NEDODIRLJIVI ŠERIF HRVATSKOG NOGOMETA Tko štiti Zdravka Mamića?

Objavljeno u Nacionalu br. 807, 2011-05-03

Podržavajući HDZ na državnoj razini, Milana Bandića u Zagrebu i Vlatka Markovića u borbi za HNS, šef Dinama je u zamjenu dobivao zaštitu i novac za sumnjive poslove i zato je proizvod svojih zaštitnika

Prošlotjedna najnovija javna ekshibicija Zdravka Mamića, koji je na konferenciji za novinare prijetio novinaru Jutarnjeg lista, još je jednom potaknula pitanje tko i za čiji račun dopušta Mamiću takvo ponašanje. U posljednjih pet godina on je više puta kršio zakon, mnogo više puta njegovo je poslovanje bilo na rubu zakona, ali nitko nikada nije, osim u pojedinim pokušajima, spriječio Mamića u prvom redu oduzimanjem povlastica koje je dobivao mimo regula, a jednako tako nisu strogo kažnjavali njegove protuzakonite prijestupe. Shvativši to, Mamić se već godinama ponaša kao nedodirljivi šerif, a jedna od posljedica su prijetnje novinarima, od Romane Eibl, preko Boruta Šipsa, novinara T-portala, pa sada do Davora Butkovića, novinara Jutarnjeg lista.

Druge posljedice su jednako zanimljive, financijske povlastice koje ostvaruje uz obilatu pomoć što gradske, što državne vlasti. Dajući podršku HDZ-u na državnoj razini, Bandiću na gradskoj razini te Vlatku Markoviću na razini Hrvatskog nogometnog saveza, Mamić je u zamjenu dobivao zaštitu, ali i novac za svoje sumnjivo poslovanje. Stoga je on proizvod svojih zaštitnika. Da će državna vlast i nakon smrti Franje Tuđmana biti blagonaklona prema Mamiću, pokazalo se kad Vlada i financijski organi nisu naplatili isprva 303 milijuna kuna duga, što je poslije smanjeno na 120 milijuna kuna, na temelju neplaćenih poreza. SDP, a nakon toga i HDZ, prihvatili su Dinamovo objašnjenje da taj dug pada na sportsko dioničko društvo Dinamo koje je 2002. otišlo u stečaj pa se nema gdje naplatiti taj porezni dug. Novostvorena udruga građana Dinamo koja od tada posluje nije u minusu i nema dugova.

To je bio manji dio pomoći, veći je nastupio kad je Mamić počeo iskorištavati porezne prednosti udruge građana, u prvom redu oko neplaćanja poreza na transfere igrača. Mamić je s bivšim ministrom financija Ivanom Šukerom našao zakonske preduvjete zbog kojih on i sportska agencija MSA ne moraju platiti porez na prodaju Eduarda da Silve, Vedrana Ćorluke i Luke Modrića u Arsenal, Manchester City i Tottenham. Iz Ministarstva financija toga su se sjetili u ljeto 2007. i zainteresirali za te transfere. Kako su da Silva i Ćorluka postali britanski porezni obveznici, činilo se da će Mamić morati platiti porez. Uskoro je to demantirano jer se odšteta Dinamu registrira kao priljev financijskih sredstva u klubove, pa se uključuje u podatke o poslovanju, odnosno u prihode i rashode, na čiju bi se razliku na kraju godine trebao platiti porez na dobit. Dogodilo bi se to da je kojim slučajem Dinamo poduzeće, ali kako je riječ o udruzi građana, Dinamo nije obveznik poreza na dobit. Ako udruga ima dobit, opet na nju ne plaća porez nego ju je dužna preusmjeriti na svoje programe, a ne podijeliti između osnivača. Kad je 2008. Modrić prodan Tottenhamu, ponovo se pojavilo isto pitanje – kako je moguće da se na milijunsku odštetu ne plaća porez na dobit, na što je tadašnji ministar financija Ivan Šuker isprva rekao da će Dinamo trebati platiti porez, ali ništa se nije dogodilo. Dvije godine kasnije Šuker je izjavio:

“Neprofitne organizacije ne moraju plaćati taj porez. Da bude drukčije, trebalo bi promijeniti niz propisa i zakona, među kojima i Zakon o sportu, odijeliti amaterizam od profesionalizma.” Zakon se nije promijenio, na Mamićevu radost i veselje. Kad već spominjemo Zakon o sportu, i njime je HDZ-ova većina, kad ga je usvajala u Saboru, išla na ruku Mamiću. Po tom zakonu najavljena je privatizacija klubova koja se Mamiću nimalo ne sviđa. Međutim, po istom zakonu odlučeno je da se moraju privatizirati klubovi čiji su računi u minusu, a preuzimaju ih vjerovnici, najčešće gradovi koji su najviše uložili u matične klubove. Oni klubovi koji posluju financijski pozitivno ne moraju se, ako ne žele, privatizirati, a to je ono što je Mamić želio čuti. Mamiću odgovara da Dinamo i dalje bude registriran kao udruga građana jer bi u slučaju privatizacije on morao transparentno uložiti svoj novac i postati vlasnik Dinama, a ujedno bi morao plaćati porez na dobit od prodaje igrača, što mu nije prihvatljivo. Za Mamićeve prohtjeve sluha je imao i ministar Dragan Primorac, čije je Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta dalo preporuku da se igračima Dinama Carlosu, Ettu, Chagu i Sammiru dodijeli hrvatsko državljanstvo po ubrzanoj proceduri.

Tako su omogućili Mamiću da ih za koju godinu, kad Hrvatska uđe u Europsku uniju, proda u inozemstvo gdje postoji prosječan limit od tri igrača izvan Europske unije, kudikamo lakše i skuplje nego što bi to mogao da su ostali samo brazilski, odnosno kamerunski nogometaši. Ujedno je tom odlukom mogao dovoditi još stranaca u svoj klub jer su po hrvatskim pravilima isprva u momčadima mogla igrati četiri, a a od 2009. šest stranaca, tako da Mamić nije morao razmišljati hoće li brojem stranaca probiti dopušteni limit. Ministarstvo policije, naravno, uvijek je prihvaćalo te preporuke. Primorčevo ministarstvo, dok je on bio ministar, nije promoviralo dugo najavljene ispektore koji će provjeriti provodi li se Zakon o sportu.

Da se to dogodilo, vidjelo bi se davno prije da Mamić ne može biti izvršni dopredsjednik Dinama. Zakon kaže da članovi tijela sportskog kluba ne mogu biti osobe koje s menadžerima u sportu djeluju zajednički, a pod pojmom zajednički smatra se krvno srodstvo. Kako je Mamićev sin Mario licencirani menadžer FIFA-e, otac Zdravko nije smio obavljati nikakvu funkciju ni u kojem klubu. No najavljeni inspektori nisu uvedeni, a o Mamićevu kršenju Zakona o sportu ministra Primorca je u rujnu 2007. obavijestio i pučki pravobranitelj Jurica Malčić, ali dugo se ništa nije mijenjalo. Sve do prosinca prošle godine, kad je novinar T-portala Borut Šips upravo to pitao Mamića. Uslijedile su Mamićeve salve uvreda, mediji su se ponovno zainteresirali za taj slučaj, Jurica Malčić ponovio je da on odavno traži objašnjenje, ali Mamić se i dalje vadi na rupu u Zakonu o sportu jer, kako su svojedobno objasnili iz Ministarstva znanosti, sporta i obrazovanja, taj članak se odnosi na sportska dionička društva, a ne na udruge građana, kao što je Dinamo. I Mamić je opet nevin.

Za svaki slučaj, Mamić je u prosincu prošle godine sve igrače čiji je menadžer bio njegov sin Mario prebacio u agenciju ASA, koju vodi Nikky Vuksan, nekadašnji djelatnik Mamićeve agencija MSA. Vlast dopušta da Zdravko Mamić iskorištava rupe u zakonima, ali mu jednako tako dopušta i nasilničke ispade, vrijeđanja i prijetnje. U travnju 2004., pet mjeseci nakon što je HDZ ponovno osvojio vlast, Mamić je oslobođen za navodno udaranje policajca Ratka Mahovića 1995. Slučaj, koji se vukao devet godina, nastao je zbog Mamićeva pogrešnog parkiranja u centru Zagreba i naplate kazne, a Mahović je, nakon devet godina, izjavio da se više ničega ne sjeća. Mamić se izvukao s minimalnom kaznom od 755 kuna nakon što je u ožujku 2006. godine ošamario prvog čovjeka riječke POA-e Nikolu Mandekića. Trebalo je šest godina da pravosuđe riješi slučaj u kojem je Zdravko Mamić 2003. prijetio Miljenku Mesiću, tadašnjem zagrebačkom pročelniku Zavoda za planiranje grada i zaštitu okoliša jer je urbanistički tim zavoda odbio dati lokacijsku dozvolu za gradnju Mamićeva nebodera u Vukovarskoj ulici. Na kraju je oslobođen, a sutkinja je utvrdila da je Mamić tada bio samo djelomice svjestan što je rekao te da je zaprijetio u afektu jer ga je Mesić udario štakom po glavi. Kad se sve to zbroji, nije čudno što je Mamić u studenome 2007. u dnevnim novinama objavio oglase u kojima njegov Dinamo zahvaljuje HDZ-u i Ivi Sanaderu na svemu što su napravili za hrvatski sport i Dinamo, te poziva sve da glasuju za HDZ na predstojećim izborima. Tomu treba dodati i da Državno odvjetništvo nikad nije reagiralo na sumnje kako Mamić sa svojim nogometašima potpisuje potencijalno robovlasničke ugovore. Nacional je svojedobno došao do kopije ugovora koji je potpisao s Eduardom da Silvom kad je da Silva imao 16 godina. U četvrtom, prilično spornom članku ugovora stoji da Eduardo da Silva do kraja karijere treba Zdravku Mamiću plaćati znatan dio svojih primanja: “Ugovorne strane suglasno utvrđuju, a imajući u vidu kompletan odnos i sveobuhvatno ulaganje između pokrovitelja i nogometaša, da će do kraja karijere profesionalnog nogometaša sve transfere, te primanja na bazi marketinga koja nogometaš ostvari kao profesionalni nogometaš, dijeliti u omjeru 25 posto pokrovitelj (Mamić; op. a.), 25 posto punomoćnik (Suzano; op. a.) i 50 posto nogometaš, a također i sva ostala primanja, što uključuje plaću, premije i slično, koja Eduardo da Silva ostvari kao profesionalni nogometaš u istom omjeru. Ugovorne strane suglasne su da pokrovitelju pripada, osim opisanog, i pravo na naknadu uloženih 50.000 američkih dolara…” Ako je državna vlast prvi snažan potporanj Mamićeve svevlasti, u prvom redu progledavajući mu kroz prste, gradska vlast na čeli s gradonačelnikom Milanom Bandićem drugi je snažan, prvenstveno financijski potporanj. Sve do prošle godine Mamić je od Grada Zagreba, kroz nekoliko izvora, godišnje dobivao oko 40 milijuna kuna. Međutim, kad je Bandić izbačen iz SDP-a i poražen na predsjedničkim izborima, počela je slabiti gradska potpora. Prošle godine Dinamo je dobio 21 milijun kuna samo kroz Program javnih potreba u sportu Grada Zagreba, što je za 2 milijuna manje nego u proračunu 2009., od čega 9 milijuna otpada na održavanje maksimirskog stadiona, a ostatak na plaće trenera, troškove domaćih natjecanja, međunarodnih natjecanja, priprema i razvojni program mladih. Od ukupno 20 milijuna, koliko Grad izdvaja za poticaj vrhunskom sportu, na Dinamo otpada oko 6,4 milijuna kuna, a uz to je 2009. dobio 3 milijuna kuna od Turističke zajednice grada Zagreba, što je bilo više od svih ostalih klubova zajedno, te čak 7,5 milijuna kuna od Zagrebačkog holdinga na ime sponzorskih ugovora.

Nakon raskola i izlaska Bandića iz SDP-a Mamić i Dinamo više ne dobivaju novac od Zagrebačkog holdinga i Turističe zajednice, a kako su 2010. godine istekli četverogodišnji sponzorski ugovori s nekoliko jakih kompanija kao što su INA, Croatia osiguranje, HEP, Diners itd., početkom ove godine igrači Dinama nosili su dresove bez ijednog sponzora na njima. S jedne strane recesija, s druge strane ponašanje Mamića koje je otjeralo sponzore, s treće odlazak Sanadera i političko slabljenje Bandića, dvojca koji je podržavao Mamića, sve je to dovelo do zanimljive teorije, koja se još nije ostvarila. Po toj teoriji, manjak novca mogao bi odvesti Dinamo u financijski minus, a ako se nađe u dugovima, bio bi prisiljen privatizirati se po Zakonu o sportu. A tada Mamić mora ili kupiti dionice Dinama ili napustiti klub. Ta teorija, međutim, još nije zaživjela, iako je u prosincu prošle godine na sjednici skupštine kluba predsjednik nadzornog odbora Mirko Gjurašin rekao da je klub lani poslovao u minusu od 28 milijuna kuna, dok je Mamić prije dva tjedna rekao da je lani ostvaren prihod od 29 milijuna kuna. Upravo ta skupština kluba može, kad bi njeni članovi htjeli, smijeniti Zdravka Mamića zbog kršenja statuta kluba. Primjerice, članak 9 statuta kaže: “Klub je neutralan u pitanju politike i vjere“, a kršen je davanjem javne podrške HDZ-u i Milanu Bandiću. Umjesto smjene, izglasana je promjena, tako da Mamić više nije izvršni dopredsjednik kluba nego izvršni predsjednik. Nije čudno što nikomu od 80 članova skupštine Mamić ne smeta: prije šest godina na prilično tajnovit način donesen je novi statut Dinama, članstvo skupštine prošireno je s 50 na 80 članova, a novih 30 odreda su Mamićevi prijatelji tako da Mamić ima stalnu većinu u Skupštini. Uostalom, Mamić je teatralno već prije davao ostavku, ali je izvršni odbor, čiji je broj članova za Mamićeve vladavine povećan s 11 na 16 članova, odbijao njegove ostavke. Posljednjih godinu dana smanjenu političku podršku Mamić još uvijek kompenzira financijskim priljevom od prodaje igrača.

Za to mu trebaju Dinamo i reprezentacija, Dinamo kontrolira izravno, a prijateljstvo i prilično nasilno održavanje Vlatka Markovića na mjestu predsjednika HNS-a pomaže mu da se mladi Dinamovi igrači uvijek nađu u reprezentaciji kako bi se lakše prodali u inozemstvu. Sljedeća dva nogometaša koje bi Mamić trebao prodati i zaraditi velik novac jesu Milan Badelj i Šime Vrsaljko, koji su prošle godine prvi put pozvani u reprezentaciju Hrvatske. Zato ne začuđuje zašto Mamić uvijek hvali Bilića, zamislite što bi se dogodilo da Štimac postane predsjednik HNS-a, a Bilić zbog loših rezultata bude smijenjen s mjesta izbornika. Tko bi onda Mamiću mogao jamčiti da će njegovi mladi igrači igrati u reprezentaciji?

Komentiraj