NEMIRI & NESANICE: Katolici i pravoslavni moraju nastaviti dijalog o Stepincu i o drugim prijeporima

Episkop Jovan Ćulibrk rekao mi je u dva medijska nastupa da su i srpska brojka od 700 hiljada ubijenih u Jasenovcu i hrvatska brojka od jedva hiljadu i nešto ubijenih, nemoralne brojke

U ponedjeljak, 12. srpnja, navršilo se pet godina od prvog susreta Mješovite katoličko-pravoslavne komisije o Alojziju Stepincu. Sastavljanje Komisije bilo je plod prijedloga pape Franje koji je odgovorio na inicijativu Srpske Pravoslavne Crkve da se pitanje Stepinčeve kanonizacije “skine s dnevnog reda” (da se s time ne žuri) jer bi, s obzirom na to da pravoslavni Srbi smatraju da je Stepinac, najblaže rečeno, ambivalentna osoba koja je radila dubiozne kompromise s ustašama, ta kanonizacija “samo produbila rane i postojeće razlike”.

Stepinac ne samo da nije dovodio u pitanje postojanje rasnih zakonâ i mjerâ protiv Židova i Srba, nego se zalagao za poštovanje njihova “dostojanstva” u trenutku kada je imao nepobitne dokaze da spomenute “mjere” znače skoro isključivo jezivu smrt desetaka hiljada ljudi u Jadovnu, a potom mnogo više u Jasenovcu i širom Nezavisne Države Hrvatske. “Ako se ne radi o cinizmu, sigurno je da je riječ o stravičnom kompromisu, kakvih je, nažalost, bilo mnogo u odnosima Stepinca i njegovog klera s Nezavisnom Državom Hrvatskom i koji su, i pored spašavanja pojedinaca Stepinčevim zauzimanjem, stvarali odium prema Rimokatoličkoj Crkvi, simboliziranoj u ličnosti kardinala Stepinca”, napisao je pokojni patrijarh papi Franji.

Ukratko, Srbi ne mogu prijeći (kao ni Židovi, Romi i drugi, pa i mnogi od nas Hrvata) preko toga da je Stepinac relativizirao rasne zakone i genocide. To je ujedno nešto što katolici teško mogu obraniti. Općenito se može reći da je nadbiskup Stepinac bio fasciniran činjenicom da je hrvatska država osnovana i smatrao je da je treba apsolutno podržavati bez obzira na rasistički karakter njenih temelja.

Mješovita komisija sastajala se šest puta na pažljivo biranim lokacijama u Hrvatskoj, Srbiji, Crnoj Gori i Vatikanu. Prvi (12. i 13. srpnja 2016.) i posljednji (12. i 13. srpnja 2017. u Domu svete Marte), šesti put, bili su u Vatikanu. Drugi sastanak održan je u Zagrebu (17. i 18. listopada 2016.), kada se razgovaralo o predratnom Stepincu, treći u Novom Sadu (13. i 14. veljače 2017.), četvrti u Požegi (20. i 21. travnja 2017.) – na oba susreta, u Novom Sadu i u Požegi, govorilo se o ratnom periodu – peti u Podgorici (7. i 8. lipnja), kada se analiziralo poslijeratno razdoblje. Dok su na prvom susretu usvojeni okvir i metodologija rada, na zadnjem je iznesen zaključak koji se može svesti na to da su svi zadržali svoje početne stavove. Ostali sastanci bili su podijeljeni na Stepinčevo djelovanje do 1941., na njegov odnos prema Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi i pravoslavnim vjernicima, potom na njegov odnos prema NDH i naposljetku na poslijeratno razdoblje i progon Stepinca od komunističkih vlasti.

Komisija je zaključila “da su različiti događaji, nastupi, spisi, šutnja i stajališta još uvijek predmet različitih tumačenja”. Naglasila je da je proučavanje života kardinala Stepinca pokazalo kako su sve Crkve bile izložene različitim okrutnim progonima i da su imale svoje mučenike i ispovijedaoce vjere. U tom smislu, istaknuto je u završnom priopćenju, njezini su se članovi složili oko mogućnosti buduće suradnje u pogledu zajedničkoga rada, kako bi podijelili sjećanje na mučenike i ispovijedaoce vjere dviju Crkava.

Prvi jasan znak da je Komisija počela polučivati one efekte za koje su se zalagali papa Franjo i njegova diplomacija, bio je prevažan, možda i povijesni susret episkopa Srpske Pravoslavne Crkve sa sjedištem u Hrvatskoj i predstavnika Hrvatske biskupske konferencije, održan u četvrtak, 17. siječnja 2019., u Požegi. Tada je, između ostalog, priopćeno da „ni jedna strategija usmjerena protiv drugog čovjeka, naroda ili Crkve ne može biti uspješna, jer nije u skladu s Božjim naumom o čovjeku i njegovom pobjedom nad zlom i smrću, ostvarenom u Isusovoj ljubavi na križu”.

Biskupi i episkopi spomenuli su se “teških stradanja srpskog i hrvatskog naroda i drugih građana Hrvatske tijekom nedavne prošlosti u ratnim sukobima, progonima i ubijanjima, uzrokovanima mržnjom” pa su usuglasili fundamentalnu stvar: da “međusobnim optuživanjem, manipuliranjem povijesnom istinom, interpretacijom ratnih događaja za dnevnopolitičke svrhe, vrijeđanjima i ponižavanjima zbog pripadnosti određenoj naciji ili vjeri, ostajemo zarobljenicima prošlosti i gubitnicima u sadašnjosti”.

Mislim da je to važno postignuće, ali isto tako smatram da bismo pet godina nakon službenog početka dijaloga o Stepincu morali svjedočiti konkretnijim i hitrijim potezima. Pogotovo što se obje strane zauzimaju da se znanstveno istraži i argumentirano utvrdi istina o stradanjima tijekom II. svjetskog rata i rata u Hrvatskoj od 1991. do 1995., kako bi se prestalo licitirati s brojem stradalih te im se vratilo dostojanstvo koje zaslužuju kao žrtve. Smatram potrebnim istaknuti, naprimjer, kako mi je u dvama medijskim nastupima episkop pakračko-slavonski Jovan Ćulibrk rekao da su i srpska brojka od 700 hiljada ubijenih u Jasenovcu i brojka od jedva hiljadu i nešto ubijenih, hrvatska brojka (Glasa Koncila i drugih), nemoralne brojke.

Pred nama je jedno novo razdoblje, simbolično započeto izborom mitropolita zagrebačko-ljubljanskog Porfirija za patrijarha srpskog. To je razdoblje kvalitetnijeg dijaloga koji će biti obogaćen radom povjesničara, ali i doveden u razumne okvire, okvire koji će biti utvrđeni povijesnim činjenicama na temelju dokumenata. Prošlo je vrijeme mitomanije. Prošlo je vrijeme napuhavanja brojki žrtava, a nastupilo je doba ozbiljnog povijesnog rada i temeljitog ekumenskog napredovanja. U tome ne smije biti nepotrebnog kašnjenja.

Komentiraj