NEMIRI & NESANICE: Jure Krišto dao je vrlo važan doprinos zaustavljanju Stepinčeve kanonizacije

Evo, crno na bijelo: Nadbiskup (Alojzije Stepinac) nedvojbeno je htio ukazati papi (Piju XII.) na mnoge razloge zašto bi Sveta Stolica trebala priznati hrvatsku državu (Jure Krišto)

Nakon što je patrijarh Porfirije za HTV (19. ožujka 2021.) kazao da “u rukama ima pisma koja je Stepinac upućivao papi Piju XII. i u kojima se zaista mogu naći mjesta koja su duboko problematična”, sva se sila sručila na glavara Srpske Pravoslavne Crkve prozivajući ga za antihrvatstvo i neprijateljstvo prema katolicima. Napisao sam već da su to deplasirane optužbe jer je patrijarh u nastupnom govoru za Hrvatsku rekao samo dobre stvari, naglasivši da mu je ona “draga” i da je postala njegova “druga otadžbina”.

U međuvremenu se razvila rasprava oko tih pisama i oko nekih se na portalu Net.hr oglasio i povjesničar Hrvoje Klasić (koji nije vidio sve ono što su istražitelji već “iskopali” iz arhiva pape Pija XII.). Klasić je naveo što smatra spornim u tim, dostupnim mu, Stepinčevim pismima. Odgovorio mu je na katoličkom portalu Bitno.net, u dva nastavka, povjesničar Jure Krišto, koji je poznat i kao onaj koji je sabrao važne katoličke / Stepinčeve dokumente iz doba NDH, ali i kao član hrvatskog dijela mješovite katoličko-pravoslavne komisije dogovorene između pape Franje i pokojnog patrijarha Irineja. Tim više ovo o čemu danas pišem dobiva na važnosti jer Krišto iznosi ključne dokaze da je Irinej bio u pravu kada je papi Franji pisao o “stravičnim kompromisima kakvih je, nažalost, bilo mnogo u odnosima Stepinca i njegova klera s Nezavisnom Državom Hrvatskom”.

Među najproblematičnijim takvim “kompromisima” bilo je Stepinčevo zagovaranje i podržavanje NDH – i to, napomenimo, čak i kada je postalo jasno da u njoj nema mjesta ni za Rome, ni za Židove, ni za Srbe… (Nakon Himmlerova dolaska u Zagreb u svibnju 1943. kako bi provjerio da je sa Židovima stvar gotova!) Ako ćemo pravo, hrvatskim (nad)biskupima nije važno ograditi se od ustaškog odlikovanja “Red za zasluge – Velered sa zviezdom” koje je Stepinac koncem 1944. primio od poglavnika, uz obrazloženje u službenom glasilu NDH (Narodnim novinama): “Što je kao nadbiskup razkrinkavao u zemlji i izvan zemlje odmetnike s područja Nezavisne Države Hrvatske” (kako donosi povjesničarka Radmila Radić u članku “Alojzije Stepinac i odnos prema Srbima i pravoslavlju”, zbornik radova sa znanstvenog skupa “Nadbiskup Stepinac i Srbi u Hrvatskoj”, Hrvatsko katoličko sveučilište – Zagrebačka nadbiskupija – Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2016., str. 206).

Iskilavili su se mnogi u tomu da dokažu da Stepinac nije zagovarao NDH pred papom Pijem XII. Eno i knjige na tu temu umirovljenog mostarskog biskupa Ratka Perića (također člana spomenute mješovite komisije) “Nada koja ne postiđuje” (Crkva na kamenu, Mostar, 2018.), kao i hrpe članaka bulumente Perićevih trbuhozboraca. Kad, što? Jure Krišto priznaje, i to opetovano, da se Stepinac žarko zalagao za priznanje NDH od Svete Stolice (u člancima na portalu Bitno.net od 26. ožujka 2021. i 1. travnja 2021.). Iako Krišto brutalno i neakademski vrijeđa Klasića (“Klasić samo nastavlja komunističku, velikosrpsku, viktornovakovsku taktiku difamiranja onih koji se opiru upravo takvim manipuliranjem činjenicama. Monstruozno!” itd, itd), vrlo je važno citirati neke dijelove tih članaka: daju važan doprinos zaustavljanju Stepinčeve kanonizacije.

Ne zanima me hoće li Krišto i mene svrstati među one koji podupiru “mišljenja pristašâ bivših i sadašnjih velikosrba” (što također imputira prof. Klasiću). Meni su važne samo činjenice. U drugom nastavku polemike s Klasićem, Krišto piše: “Za Stepinca je, kao i za većinu hrvatskog naroda tada, NDH bila hrvatska država i smatrao je poželjnim, štoviše normalnim, da bude priznata i od Svete Stolice. U pismu (drugom, op. D. P.) koje je pisao Papi (14. lipnja 1941., op. D. P.) nakon povratka iz Rima i razgovora s poglavnikom Pavelićem, jasno je obrazložio smisao i nužnost te države, služeći se i Pavelićevim mislima i argumentima.” Zatim: “Na Stepinca je morala i u tom smislu djelovati činjenica proglašenja hrvatske države i dolaska hrvatskog vladara, koji se, k tomu, deklarira katolikom. Zato mu je vjerovao i preporučio ga Svetoj Stolici! Nadbiskup je nedvojbeno htio ukazati Papi na mnoge razloge zašto bi Sveta Stolica trebala priznati hrvatsku državu…”

Čak i kada bismo zažmirili na to da je Stepinac pravoslavlje proglasio za “najveće prokletstvo Evrope” (mislim da Sveta Stolica to ne može ignorirati, taj prezir Stepinca prema pravoslavnima i Stepinčevu šutnju nad genocidom provedenim protiv Srba!), Krišto, koji se predstavlja kao pouzdani povjesničar, preskače da je 1938. (o čemu sam dosta pisao) Stepinac bio savjetnikom pape Pija XI. kod sastavljanja enciklike protiv rasizma “Humani generis unitas” (Jedinstvo ljudskoga roda), koja nije objavljena jer je Papa umro nekoliko dana prije zakazane objave, a Pio XII. ju je zaključao. Otkrivena je u prvoj polovici devedesetih i posredovao sam da se objavi u nas s cijelom analizom slučaja (“Zatajena enciklika pape Pija XI.”, Zoro, Zagreb, 2011.).

Dakle, taj isti Stepinac, 1938. lucidan i upućen (kako ga opisuje redaktor enciklike isusovac John LaFarge), ne samo da 1941. pristaje blagosloviti državu koja nastaje kao rasistička tvorevina i ne suprotstavlja se žestoko rasnim zakonima NDH (30. 4. 1941.), već papi piše ljubavna pisma o NDH nakon što su počele gorjeti sinagoge i nakon početka žestokog progona Židova, nakon otvaranja logora za Srbe, nakon što je svima bilo jasno što je došlo s katolikom Antom Pavelićem. Hvala gospodinu Krišti jer je dao presudan, ugaoni argument da se više nitko ozbiljan i koherentan ne bavi zagovaranjem Stepinčeve kanonizacije.

Komentiraj