NEMIRI & NESANICE: Evanđelju je bliža samilost mitropolita Porfirija. Želi proniknuti u tajnu dobra

Jazovka i Jadovno pozivaju da se suočimo ne samo s užasima onog već i ovog nama bližeg rata: možemo i moramo sebi obećati povratak u normalnost

Propovijed umirovljenoga varaždinskog biskupa Josipa Mrzljaka na misi uz jamu Jazovku na Žumberku, u ponedjeljak, 22. lipnja 2020., i riječi mitropolita zagrebačko-ljubljanskog Porfirija Perića na komemoraciji žrtvama Jadovnog u srijedu, 24. lipnja, nad Šaranovom jamom, nedaleko od Gospića, prilika je da razmislimo o užasu zla, ali i da kažemo koji je crkveni model govora bliži Evanđelju, a koji, pak, nije; koja poruka izgrađuje čovjeka, a koja, nažalost, ne pridonosi stvaranju civilizacije ljubavi.

Varaždinski biskup u miru mons. Mrzljak birao je put koji, smatram, nije put, odnosno način, koji bi izabrao papa Franjo. Rekao je ovako: ‘’Još uvijek smo u vremenu prikrivanja zločina i ne možemo u miru zastati kod četrnaeste postaje Križnog puta u kojoj se spominjemo kako Isusa polažu u grob. Na našem Križnom putu hrvatskog naroda mogli bismo kazati ne da nekoga polažu u grob, nego na razne načine mnoge nemilosrdno ubijaju, kolju i bacaju u jame od Tezna u Sloveniji, raznih jama na Macelju, preko Jazovke, Sljemena pokraj Zagreba, mnoge druge jame i kanale u koje su bacali žive, polumrtve i mrtve koje su ubijali na tom svojevrsnom križnom putu.’’

Ne samo da nije govorio istinu – naime, nije istina da se nalazimo ‘’u vremenu prikrivanja zločina’’ (ili pak to varaždinski biskup optužuje premijera i predsjednika HDZ-a Andreja Plenkovića da je ‘’jugozombi’’ i ‘’komunjara’’?!) već je stao citirati dijelove najnovije knjige mons. Jurja Batelje ‘’Žrtve obavijene šutnjom – svjedočanstva patnika s Križnog puta’’, i to sumnjivo svjedočanstvo ‘’jednog preživjelog svjedoka pokolja na Jazovki’’. A to što je biskup Mrzljak citirao, izaziva takve negativne osjećaje, takav bijes i takvu srdžbu, toliko je to što je Mrzljak govorio krvoločno, bestijalno i gnjusno da bi rijetko tko mogao nakon te propovijedi ostati pribran, molitveno sabran, željan zagrljaja ‘’neprijatelja’’ – što je ipak vrhunska Kristova zapovijed, da ljubimo one koji nam čine zlo!

Biskup Mrzljak je pritom dosta ekstenzivno citirao pismo članova Hrvatske biskupske konferencije objavljeno početkom svibnja 1995. u povodu 50. godišnjice završetka Drugog svjetskog rata, ali nije citirao i ključni dio toga pisma koji glasi: ‘’Nije glavna težina pitanja u tome kako žaliti žrtve vlastite zajednice i kako prepoznati krivnju druge zajednice. Hrvati i Srbi, katolici i pravoslavni, muslimani i drugi, pred težim su moralnim pitanjem: kako žaliti žrtve druge zajednice, kako priznati krivnju u vlastitoj zajednici? A zatim: kako okajati krivnju, kako zadobiti oproštenje Božje i ljudsko, mir savjesti i pomirenje među ljudima i narodima? Kako započeti novo doba osnovano na pravednosti i istini?’’ Zašto je biskup Mrzljak radije odabrao govor o rezanju grkljana nego onaj o oprostu i kajanju, bolno je pitanje i izuzetno razočaravajuća činjenica.

Svjestan, pak, koliko je mjesto pred kojim se nalazio natopljeno krvlju nevinih mučenika kakav je bio, na primjer, otac Slavka Goldsteina, karlovački knjižar Ivo Goldstein, bačen u jamu toga užasnog ustaškog logora Jadovnog, mitropolit Porfirije govorio je sasvim drugačije. Kazao je ovo: ‘’Svaka je riječ na ovom mjestu suvišna. Suočeni s tajnom zla, trebamo proniknuti u tajnu dobra.’’ Mitropolit se upitao što je to što ljude dovodi u same dubine zla, do toga da bjesomučno utiru trag svakom dostojanstvu drugog ljudskog bića. U potrazi za odgovorom zaključio je: ‘’Ispravnije je šutjeti.’’

‘’Okupili smo se’’, nastavio je, ‘’da bismo, gledajući u ponor bezumlja, učinili sve što je moguće da se bezumlju stane na glavu, da opominjući sebe, opominjemo i druge da smo stvoreni za dobro’’. Mitropolit je rekao da bismo, zgađeni nad zlom, trebali sebe prisiliti da ne činimo loše jedni drugima. Prema njegovim riječima, ‘’ne molimo se za postradale, nego se molimo njima i svim nevino postradalima koji se nalaze blizu prijestolja Božjeg, da se sjeme i korijen zla zatru u našim dušama, u nama i među nama’’. Kada kažem da su navedeni govori tumačenja kako ne ići životom, to jest kako ispravno hoditi, i kada ističem da nas te jame, Jazovka i one kod Jadovnog, pozivaju da se suočimo s užasima ne samo onog već i ovog nama bližeg rata, Domovinskog, koji je isto u velikoj mjeri bio bratoubilački, onda želim reći da možemo i moramo sebi obećati povratak u normalnost.

Nisam siguran da u Hrvatskoj ima dovoljno onih koji razumiju što je bio Drugi svjetski rat, kakve je zločine činio ustaški režim, odnosno da je bilo dobro boriti se protiv fašizma i hrvatske inačice nacizma, ali da se isto tako treba sramiti i pokajati zbog neporecivih i prestrašnih zločina pobjednika u tom ratu.

To što je nas koji želimo povratak u normalnost možda puno, ne znači i da je bitka za povratak u normalnost dobivena. Možda smo ponekad značajni kada treba moliti za pokojnike, žrtve terora, kada se stvari poslože tako da se čuje antifašistički glas i, općenito, glas žrtava, kada se prepoznajemo u općoj europskoj solidarnosti i suvremenim idejama demokracije i obrane ljudskih prava, ali to naše uvjerenje treba znati pretočiti u odgovarajuće politike i u adekvatne pastoralne planove i modele kršćanske i humanističke komunikacije.

Ostanimo, stoga, u nadi da s druge strane kama i batova, onkraj sve otrovnosti ljudske duše zločinaca, među žrtvama koje su morale nastradati samo zbog etničkog, rasnog, vjerskog ili političko-filozofskog, što će reći svjetonazorskog predznaka, možemo sebi obećati povratak u normalnost. Do te normalnosti mora nas voditi put samilosti na kojem moramo moći spojiti i snagu i nježnost. To je put koji je odabrao mitropolit Porfirije Perić.

Komentiraj

Source:Drago Pilsel