Umirovljeni zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić, u zajedništvu sa zagrebačkim nadbiskupom Draženom Kutlešom, hrvatskim nadbiskupima i biskupima, brojnim svećenicima, obitelji i prijateljima te brojnim vjernicima, predvodio je misu zadušnicu za preminulog biskupa, isusovca Valentina Pozaića u petak 19. svibnja u Bogoslužnom prostoru bl. Alojzija Stepinca na zagrebačkom Kaptolu. Umirovljeni zagrebački pomoćni biskup Valentin Pozaić preminuo je u ponedjeljak 15. svibnja u 78. godini života, 50. godini svećeništva i 19. godini biskupstva, a pokopan je u isusovačkoj grobnici na Gradskom groblju Mirogoj. Sprovodne obrede predvodio je nadbiskup Kutleša. Homiliju je izrekao zagrebački pomoćni biskup Ivan Šaško. Naglasio je kako je Duh Sveti „po biskupu Valentinu ostavio trag u mnogima, negdje vidljiv u dubokome prožimanju životnih iskustava, negdje vidljiv tek kao potpis u studentskome indeksu, negdje kao susret i razgovor ili kao djelo milosrđa, a negdje kao zajedno slavljeno otajstvo i duhovna blizina u onome za što se posebice zauzimao“. Na misi zadušnici je rečeno da „biskupa Valentina poznajemo kao čovjeka jasnih načela i kratkih odgovora, kao pastira koji ostavlja dojam strogih stavova ispod kojih gori srce puno ljubavi i nježnosti, kao biskupa vjernog i odanog u svim prilikama službe i života“.

Biskup Šaško podsjetio je kako je biskup Pozaić „poput apostola naišao na grubosti, na optužbe i etiketiranja, ali se nije dao ušutkati. Po svojoj je naravi takav da brzo primjećuje nepravdu, iskorištavanja, zanemarivanje sirotinje, neistinu… Nije bio nametljiv u iznošenju svojih mišljenja, ali, kada je trebalo, jasno je davao do znanja svoju prosudbu o razlici dobra i zla.“ 

Posebno je bio dalek „političkoj korektnosti“, koja tu razliku zamagljuje. „Možda su ga najviše smetali pokušaji u svijetu akademskih rasprava, javnoga govora i stranačkoga djelovanja kojima se namjerno gazila istina, umatala u šarenilo takozvanih dobrih odnosa Crkve i nositelja političke vlasti. Bolio ga je svaki nemar prema dobru domovine, korupcija svake vrste, držanje hrvatskoga naroda u okovima komunističkih laži koje se ni danas ne suzbijaju nego im se dopušta jačanje i rast. Jednako je postupao i prema antropološkim lutanjima koja mogu ubrati samo gorke plodove propadanja čovjeka“, rekao je mons. Šaško.

Šteta što nije naglašeno da je kao profesor mortalne teologije i bioetike Pozaić ostavio veliko djelo iza sebe. Spomenut ću barem jednu njegovu knjigu, od mnogih koje je napisao: „Život prije rođenja: etičko-moralni vidici“, Zagreb, 1990., Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove. U toj knjizi korektno kaže da postoje razlozi zašto na početku ljudskoga života nema govora o osobi; jedni ljudski život prije nidacije ne smatraju ljudskim životom s pravima i dostojanstvom osobe jer postoji mogućnost da ono nije jedinka i da će se podijeliti u dvije osobe. Drugi početak ljudskoga života ne nazivaju osobom jer taj izraz nije dovoljno jasan. Mozak se uzima kao kriterij koji određuje postojanje osobe; smrt mozga i njegov nedostatak označavaju nepostojanje osobe, npr. Dijete rođeno bez mozga (Pozaić, 1990, 80-81). Elem, biskup Šaško je sofizmima prikrio vrlo sporne momente u episkopatu biskupa Pozaića. Vrlo je teško procijeniti kakav je biskup on bio, ali ne smijemo zaboraviti da se: a) zalagao za uvođenje ustaškog pozdrava „Za dom – Spremni“ u redovnu uporabu u oružanim snagama Republike Hrvatske. Bila je to peticija koja je potpisana u kolovozu 2015. i poslana Kolindi Grabar-Kitarović i Tomislavu Karamarku kao šefu HDZ-a. No ono što je najviše negativno govorilo o Pozaiću i njegovim čestim dehumanizirajućim govorima je bila ružna izjava o homoseksualcima i Srbima.

Vidjeli smo u proteklih godina zaista svašta te da ni biskupi nisu imuni na govor mržnje i etničke netolerancije. Tako je Valentin Pozaić, optužujući vlast da pod krinkom zdravstvenog odgoja nameće program indoktrinacije ideologijom homoseksualizma, kazao da se „zaboravlja da je Bog stvorio Adama i Evu, a ne Adama i Stevu“. A to je duboko nekršćanski, necivilizacijski, sramotan nasrtaj na slobodu pojedinca i na njegov spolni i etnički identitet. Da pojasnim: biskup Pozaić želio je sugerirati da se homoseksualne osobe „ima mrziti“ baš kao što se u nacionalističkim krugovima mržnja prema Srbima (oni su tu u tom „Stevu“) podrazumijeva i pozdravlja.

Crkva se često u svijetu mogla pohvaliti da je odgajala državi čestite građene – kažemo „čestite“ da izbjegnemo već potrošene riječi o „pokornom“ ili „lojalnom“ građaninu, odnosno podaniku – te će za hrvatsku demokraciju najviše učiniti ako ne iznevjeri to učenje.

Čestiti građanin mora prije svega biti lišen svih božanstava ovdje na Zemlji, mora, dakle, biti slobodan i od „boga-države“, jer će se tek tada osjetiti suodgovornim za njezin istinski napredak.

Ali u nas je već dulje pred Crkvom izazov da se izbjegne politička zlouporaba religije. Takvu religiju, onu koja izvrće činjenice, etiketira, diže pobunu, negira političku volju građana itd., možemo označiti lažnom. Hinjena religioznost je dokazala da ne postoji ni jedan politički interes koji ne bi mogla pokriti religijska ideja te da, nažalost, u tome sudjeluju i mnogi vjerski službenici, ali i vođe. U svijetu i društvu prepunom sukoba imamo poziv da zagrlimo jedni druge i da prijeđemo svakojake granice, pa i one između rituala ili prostora i vremena. Biskup Pozaić, nažalost, to nije znao činiti.