‘Nema boljeg trenutka za dokumentarac o borbi protiv korone’

Ruža Ištuk, novinarka HRT-a, već godinama prati zdravstveni sustav u Hrvatskoj i ovih tjedana i mjeseci zbog pandemije koronavirusa radi jako puno. Upravo će koronavirus biti tema njezina prvog dokumentarnog filma koji će se prikazati na Hrvatskoj televiziji u četvrtak

Dabogda živio u zanimljivim vremenima“, poznata je kletva. U danima, tjednima i mjesecima borbe s pandemijom koronavirusa, koji su svakako “zanimljivi“, nekim novinarima pogotovo ne manjka adrenalina. A da je i inače dinamično novinarstvo sada još brže, stresnije i odgovornije, možda najbolje pokazuje primjer televizijskog novinarstva. Kako svi prate novinarske konferencije Nacionalnog stožera civilne zaštite, teško je bilo ne opaziti novinarku HRT-a Ružu Ištuk koja u njima redovito sudjeluje. Također je više puta ekskluzivno izvještavala iz Klinike za infektivne bolesti Dr. Fran Mihaljević u Zagrebu koja je postala simbolom hrvatske borbe protiv COVID-19. Te reportaže zapravo su najava njezina prvog dokumentarca koji će trajati 52 minute, a moći će se pogledati u četvrtak, 23. travnja, u 21 sat na HRT1. Kako je rekla, sada je pravo vrijeme za dokumentarac o hrvatskoj borbi protiv koronavirusa jer je interes javnosti velik, a koronavirus tema koja natkriva sve ostale. Poseban pečat filmu, istaknula je Ruža Ištuk, dao je montažer Domagoj Frisch.

“Kolega snimatelj Stjepan Kotarski i ja ušli smo u svaki djelić bolnice i vidjeli kako funkcionira jedan tako složen mehanizam, od portira do ravnateljice. Gledateljima će sigurno biti zanimljivo vidjeti kako to izgleda na prvoj liniji obrane, u Klinici koja je primila prve zaražene pacijente i koja je bila i ostala jezgra, središte za edukaciju i dobar primjer drugima. Zahvalna sam svim tim ljudima što su nas pustili u bolnicu. Naravno da to nije baš ugodno, svi smo mi ljudi i znamo da se borimo protiv nepoznatog, potencijalno smrtonosnog virusa, ali ja sam tipična novinarka, svugdje bih išla i sve bih rado vidjela. Meni je to bilo toliko zanimljivo i bila sam u toj mjeri uzbuđena zbog svih situacija i dijelova klinike u koje smo ušli da strah nije postojao. Bilo mi je važno samo da sve odradimo kako treba, da snimatelj snimi svaki bitni kadar. No potresno je i teško zaspati kada dođeš doma, pogotovo kad ti pokažu čovjeka na respiratoru od 33 godine koji nije ranije imao zdravstvenih problema, izuzev prekomjerne težine. Teško je ne razmišljati o tome“, istaknula je Ištuk.

Ruža Ištuk rođena je 1981. u Livnu. U Zagrebu je studirala novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti, a na HRT-u radi od 2005. Danas je u redakciji unutarnje politike te se specijalizirala za sektor zdravstva. Neke od emisija u kojima je radila su “Otvoreno“, “Radni ručak“, “Hrvatska uživo“, “Potrošački kod“, “Dnevnik“, “Vijesti“, “Lica nacije“, “Poslovni klub“, “Pravilo 72“, “Puls“ i “Labirint“. Dobila je nagradu Hrvatske liječničke komore 2017. za poseban doprinos u promicanju hrvatskih liječnika i liječničke profesije.

‘Bit će zanimljivo u dokumentarcu vidjeti kako to izgleda na prvoj liniji obrane u klinici u kojoj su primili prve zaražene i koja je ostala jezgra, središte za edukaciju i dobar primjer drugima’

Kako je rekla, još kao studentica željela je snimati dokumentarne filmove i sretna je što ima priliku snimiti svoj prvi dokumentarni film o temi koja trenutno zaokuplja cijeli svijet:

“Od malena sam stajala u kući ispred televizije i glumila da sam Inka Eterović i da se, baš kao ona, javljam iz Rusije. Pri upisu studija dvoumila sam se između novinarstva i hrvatskog jezika i književnosti. Prevagnulo je novinarstvo i danas je to moj život, ne mogu zamisliti da bih radila nešto drugo. Ja sam i veliki zaljubljenik u fotografiju, neki bliski ljudi bježe od mene jer sam ona koja sve želi snimiti fotoaparatom ili mobitelom. U srednjoj školi sam radila na radiju i tada sam osvijestila da mi je to zanimljivo, ali da to nije to. Prevladala je velika ljubav prema slici. Na studiju sam poželjela ići na praksu u emisiju ‘Globalno sijelo’, a i danas iznimno cijenim rad pokojnog Joška Martinovića i volim se prisjetiti rada u toj emisiji. Mogla sam uistinu učiti od njega i nekih drugih ljudi, raditi na nesvakidašnjim pričama i doći do ljudi do kojih nitko ne bi došao. To je bilo pravo novinarstvo, ne samo puko izvještavanje nego kreativnost. Joško je tada rekao da sam talentirana, kretala je jesenja shema i preporučili su me, a sve ostalo je povijest.“

Nagrada Hrvatske liječničke komore predstavlja joj veliko priznanje, ali i nosi odgovornost, što ne znači da nekome nešto duguje i da zbog toga ne smije upozoravati i na nepravilnosti u zdravstvenom sustavu, objasnila je Ruža Ištuk. Je li sektor zdravstva bio izbor ili slučajnost?

“Željela sam se specijalizirati za zdravstvo. Dugo sam ‘svaštarila’, tako je to u novinarstvu, potrebni su znatiželja za svijet u kojem živiš i postupno uvođenje u profesiju. Kada se svakodnevno uči nešto novo iz različitih sektora, stvara se potrebna širina, ali to dovede i do određenog zasićenja unatoč tomu što je izazovno. Dobro je imati svoj sektor jer se tako lakše može novinarski rasti i napredovati, dolaziti do tema i sugovornika. Lakše je kada novinar zna tko je ravnatelj neke ustanove i slično, onda se događa i da se ljudi samoinicijativno javljaju novinaru s potencijalnim temama. To volim i zbog pacijenata čiji smo glas u javnosti, produžena ruka za ono što ih muči. Naše zdravstvo nije idealno, postoje veliki dugovi, nedovoljno velike plaće, posebice u slučaju medicinskih sestara, i brojni drugi problemi, ali u tim skromnim uvjetima neki od tih ljudi rade posao kojim se možemo dičiti u cijelom svijetu, počevši od transplantacija organa do nekih drugih stvari koje smo prvi uradili. Sretna sam jer mogu donositi i pozitivne vijesti, a to je nešto čega u Hrvatskoj kronično manjka. Drago mi je kada mogu ljudima pokazati da su i Hrvati napravili neke nevjerojatne stvari, od odvajanja sijamskih blizanki do priče o djevojčici Maši koja se rodila u Klaićevoj bolnici s 450 grama i gotovo nije imala šanse da preživi. To mi je najdraža priča i vjerojatno će uvijek biti. Išla sam na njezin prvi rođendan, komuniciram s njezino majkom koja mi svako malo pošalje neki njezin video. Danas je to prekrasna zdrava djevojčica od dvije godine“, rekla je entuzijastična novinarka.

Kako s odmakom od skoro mjesec dana osobno i profesionalno gleda na potres u Zagrebu?

“Mislim da je 22. ožujka dan o kojem ću i u starosti pričati, nadam se da se ništa slično neće ponoviti. Živim na Kvaternikovu trgu i tamo se potres jako osjetio, tu paniku i porazbijane stvari po stanu nikad neću zaboraviti. Nazvala sam urednicu dok sam bila vani u pidžami i rekla joj da moram vidjeti mogu li nazad u zgradu po osnovne stvari, nakon čega ću doći na posao. Spremila sam četkicu i pastu za zube misleći da ću oprati zube na poslu, ali ništa nisam stigla, odmah sam ušla u taj žrvanj. Izišla sam na teren, obišla sve bolnice u gradu jer je to moj sektor i imala veliki broj javljanja uživo, bilo sama ili sa sugovornicima. Posebno su mi ostale u sjećanju žene koje su s tek rođenom djecom u spavaćicama izišle iz Petrove bolnice. Potpuno me preuzeo adrenalin: svi su me u ekipi gledali u nevjerici jer tek što bih završila jedno javljanje, razmišljala bih o tome kamo sada možemo ići. Željeli smo samo donijeti što više informacija i priloga, tek sutradan smo se sjetili distance i koronavirusa. Na dan potresa imala sam nekoliko javljanja ispred dječje bolnice u Klaićevoj, vagala sam svaku riječ i bila pojačano oprezna jer sam znala da priloge gledaju roditelji i obitelj djevojčice koja je, nažalost, preminula. Nakon potresa danima nisam spavala, nakon cijelog dana na terenu došla sam doma i mislila da ću odmah zaspati, ali onda me uhvatio neopisiv strah koji ranije od adrenalina nisam osjećala.“

‘Naravno da nije ugodno raditi tijekom epidemije. Svi smo mi ljudi i znamo da se borimo protiv smrtonosnog virusa. Ali tipični sam novinar, svugdje bih išla i sve bih vidjela’

Usporedila je rad na HRT-u u normalnim uvjetima s radom uslijed izvanredne situacije:

“Kada je sve uobičajeno, u redakciji ima više ljudi i lakše je rasporediti zadatke, sada se više radi u grupama s manje ljudi. Svi smo tu za sve iako i inače mogu obraditi neku drugu temu, unatoč tomu što pratim zdravstvo. Mislim da sada nekakvo naše zajedništvo više dolazi do izražaja nego ranije. Pokušavamo poštovati sva pravila, održavati distancu da ne bi došlo do toga da netko mora u izolaciju. Radimo po tri dana u grupama, imamo grupu A i grupu B, ja sam u grupi B. Manje nas je, radi se tri dana i cijeli dan po potrebi, sve do ‘Trećeg dnevnika’. Ovo je u 15 godina najstresnija situacija u kojoj sam se našla, svakoga dana saznajemo nešto novo o virusu i tome se prilagođavamo. To su novi okviri iz kojih bismo možda i željeli izići, ali ne smijemo zbog sigurnosti sebe i drugih. To je sve vrlo izazovno, a s druge strane i jako zanimljivo. Pri dolasku na posao mjere nam temperaturu. Uglavnom sam po bolnicama, svjesna sam da se uvijek nešto može dogoditi pa nekada strepim od tog mjerenja temperature, ali za sada je sve dobro. Imamo maske i sredstva za dezinfekciju, držimo se svih uputa, osjećam se zaštićeno. Osjećala sam se zaštićeno i u Klinici za infektivne bolesti, u opremi ispod koje se ne može disati i koja ne otkriva ni djelić kože.“

Nastoji biti što informiranija kada je riječ o koronavirusu i svjesna je da se o toj temi uvijek može znati više. No znatiželje joj ne manjka pa ponekad i u kasni sat proučava istraživanja i diskutira o koronavirusu.

U kontaktu je s nekoliko ljudi od kojih se, kako je rekla, nije mogla odvojiti, ali strogo se drži pravila: “Moja najbolja prijateljica je astmatičar, ne znam kako bih se nosila s tim da nju zarazim pa sam zato još opreznija. Po dolasku doma izoliram svu odjeću i obuću koju sam nosila da se osjećam sigurnije, tako znam da sam ispoštovala sve upute. Često me kolege pitaju treba li nositi masku ili ne, mislim da je poželjno nositi masku kada s druge strane imamo nepoznatog sugovornika. Nikad ne znaš je li netko zaražen, s obzirom na to da neki ljudi nemaju uopće simptome. U Klinici za infektivne bolesti odjenuli su mi samo djelić opreme koju oni nose jer nisam ulazila u sobe zaraženih pacijenata. Istinski se divim tim ljudima jer ne znam kako izdrže u toj opremi četiri sata. Nosila sam je kratko za potrebe snimanja i nije mi bilo lako jer kad to skineš, treba ti neko vrijeme da dođeš do zraka, a ostanu i tragovi maske na licu. To treba izdržati, odnosno treba voljeti svoj posao, zato oni to i mogu. Jedna medicinska sestra rekla mi je da možda snažan adrenalin pridonosi tome da im je imunitet bolji.“

‘Ovo s koronom je u 15 godina najstresnija situacija u kojoj sam se našla, ali držimo se uputa i osjećam se zaštićeno. Ovo je idealan trenutak da svi preispitamo sebe i svoje ponašanje’

Posljednjih dana, kako je rekla, svi su prikovani uz radio i televiziju, pa i oni koji su tvrdili da ih nikada ne pale. Žele sve čuti i vidjeti. Zato je sada pogotovo svjesna važnosti novinarske profesije. Komentirala je i svoje sugovornike koje veći dio hrvatske javnosti doživljava kao heroje:

“Alemka Markotić, Davor Božinović, Vili Beroš i Krunoslav Capak su prije svega susretljivi ljudi koji odgovaraju na poruke i uvijek se javljaju, a ja se pitam kako sve to stignu. Samo sam ih ja toliko puta zvala da mi je nekada i neugodno, imam dojam da im cijeli dan treba samo da novinarima odgovore na poruke i pozive. Oni su primjer da se vikom i bahatošću ništa ne postiže. Alemku Markotić davno sam snimala, da mi kao bivša zaposlenica Imunološkog zavoda, koji sam dulje pratila, komentira važnost samog zavoda. Vili Beroš mi je nekoliko puta dolazio u ‘Dobro jutro, Hrvatska’ gdje sam imala ‘zdravstveni kutak’. Bila sam i tada u nevjerici kada sam vidjela kako se on priprema, koliko mu je stalo do posla. Vidi se da mu je bitno da vlada cijelom situacijom, rekli su mi nedavno da je to tipično svojstvo neurokirurga. S ministrom Božinovićem nisam imala nekih kontakata prije jer sam pratila zdravstvo, ali nakon jedne konferencije Stožera pozvala sam ga u stranu i rekla da su mi se javljali ljudi iz većih tvrtki kojima nisu osigurana nikakva zaštitna sredstva. Ne samo da me saslušao, nego je ostavio svog kolegu da sve zapiše, a sutradan sam saznala da su bili tamo i riješili stvar. U toj situaciji na mene je ostavio pozitivan dojam. S ministrom Berošem jednako je lako komunicirati sada kao i dok nije bio ministar, ništa se nije promijenilo u njegovoj osobnosti i pristupu.“

U ova zanimljiva i tjeskobom ispunjena vremena, smiruje je vrtlarenje. Ima veliku terasu i puno je cvijeća posadila i presadila, veseli je “svaki listić“. Smatra da je ključno sada shvatiti da se čovjek mora prilagođavati prirodi, a ne priroda čovjeku. Slaže li se s onima koji smatraju da ništa nakon krize izazvane koronavirusom neće biti isto ili misli da su takve teze pretjerane?

“Mislim da ništa neće biti kao prije. Tko zna koliko lica će ovaj virus još pokazati, čini se da je ovo idealan trenutak da svi preispitamo sebe i svoje ponašanje i osvijestimo vlastitu odgovornost. Morat ćemo naučiti živjeti s ovim virusom iako vjerujem da će se pojaviti lijekovi i cjepivo i da će liječnici bolje kontrolirati situaciju. Iz svih razgovora sa stručnjacima nisam stekla dojam da će to tek tako nestati, da ćemo se jednog dana samo probuditi i sve će biti kako je bilo. Ova kriza ima dalekosežne implikacije, od gospodarstvenih do svih ostalih. Ako epidemiolozi kažu da je više ljudi u svijetu spasilo pranje ruku nego antibiotici, onda je to poruka koju moramo usvojiti. Ako kolektivno ostane samo ta navika da ljudi više peru ruke i općenito vode računa o higijenskim navikama, svakako ćemo biti na dobitku. Znamo da ima ljudi čije plaće trebaju biti veće, prije svega one medicinskih sestara koje rade u nevjerojatnim uvjetima i savršeno funkcioniraju u takvim okolnostima. Moguće su uštede na javnim nabavama i racionalizaciji pruženih usluga, ali i troškova. Sada je na novom ministru da riješi razne boljke zdravstvenog sustava. Želim mu da se jednako uspješno kako se bori s virusom, bori i sa svim problemima u zdravstvenom sustavu.“

Komentiraj