NEMIRI & NESANICE: Što bi nam danas rekao Ivan Pavao II.? Hrvati i Srbi: Oprostite si i pomirite se!

Put jedinstva i mira nitko ne smije izbjegavati. Njega iziskuje sam razbor, još prije vjere. Nije li povijest stvorila tisuće neraskidivih veza među našim narodima?

U srijedu, 11. rujna, navršava se točno 25 godina od govora svetog pape Ivana Pavla II. na zagrebačkom Hipodromu, kada je, proročki i nadasve ekumenski, Karol Wojtyla šokirao Franju Tuđmana i gotovo sve političke strukture u Hrvatskoj koje su bile nacionalistički orijentirane, ponudivši ‘’narodima na Balkanu’’ obnovljeno bratstvo i jedinstvo. Ne, ne pretjerujem. Toliko su nacionalisti bili šokirani porukama tog pape ‘’prijatelja Hrvata’’, toliko su im bile bremenite, da se malo tko u posljednjih 25 godina njima sustavno vraćao (jedan sam od rijetkih novinara i teologa koji to rade).

Dapače, zatrovani prezirom prema Srbima, kada su koncem kolovoza 1995. slavili ‘’neviđenu humanost ratovanja’’, premda su bili iz prve ruke upozoreni na zločine nad preostalim Srbima nakon Oluje, prvaci katoličkog tjednika Glas Koncila odlučili su potpuno prešutjeti, dakle totalno ignorirati prvu godišnjicu prvog posjeta Ivana Pavla II. Hrvatskoj. A to je bilo u skladu s tadašnjom i kasnijom uređivačkom politikom kaptolskog tjednika jer će Živko Kustić i Ivan Miklenić te 1995. otići tako daleko da će cenzurirati njihova izdavača, zagrebačkog nadbiskupa kardinala Franju Kuharića, koji je 13. kolovoza 1995. kod polaganja kamena temeljca za novu župnu crkvu u Okučanima oštro osudio zločine ‘’hrvatskih branitelja’’ na oslobođenim područjima.

Portal Glasa Koncila ima, naravno, tražilicu. Ukucate li u nju ‘’Ivan Pavao II, zagrebački hipodrom’’ dobit ćete 0 rezultata. I to vam je to. List nadbiskupa Josipa Bozanića, koji također ignorira papine poruke sa zagrebačkog hipodroma, jednostavno se ne želi baviti mirovnom baštinom svetog pape. Tražite li bibliografiju posvećenu tim porukama, također ćete gubiti vrijeme. Ovdašnju crkvu, općenito govoreći (ima izuzetaka, naravno, o biskupu Škvorčeviću pisao sam prošloga tjedna), ne zanima mirotvorstvo. Osvjedočio sam se tome i prije nekoliko dana kada me jedna doktorandica koja se kani baviti pastoralnom teologijom i pontifikatom pape Franje (studira u inozemstvu) došla intervjuirati. Na moje pitanje, s obzirom na to da je zanima pastoral, je li na svom teološkom fakultetu (Đakovo) ikada imala priliku baviti se na predavanjima ili seminarima analizom papinih poruka, i onih iz 1994. i onih kasnije, odgovorila je negativno. I ja to dobro znam: pastoralna teologija Ivana Pavla II., a pogotovo pape Franje, na ovdašnjim teologijama je kvantna fizika. Dapače, premda je za svoj treći posjet Hrvatskoj sveti papa imao Rijeku kao sjedište, riječki nadbiskup Ivan Devčić sve čini da zatvori tamošnji teološki studij. Ne da se neće studirati pastoralna teologija Ivana Pavla II., neće se izučavati nijedna!

Ne pretjerujem ni kada kažem da je Ivan Pavao II. narodima na Balkanu (10. i 11. rujna 1994. Papa je Hrvatsku smjestio na Balkan ravno 13 puta!) ponudio svoju, Kristovu viziju ‘’bratstva i jedinstva’’. Citiram Ivana Pavla II.: ‘’U ovim krajevima danas stavljenim na toliku kušnju, vjera mora ponovno postati snaga koja ujedinjuje i daje dobre plodove, poput rijeka koje protječu ovim zemljama. Kao Sava, koja izvire u Sloveniji, protječe vašom domovinom, nastavlja uz hrvatsku i bosanskohercegovačku granicu te u Srbiji utječe u Dunav. Dunav je druga velika rijeka koja povezuje hrvatsku i srpsku zemlju s velikim zemljama istočne, centralne i zapadne Europe. Te se dvije rijeke susreću, isto kao što su pozvani na susret i razni narodi koje one povezuju. To posebno moraju ostvariti dvije kršćanske Crkve, istočna i zapadna, koje upravo u tim krajevima oduvijek žive zajedno. U toj metafori rijeka možemo skoro zapaziti tragove puta kojim Bog od vas traži da kročite u ovom teškom povijesnom trenutku. To je put jedinstva i mira koji nitko ne smije izbjegavati. Njega iziskuje sam razbor, još prije vjere. Nije li povijest stvorila tisuće neraskidivih veza među vašim narodima? Vaši jezici, iako različiti, nisu li među sobom tako bliski da se međusobno sporazumijevate i razumijete više nego je to slučaj u ostalim dijelovima Europe?’’

Bile su to, ponavljam, hrabre ali proročke riječi. U rujnu 1994. godine Hrvatska je tek izlazila iz tragičnog rata u Bosni, veliki dio našeg teritorija još je bio okupiran i s neizvjesnom vremenskom perspektivom oslobađanja, a hrvatski nacionalizam dosezao je svakojake vrhunce. U takvim okolnostima Ivan Pavao II. održao je propovijed o elementima koji spajaju. Imajući u vidu napade na Milorada Pupovca koji je samo upozorio da je val etničkog nasilja i neoustaštva zaista pretvorio Hrvatsku u destabilizacijski faktor u regiji (a što drugo reći kada neoustašama vjetar u jedra daje sama šefica države?!), mora nam biti važno, u tjednu kada se sjećamo tih važnih papinih poruka, zapitati se: što bi Ivan Pavao II. danas poručio Hrvatima i Srbima?

Govorio bi, kako je činio, opet tvrdim, proročki, te 1994. Rekao bi nam da smo, bez obzira na ljudske račune, pozvani jednim ‘’kategoričkim moralnim imperativom’’, imperativom koji se neodoljivo pojavljuje u svakoj vjerničkoj savjesti, svaki put kada usne izgovore molitvu “Oče naš”. A taj je imperativ shvatiti da mi jesmo i moramo biti braća. Prije svih razlika, prije svakog pripadništva, prije svake nacionalnosti, postoji duboko temeljno jedinstvo koje ujedinjuje svako ljudsko stvorenje, u Bogu (o tome je nedavno govorio biskup Škvorčević u Daruvaru). Rekao bi nam papa ovako: “Tražiti oprost i sam oprostiti.” Tako bi mogla biti sažeta zadaća koja je pred svima nama ako se žele postaviti čvrste pretpostavke za postizanje istinskog i trajnog mira.

Komentiraj

Source:Drago Pilsel