene tijekom nedjeljnog Angelusa: “S velikom zabrinutošću pratim prilike u Afganistanu i sudjelujem u patnji onih koji oplakuju one koji su izgubili živote u samoubilačkim napadima koji su se dogodili prošloga četvrtka, kao i onih koji traže pomoć i zaštitu. Pokojne povjeravam milosrđu Svemogućega Boga i zahvaljujem onima koji rade na tome da pomognu tom tako izmučenom stanovništvu, posebno ženama i djeci. Molim sve da i dalje pomažu potrebitima i mole se da dijalog i solidarnost dovedu do uspostave mirnog i bratskog suživota i pruže nadu za budućnost te zemlje. U povijesnim trenucima kao što je ovaj, ne možemo ostati ravnodušni, povijest Crkve nas tome uči. Kao kršćane ova nas situacija obvezuje. Zato apeliram na sve da intenziviraju svoje molitve te da poste. Molitva i post, molitva i pokora. Ovo je vrijeme za to. Ozbiljan sam: intenzivirajte molitvu i postite, moleći od Gospoda milosrđe i oproštenje.”

Baš tako, draga braćo hrvatski biskupi: u povijesnim trenucima kao što je ovaj, ne možemo ostati ravnodušni! Kako brzo zaboravljamo ogromnu pomoć koju je Hrvatska humanitarno i od drugih kršćana, europskih zemalja i izdaleka primila devedesetih godina! Zašto, braćo, ne prepoznajete Isusa ili ranjenog Samaritanca u braći i sestrama iz Afganistana? Zašto se niste oglasili? Lijepo vam je kada Vlada RH daje značajnu svotu za vašu kapelicu u Betlehemu i, hajde, hrvatski su katolici stoljećima vezani za Svetu zemlju i tamo prisutni, pak i prvi hrvatski svetac fra Nikola Tavelić (ili Tavilić, ovisno o izvoru) mučenički je tamo skončao, ali ne bi li bilo moguće da, kao što Papa moli, budete nešto manje ravnodušni u ovoj strašnoj prilici? Ne diraju li vas slike roditelja koji makar djecu guraju preko žice da ih se primi u zračnoj luci Kabula, pak nije li vas dotakla tragedija onih koji su se očajnički hvatali za kotače zrakoplova i padali u ambis?

Imam poruku za sve vas s one strane života, iz predvorja raja odakle se i dalje javlja pokojni teolog i franjevac Tomislav Janko Šagi Bunić: “Što god učiniste jednom od ove moje najmanje braće, meni učiniste!” (Mt 25, 45). Isus i dalje u gladnome gladuje i u žednome žeđa. Čekajte malo, samo čas! Apostolska nuncijatura u RH je početkom godine javila da je papa Franjo donirao Hrvatskom Caritasu 100 tisuća eura za potresom pogođeno područje Banije. A vi ovako? Šutnjom na muku Afganistanaca? Šutnjom na nezainteresiranu hrvatsku vladu? Čemu, gospodo, vaši pastirski štapovi, čemu vaša riječ? Tko ne poznaje siromašne i ljude u velikoj potrebi, taj izdaje Isusa. A vi kažete da ste njegovi apostoli i da govorite u njegovo ime? Ne znam baš.

Komentiraj