Objavljeno u Nacionalu br. 679, 2008-11-18

Kada duševni bolesnici počnu nekoga opsesivno pratiti, nazivati i obasipati ljubavnim porukama ili prijetnjama, hrvatski zakon i policija gotovo su bespomoćni

Kada netko nekoga neumjereno obasipa neželjenim ljubavnim porukama ili opsesivno slijedi, oblik je ponašanja koji postaje sve veći problem u Hrvatskoj, a izlazi na vidjelo tek kad slučaj završi ubojstvom ili premlaćivanjem. Zaluđenost zbog koje takvi manijaci – koje na engleskom zovu stalker – nekoga godinama maltretiraju nebrojenim telefonskim pozivima, porukama i pismima te ga prate i prijete mu, može početi bezazlenim pozivom na kavu. Tek će prema prijedlogu novog zakona, a sukladno preporuci Vijeća Europe, stalknig ubuduće postati kazneno djelo. Stalking na engleskom znači uhođenje, a u širem smislu neželjenu pažnju koju jedna osoba upućuje drugoj, od slanja pisama do praćenja. Nikola M., otac 30-godišnje Ivane iz Zagreba, svjedoči kako njegovu kćer već tri godine proganja mladić koji tvrdi da ju voli i zbog kojeg ona više uopće ne izlazi iz kuće.

Sve je počelo vrlo bezazleno, Iako se s njim nije nikada vidjela izvan većeg društva, on je stalno naziva i šalje joj 20 SMS poruka i mailova dnevno u kojima tvrdi da je zaljubljen u nju. Njezin otac kaže: “Na vrata mi je pokucao nepoznati mladić i rekao: ‘Dobar dan, ja sam zaljubljen u vašu kćer i htio bih vas zamoliti da joj kažete da se nađe sa mnom.’ Nakon toga našao sam u poštanskom sandučiću darove za njezin rođendan, a kad ih je vidjela, bila je jako ljuta i neotvorene ih je bacila u smeće. Rekla mi je da je to od nekog luđaka koji ju stalno gnjavi. On je prati po kvartu, čeka na tramvajskoj stanici i ispred ulaza u zgradu. Prve je godina bila ljuta, jednom ga je čak udarila, ali se počela zatvarati u sebe i sve manje izlaziti.“

Nakon što ga je prijavila policiji, mladić joj je počeo i prijetiti pa je Ivana promijenila broj mobitela, odgovara isključivo na poznate brojeve, ne otvara više e-mail, ne ulazi u lift, prestala je ići na fakultet, gotovo uopće ne izlazi iz kuće. Njezin otac razgovarao je s tim mladićem i objasnio mu da je ona zbog njegova proganjanja jako loše, no to ga je držalo podalje svega mjesec, dva. Onda je ponovno počeo s porukama. Nedavno joj je poslao i čestitku za rođendan, da bi joj nakon nekoliko dana poslao SMS sadržaja: ”Bezobrazno je kad ti netko čestita rođendan da ne zahvališ.” Ivanu je dodatno preplašila činjenica da je na svoju internet stranicu stavio ilustraciju njezine glave u plamenu.

Elvira Koić, stalni sudski psihijatrijski vještak, kaže da uhođenje kod žrtava uzrokuje strah, sveprožimajuću i intenzivnu osobnu patnju te različite posljedice po mentalno zdravlje, anksioznost, depresiju, čak i PTSP, a značajno remeti i svakodnevni život. Unatoč tome, uhođenje nema specifičnu psihijatrijsku dijagnozu i ne postoje programi liječenja. Smatra da je takvo ponašanje opasno po okolinu te da o tome treba educirati zaposlene u zdravstvu, socijalnoj skrbi, policiji i pravosuđu.

Žrtve stalkinga progon trpe godinama, a državne institucije gotovo su bespomoćne pružiti im pomoć.
Jedna poznata hrvatska pjevačica, koja je zbog straha željela ostati anonimna, već deset godina trpi stalkera. On joj je bez ikakva povoda počeo slati pisma, dolaziti ispred stana i pratiti ju kamo god je išla. Budući da je umjetnik, počeo se pojavljivati na raznim javnim događajima kamo bi i ona dolazila, govorio joj da je voli i da samo želi biti s njom. Njegovo je proganjanje bilo toliko intenzivno da je zbog njega čak promijenila adresu, ali ni to nije pomoglo.

”Kad sam ga prijavila policiji, osjećala sam se glupo jer mi nije ništa nažao napravio. Samo me gnjavio i uznemiravao svojim neprestanim pojavljivanjem. Nakon što je policija razgovarala s njim, rekao mi je: ‘Zašto si to učinila, sve ćeš pokvariti?’ Nakon toga počeo me pratiti tako da hoda ispred mene. Onda bih ga ja ponovno prijavila, pa ga ne bi bilo dva, tri mjeseca, i onda opet sve ispočetka. Od milja ga zovem ‘moj manijak’“, ispričala je.

Glumica Mia Begović prije nekoliko godina doživjela je da ju je nepoznati čovjek počeo nazivati i govorita da će doći na kavu. ”Nazvao bi me nepoznati muški glas i rekao: ‘Dobar dan. Rado bih vas upoznao.’ Zvao me je nekoliko puta dnevno nekih šest mjeseci. Onda je počeo govoriti: ‘Ja dolazim u subotu na kavu.’ U početku mi je sve to zvučalo benigno, no onda sam se počela bojati hoće li me dočekati u haustoru. Ne zbog sebe, nego zbog kćeri jer smo živjele same. Na kraju sam ipak otišla na policiju, a oni su brzo došli do njega i nakon toga me više nije gnjavio. Stvarno sam im zahvalna jer su ozbiljno shvatili moju prijavu i dok slučaj nije riješen, čuvali su i mene i moju kćer“, ispričala je Mia Begović. Osoba koja ju je progonila bila je registrirana kao psihički bolesnik, a policija ju je pitala zašto nije došla ranije.

Zorana P., 53-godišnjeg liječnika iz Zagreba, progonila je pacijentica njegove sestre. Iako je nikad nije upoznao, ona ga je godinama proganjala svojim izljevima ljubavi u pismima i telefonskim pozivima. “Nije me to previše opterećivalo”, kaže, “pisma sam, po savjetu sestre psihijatrice, neotvorena spremao kao dokaz u slučaju da se nešto drastično dogodi. Samo sam jedno otvorio i užasnuo se kad sam vidio da ta žena, koja mi je po godinama mogla biti majka, opisuje gdje je sve vidjela moju kćer, koju je u to vrijeme čuvala dadilja, što je imala na sebi i što su radile. Nisam je prijavio policiji, a pisma su jednom samo prestala dolaziti.”

Igor D., 28-godišnji konobar iz Zagreba, ni sam ne zna bi li se trebao brinuti. Prije četiri godine upoznao je 20-ak godina stariju ženu koja mu je ponudila da mu izradi horoskop i natalnu kartu. ”Nazvala me nakon nekoliko dana, ali nije donijela horoskop, nego mi je govorila da smo u prošlom životu bili povezani i da ćemo nas dvoje spasiti svijet. Nakon toga me i dalje nazivala i počela me dočekivati na tramvajskoj stanici kad sam dolazio kući. Igor D. u međuvremenu je promijenio broj mobitela. No jednu ga je večer, kad je došao doma, dočekalo neugodno iznenađenje. Mama mu je rekla da je imao posjet.

”Pokucala je na vrata, moja mama joj je otvorila i kad se ova predstavila kao moja prijateljica pustila ju je u stan. Počela je ispitivati gdje sam ja i što radim. Ostavila mi je neke poklone, knjigu i prsten. Uopće ne znam kako je znala gdje živim, vjerojatno me pratila od stanice do kuće, a ja to nisam primijetio. Uoči ‘Noći vještica’ na kvaki ulaznih vrata dočekala me vrećica s poklonima. Unutra je bila vještica na metli i nekakvo staro kamenje. To nekome može biti smiješno, ali došlo je do toga da sam se stvarno počeo bojati. Tim više što se ta žena bavi svakakvim vradžbinama. A nisam bio na policiji jer uopće ne znam što da im kažem. I da sam bio na policiji, što bi oni mogli napraviti?“

Policiji su u većini takvih i sličnih slučajeva zavezane ruke što potvrđuju slučajevi koji su posljednjih mjeseci punili stupce crne kronike, poput slučaja 25-godišnjeg zaštitara Andrije Jauka koji je 6. listopada na zagrebačkom Srebrnjaku zbog neuzvraćene ljubavi ubio 17-godišnju Niku Deković, a potom i sebe. Riječ je o čovjeku čije je prijetnje i ometanje, obitelj danas pokojne djevojke, ranije prijavila policiji.

U većini takvih slučajeva, bilo da je riječ o osobama koje su umislile da su s nekim u vezi ili o osobama koje ne mogu prihvatiti prekid neke veze koja je stvarno postojala, ali je protiv njihove volje završila, u pitanju su osobe s određenim psihičkim poremećajima. Vlado Jukić, ravnatelj Psihijatrijske bolnice Vrapče, kaže kako u psihijatrijskoj forenzici najčešće susreću slučajeve osoba kod kojih su uzroci takvog ponašanja psihopatološki. Oni doživljavaju drugu osobu na način koji nije realan, bilo da smatraju da je ta osoba za njih zainteresirana, bilo da postanu paranoidni umišljajući da neka osoba za njih predstavlja određenu opasnost.

U tom slučaju, objašnjava Vlado Jukić, oni prate tu osobu, za koju primjerice misle da je agent CIA-e ili KGB-a, kako bi pratili što ta osoba radi i mogli prevenirati opasnost za koju misle da im od nje prijeti. Riječ je o bolesnim osobama koje realnost doživljavaju na patološki način i sve radnje određene osobe doživljavaju kao nešto što se odnosi na njih.
“Ako se ta osoba nakašljala, oni smatraju da se nakašljala kako bi im dala neki znak. Netko može biti opsjednut nekom osobom i do razine da želi likvidirati tu osobu, maknuti ju s lica zemlje jer ona za njega predstavlja opasnost. Tu je riječ o psihotičnoj dimenziji, ljudima koji nerealno doživljavaju stvarnost i nema nikakvog racionalnog načina da se njihov kut gledanja promijeni niti da shvate da je to što govore ili čine nerealno, već samo uz pomoć lijekova, psihofarmatika i antipsihotika”, objasnio je Vlado Jukić.

U kategoriju psihotičnog, često ulazi i patološka ljubomora. Jukić kaže da je nedavno imao pacijenta koji je 30 godina maltretirao svoju suprugu provjeravajući takve stvari koje normalnom čovjeku ne bi pale na pamet.
“On bi pregledavao suprugino intimno rublje tražeći znakove koji bi ukazivali na to da ga je prevarila. Iznenada bi upadao na njezino radno mjesto kako bi provjerio s kim se druži. Treba reći da je riječ o vrlo uglađenom gospodinu, fakultetski obrazovanom, kao što je i njegova supruga. Takva patologija nema veze sa socijalnim statusom ili obrazovanjem. Dapače, što je čovjek obrazovaniji, njegove su metode sofisticiranije.

Ako je informatički i tehnički obrazovan, može koristiti metode prisluškivanja, provjeravanja brojeva, mailova, ugrađivanja čipova pomoću kojih može pratiti neku osobu. Takvi ljudi ne mogu shvatiti da su bolesni i oni samo traže dokaz da ih supruga vara. Supruge u početku ne mogu vjerovati što se događa, a najćešće traže pomoć bliskih osoba jer takve stvari žele sakriti od vanjskog svijeta”, kaže Jukić.

No, osim patološke postoji i normalna paranoidnost. Paranoidna ljubomora u takvih osoba nema psihotičnu dimenziju i oni jasno znaju dokle smiju ići, znaju da je zlostavljanje kazneno djelo. Ukoliko ipak takva osoba počini zločin, bit će proglašena ubrojivom i za njega će i odgovarati, za razliku od duboko psihotičnih osoba kojima je u slučaju počinjenja kaznenog djela zbog neubrojivosti određena mjera obaveznog psihijatrijskog liječenja. Patološka ljubomora posebno je izražena kod alkoholičara i ljudi koji imaju određene seksualne poteškoće. No, pretjerana pažnja u početku nekome može čak i goditi.

“Ljudima se u početku može svidjeti da ih netko opsjeda, da ih stalno hvali, izjavljuje ljubav. Ali, brzo te osobe prijeđu određenu crtu kad takvo ponašanje postane neprihvatljivo i prelazi u zlostavljanje. Sa stajališta žrtve, uvijek je pitanje kako se postaviti prema osobi koja te proganja. Uvijek treba zauzeti racionalan stav. Ako takvoj osobi na silu želimo dokazati da je to što misli nerealno, ona će najčešće biti još upornija. Ako joj pak popuštamo, mislit će da potvrđujemo to što ona misli. Treba zauzeti vrlo jasan stav, reći da to što ta osoba misli nije istina već samo njezin doživljaj i pokušati je nagovoriti da prihvati psihijatrijsku pomoć. Na jedan vrlo jasan, ali nikako agresivan način”, rekao je Jukić.

No, psihijatrijska struka ne radi posebnu distinkciju između stalkera i ljudi koji, primjerice, haluciniraju da razgovaraju s Bogom. I jednima i drugima potrebna je terapija, ali u nekim slučajevima ni terapija ne pomaže.

“Imao sam pacijenticu koja je već 30 godina zaljubljena u jednog mog kolegu psihijatra i kod nje su bile permanentno prisutne halucinacije. Stalno je s njim razgovarala, čula je njegov glas kao halucinaciju. Kad sam joj rekao da taj kolega nije tu, štoviše, da je u međuvremenu umro, rekla mi je: “Što vi meni govorite da je on umro, prije pet minuta sam razgovarala s njim, govorite gluposti!” Riječ je o patološkoj dimenziji.

Nema te situacije koju duševni bolesnik ne može sebi uobraziti da je istinita. Ta je pacijentica mom kolegi radila prilične probleme dok je bio živ. Žalio mi se kako je uzimala knjige iz knjižnica i onda bi ih njemu slala poštom i poklanjala tako da je on svaki tjedan morao ići u drugu knjižnicu i vraćati knjige. Imao sam i jednog pacijenta koji je bio zaljubljen u francusku pjevačicu Mireille Mathieu. Svakodnevno joj je slao pisma. Ne znam je li ih ona ikad dobila, ali pričao mi je da komunicira s njom. Jasno, u svojoj patološkoj dimenziji, on je halucinirao da s njom razgovara i pritom se divno osjećao jer je i ona njemu izjavila ljubav. Samo je bilo pitanje da skupi novac i ode u Pariz kako bi se s njom sastao.” Fenomen stalkinga u svijetu je poznat ponajviše zbog slučajeva poznatih osoba koje su postale žrtve stalkera. No, daleko je više slučajeva uhođenja i proganjanja u svakodnevnom životu. Prema nekim statistikama godišnje je u Americi čak 1,4 milijuna slučajeva stalkinga. Jedna od 12 žena te jedan od 45 muškaraca tijekom života postanu žrtve uhođenja ili proganjanja.

No, dok je taj problem u Americi prepoznat još prije 15-ak godina i uhođenje je proglašeno kaznenim djelom, a slijedile su i Kanada i Australija, većina europskih zemalja to je počela činiti tek u ovom tisućljeću. U Austriji zakon koji kriminalizira takvo ponašanje postoji od 2006., dok je sličan zakon u Njemačkoj usvojen tek prošle godine. Podaci iz Češke govore da je čak osam posto žena i tri posto muškaraca na taj način progonjeno, ali zakon koji bi takvo ponašanje kažnjavao još uvijek nije donesen.

U Hrvatskoj ne postoji adekvatna pravna zaštita za žrtve proganjanja. Dapače, uopće ne postoji poseban prekršaj koji bi regulirao problematiku uhođenja ili proganjanja, niti postoje podaci o učestalosti prijavljivanja takvih slučajeva. Iznimka je Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji koji je za slučaj uhođenja, što se odnosi samo na članove obitelji, predvidio novčanu kaznu ili kaznu do 60 dana zatvora. Stoga je Ministarstvo unutarnjih poslova predložilo Ministarstvu pravosuđa da u Kazneni zakon uvede novo kazneno djelo spolnog uznemiravanja, vrijeđanja ili drskog ponašanja fizičke ili verbalne naravi, napada na spolnu slobodu ili dostojanstvo druge osobe za što bi bila predviđena kazna zatvora od šest mjeseci do tri godine, odnosno najmanje tri godine ako se prilikom uznemiravanja koristi oružje ili opasno oruđe.

No, trenutačno vas u Hrvatskoj netko može uznemiravati, proganjati, zvati, slati bezbroj SMS-ova, pratiti na putu od kuće do posla, dočekivati ispred ulaza u kuću, čak i prijetiti, a da je policija, osim što može s njim ili s njom obaviti informativni razgovor, tu gotovo posve bespomoćna.

Smrt obožavateljice pred kućnim vratima

Najnoviji slučaj koji je postao top tema prošlog tjedna u Americi bio je slučaj 30-godišnje Paule Goodspeed, djevojke koja je nađena mrtva u svom automobilu ispred stana pjevačice Paule Abdul, članice žirija u popularnom showu ”American Idol”. Prve vijesti govorile su da je riječ o obožavateljici koja je bila toliko opsjednuta Paulom Abdul da se prije tri godine čak prijavila za nastup u ”Američkom Idolu”, a ispadanje iz tog showa jako ju je pogodilo. Na registarskim tablicama njezina automobila pisalo je ABL LV, što je protumačeno kao kratica od ”Abdul Love”. Nakon vijesti o njenoj smrti javio se Paul Marturano i tvrdio da je on pravi stalker poznate pjevačice te da su objavljivanjem te vijesti uznemirili njegovu obitelj i prijatelje jer su svi mislili da je on nađen mrtav. I Marturano je nastupio u ”Američkom Idolu”, u sedmoj sezoni, a otpjevao je pjesmu o čovjeku koji provaljuje u stan jedne djevojke koju inače slijedi te, dok nje nema, oblači njezine gaćice.

No i drugi poznati trpe od stalkera. Glumica Sandra Bullock dobila je sudsku zaštitu od obožavateljice koja je neprestano opsjedala njezin dom i pokušavala pregaziti njezina supruga Jessea Jamesa. Uma Thurman primala je slike otvorenog groba i čovjeka s oštricom britve, popraćene riječima ”Moje bi ruke trebale biti na tvom tijelu”. Catherini Zeta Jones jedna je žena telefonom prijetila smrću i pisala joj da će je izrezati na komadiće. Britney Spears dobivala je pisma s pornografskim sadržajem i pakete sa seksi igračkama. Jedan stalker Gwyneth Paltrow je osuđen i smješten u umobolnicu.